Kolumna

Aljoša Šerić solo albumom upisuje se na listu ponajboljih domaćih kantautora

Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
Antonia i Aljoša Šerić
07.04.2019.
u 19:00
Šerićev album rijedak je domaći primjer intimističkog albuma koji pripada žanru “demistifikacija”, radovima koji se bave intimnim razmišljanjima, brakovima, razvodima, ljubavima, mržnjama i rastancima, pjesmama u kojima je znoj pozornice zamijenjen pitanjima, nedoumicama i privatnom srećom iz dnevnih i spavaćih soba, pa i kuhinje.
Pogledaj originalni članak

Tko čita, taj i piše, a tko sluša puno glazbe, taj i piše odlične pjesme. Ili barem različite. U slučaju glazbenika koji ambicioznije prate novu scenu i povijest rocka, obično se primijeti da utjecaje znaju pretvoriti u vlastitu inspiraciju.

Prvi samostalni album Aljoše Šerića “Što ćemo raditi do kraja života” dokaz je za tu tvrdnju. Čak i njegova samoironična tvrdnja: “Ja sam šlager pjevač”, koju zna reći u razgovoru, zapravo dolazi kao autoironična pa i cinična primjedba autora koji je nakon nekadašnjeg rokerskog Ramireza shvatio da će ga uspjeh s Pavelom koštati renomea rokera. To je, naravno, moguće samo kod nas, jer svjetska kantautorska rock-scena upravo je puna ozbiljnih iskaza koji ne slijede samo taktiku buke i znoja, već suptilnije autorske obrasce. Prema nekima kod nas Rufus Wainwright, Randy Newman i mnogi drugi nikad ne bi završili u rock-enciklopedijama.

Upravo se na takav tip glazbe, ali na svoj, domaći način, nadovezuje Šerićev odličan album kojim je izoštrio skladateljsku taktiku pa se odrekao i popularnosti Pavela u intimističkim i duhovitim pjesmama kojima se upisuje na listu ponajboljih domaćih kantautora. Ne samo zbog pjesama koje nekog vraga govore, nego i aranžmana, produkcije i orkestracija Dalibora Grubačevića, kojima poboljšava uobičajenu domaću kantautorsku i šansonijersku poetiku, najčešće zaustavljenu na akustičnoj gitari i isposničkom vokalu. Šerićev album rijedak je domaći primjer intimističkog albuma koji pripada žanru “demistifikacija”, radovima koji se bave intimnim razmišljanjima, brakovima, razvodima, ljubavima, mržnjama i rastancima, pjesmama u kojima je znoj pozornice zamijenjen pitanjima, nedoumicama i privatnom srećom iz dnevnih i spavaćih soba, pa i kuhinje.

Slično je napravio i Šerić, kojemu je ovo zapravo drugi autorski album u kratkom razdoblju, budući da je nedavno potpisao i pjesme za odličan debitantski album Tonke. Što to može čovjeka koji ionako piše većinu pjesama za Pavel natjerati da napravi solo album supruzi i pjevačici tog istog benda, pa onda i svoj prvijenac? Nedavno mi je rekao da Pavel svi znaju pa mora poštovati neka pravila zvuka, pjesama i uspjeha, dok samostalno ima više slobode. I baš ta sloboda viri iz 12 pjesama kao Šerićeva nova “zastava”, uz dva teksta senzibilitetom mu sličnog Anđela Jurkasa.

Dok je Tonkin “Važne stvari” bio šarmantan pop-album, “Što ćemo raditi do kraja života” u većoj je mjeri ispovjedni rad o “važnim stvarima”, podcrtanim elegantnom, promišljenom svirkom i pjesmama delikatnih aranžmana, snimljenih u studiju RSL u Novom Mestu u produkciji Jere Šešelje. Ponajviše plijeni što je Šerić uspio krug osobnih tema, dilema i nedoumica zaokružiti pjesmama koje teku lako i efektno. “Narator” je vrlo pismen i voli ogoljavati istinu u tekstovima, što prate zanimljivi svirački sklopovi kakve kod nas ne čujete često; mješavina klavira, gudačke sekcije, pedal steela, violina, truba, saksofona, klarineta i bubnjarskih metlica, u rasponu od klavirskih balada, countryja i gospela do swinga i bluesa, a samo ponekad do pop-refrena i gitarske distorzije.

Raniji singl “Glup” jedina je tipična pop-pjesma i hommage Beach Boysima, “Trice” sa širokim “festivalskim” refrenom i bržim ritmom imaju šansu biti idući singl, dok je ostatak albuma drukčije atmosfere. Ugođaj normalnog, svakodnevnog života i “malih sreća” u kojima Šerić vidi nepodnošljivu lakoću postojanja viri iz pjesama, ali “iza ugla” privatne sreće i činjenice da “volim svoj posao”, pogađaju ga i neuroze starenja, (ne)snalaženja, izbora puta, pogrešaka i pogodaka. Rijetko sofisticiran i suptilan album čije pjesme slušatelju otkrivaju ne samo autorove nego i njegove vlastite dvojbe.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

DU
Deleted user
10:26 10.04.2019.

Aljoša je jedan od boljih glazbenih producenata u Hrvatskoj, a to mu je tek sekundarno zanimanje. Na njegovo pjevanje nemaju zamjerke ni oni najkritičniji, a Pavel je najinteresantnija grupa na estradi. Uz Tonku kao novu divu, tu je i Nina Kraljić kao još jedna diva na estradi. Uz Aljošu od pjevača izdvojio bih Vedrana Ljubenka i Damira Kedžu. Nije istina da nemamo. Odite na nastupe nabrojanih ljudi. Ni ne znamo što imamo.