Bio je najveći zabavljač svog vremena, otkrio je naše brojne zvijezde, a novi režim ga je je zatvorio i htio ušutkati

Točno pola stoljeća prošlo je od dana kada je u 57. godini, od posljedica infarkta, preminuo Viki Glovacki, jedan od najvećih hrvatskih zabavljača, komičara i pjevača druge polovice 20. stoljeća. Njegov hrapavi glas i danas odzvanja radijskim eterom kroz sjetnu baladu "Zadnji fijaker", no priča o Vikiju Glovackom mnogo je više od jedne pjesme. To je priča o čovjeku koji je bio duša Zagreba, nepresušni izvor smijeha i neumorni kreator estradne scene, ali i priča o umjetniku kojeg je komunistički režim pokušao slomiti i izbrisati. Svojom osobnošću obilježio je, ali i kreirao, golem dio kulturnog života Zagreba i Hrvatske, postavši simbolom građanskog duha i urbaniteta koji se opirao sivilu jednoumlja. Bio je, kako ga je opisala Nela Eržišnik, "naša televizija, naš pučki teatar, naša potreba".

Tragični dio njegove biografije započinje s krajem Drugoga svjetskog rata. Kao pripadnik Prosvjetne bojne, tijekom rata je vodio popularnu radio emisiju "Hrvat u borbi", pisao tekstove i nastupao na priredbama. Zbog tog angažmana, nova vlast ga je 1945. godine uhitila kao "narodnog neprijatelja" i osudila na šestogodišnju robiju. Kaznu je služio u zloglasnoj kaznionici u Staroj Gradiški, gdje su završavali brojni hrvatski intelektualci i umjetnici. Iz zatvora je pušten 1951., ali time njegove muke nisu završile. Dobio je zabranu javnog nastupanja te je do kraja života bio pod prešutnom, ali strogom zabranom pojavljivanja na filmu i televiziji. Bio je to pokušaj da se iz javnog prostora izbriše sjećanje na raskošni talent koji nije odgovarao ideološkim kalupima.

No, duh Vikija Glovackog nije bilo moguće utamničiti. Po izlasku s robije, isprva je anonimno pisao tekstove za zagrebački Varieté, preteču današnjeg Kerempuha. Ubrzo se vratio na scenu i postao apsolutna zvijezda. Pedesete i šezdesete godine bile su doba "vikizma", a Varieté u Ilici najposjećenija scenska ustanova u gradu. "Zagrepčani su svake večeri punili dvoranu zahvaljujući njemu. Narod se gušio od smijeha, a Vikijevi vrcavi biseri su se uvelike prepričavali", zapisao je novinar Pero Zlatar. Stotine skečeva, parodija i glazbenih revija koje je napisao, režirao i izveo, poput "Živila matura" ili sentimentalnih napjeva o Zagrebu kao što su "Stari kandelaber" i "Maksimirska klupa", postale su dio kolektivnog sjećanja generacija.

Ipak, možda i najveća ostavština Vikija Glovackog nije bila njegova vlastita izvedba, već njegova nevjerojatna sposobnost da prepozna tuđi talent. Godine 1957. u Varietéu je pokrenuo nedjeljne matineje pod nazivom Prvi pljesak, natjecanje mladih, neafirmiranih pjevača. Ta je manifestacija postala rodno mjesto hrvatske zabavne glazbe. S pozornice "Prvog pljeska" u zvjezdanu orbitu lansirani su gotovo svi velikani domaće scene: Zdenka Vučković, Tereza Kesovija, Ivica Šerfezi, Karlo Metikoš, Zvonko Špišić, Jasna Benedek, Ana Štefok, Kvartet 4M i mnogi drugi. Upravo je na toj pozornici prvi put u Zagrebu "zaprašio" rock, kada se Karlo Metikoš morao sam pratiti na električnoj gitari jer orkestar nije bio spreman za "pomodne ludorije". Glovacki je bio lovac na talente i estradni vizionar koji je stvorio temelje scene kakvu danas poznajemo.

Iako je prvenstveno bio komičar i zabavljač, Viki Glovacki ostavio je neizbrisiv trag i kao autor i pjevač. Malo tko zna da je upravo on napisao stihove jedne od najpopularnijih kajkavskih popevki, "Dobro mi došel prijatel", koja je postala neslužbena himna Hrvatskog zagorja. Redovito je nastupao na Krapinskom festivalu, njegujući "domaču reč" koju je neizmjerno volio. Ipak, pjesma koja ga je zauvijek upisala u legendu je "Zadnji fijaker". Iako je debitirao na Zagrebačkom festivalu tek 1963., njegova antologijska izvedba balade Stjepana Mihaljinca, Drage Britvića i Pere Zlatara postala je više od pjesme, postala je zvučna slika starog, romantičnog Zagreba koji nestaje. Upravo je zbog Vikijeve interpretacije, prožete ljubavlju i sjetom, "Fijaker" godinama kasnije, glasovima slušatelja, proglašen najljepšom zagrebačkom pjesmom 20. stoljeća.

Bio je zaljubljenik u svoj grad i veliki domoljub, unatoč nepravdi koju je doživio. Njegova ljubav prema domovini posebno je dolazila do izražaja na turnejama po Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Naše iseljenike, vječno željne zavičaja, znao je ganuti do suza pjesmom i grumenom zemlje koji bi im donio iz "stare domovine". Iako je za života bio zapostavljen i marginaliziran od strane sistema, njegov Zagreb mu se odužio velikom multimedijalnom izložbom "Dobro mi došel prijatel" u Muzeju grada Zagreba 2006. godine, na 30. obljetnicu smrti. Tom prilikom ostvarila se i njegova proročanska šala iz parodije na talijanski šlager "Il Pullover": "Taj pulover, to nek saki zna, celi život kaj ga nosim ja, u muzeju ipak svršil bu". Njegov pulover zaista je i završio u muzeju, kao simbol jednog vremena i podsjetnik na čovjeka čiji smijeh i pjesme nadživljavaju svaku ideologiju.