Starenje najčešće zamišljamo kao spor i ravnomjeran proces – sa svakom godinom tijelo se pomalo mijenja, a organi postupno gube dio svojih funkcija. No nova istraživanja sugeriraju da je priča mnogo složenija. Ne samo da različiti dijelovi našeg tijela mogu starjeti različitom brzinom nego se kod pojedinih tkiva promjene mogu ubrzavati u određenim životnim razdobljima. Studija objavljena u časopisu Nature Aging proučavala je strukturne promjene u ljudskim tkivima i pokazala da različiti organi nemaju nužno isti ritam starenja. Kod brojnih analiziranih tkiva istraživači su uočili razdoblja izraženijih promjena tijekom tridesetih i pedesetih godina života.
Znanstvenici su pritom upotrijebili umjetnu inteligenciju kako bi analizirali oko 25.000 snimaka različitih ljudskih tkiva i izradili svojevrsnu mapu strukturnog starenja organizma. Koristili su podatke iz velikog američkog projekta Genotype-Tissue Expression (GTEx), koji proučava povezanost genetskih varijacija s funkcioniranjem različitih tkiva u ljudskom organizmu. Analizirali su oko 25.000 snimaka biopsija 40 različitih vrsta tkiva, dobivenih od približno tisuću preminulih donora u dobi od 21 do 70 godina.
Zatim su razvili model umjetne inteligencije nazvan PathStAR, odnosno Pathology-based Structural Aging Rate. Njegov je zadatak bio prepoznati promjene u strukturi tkiva povezane sa starenjem te ih usporediti s molekularnim promjenama u organizmu. Rezultati su pokazali da struktura tkiva može sadržavati prepoznatljive znakove starenja. Jedan od autora studije, Sanju Sinha, objasnio je da je cilj istraživača bio razumjeti kako starenje izgleda upravo na strukturnoj razini.
Kao jedan od prvih testova istraživači su analizirali jajnike. Pregledom 250 histopatoloških snimaka uočili su dva razdoblja izraženijih promjena povezanih sa starenjem – između 35. i 40. godine te ponovno između 55. i 60. godine. Nakon proširenja analize izdvojili su još 15 vrsta tkiva kod kojih su mogli pratiti jasnije obrasce strukturnog starenja. Upravo je tada postala vidljiva jedna od najzanimljivijih poruka istraživanja – različiti dijelovi tijela ne stare jednakom brzinom niti u isto vrijeme.
Krvne žile, primjerice, pokazivale su izraženije znakove strukturnog starenja uglavnom između 30. i 39. godine. Tkiva maternice i rodnice, s druge strane, pokazivala su veće promjene početkom pedesetih godina. Iako se vrijeme razlikovalo ovisno o vrsti tkiva, kod mnogih analiziranih uzoraka pojavljivao se obrazac razdoblja u kojima su promjene bile izraženije, umjesto potpuno ravnomjernog starenja tijekom cijelog života. U istim tkivima istraživači su zabilježili i povećanu aktivnost gena povezanih s upalnim procesima. To otvara dodatna pitanja o ulozi kronične upale u starenju, iako sami rezultati ne znače da je upravo upala jedini uzrok uočenih promjena.
Rezultati se djelomično podudaraju s istraživanjem sa Stanforda objavljenim 2024. godine, u kojem su znanstvenici pratili velik broj molekularnih pokazatelja kod ljudi u dobi između 25 i 75 godina. U tom su radu zabilježene velike molekularne promjene oko sredine četrdesetih i početkom šezdesetih godina života. Nova studija pristupa pitanju iz drukčije perspektive – promatrajući promjene u samoj strukturi različitih tkiva. Važno je pritom naglasiti da takvi rezultati ne znače da će svaka osoba naglo "ostarjeti" kada navrši određeni broj godina. Riječ je o obrascima pronađenima na razini analiziranih uzoraka, a individualno starenje ovisi o nizu bioloških, okolišnih i životnih čimbenika.
Sljedeći je cilj istraživača razviti svojevrsni atlas strukturnog starenja ljudskog organizma. Takva bi mapa mogla pokazati kada različita tkiva prolaze kroz najizraženije promjene i pomoći u boljem razumijevanju procesa koji stoje iza bolesti povezanih sa starenjem. Dugoročno bi takva saznanja mogla biti korisna i u istraživanju preventivnih postupaka ili terapija usmjerenih na posljedice starenja. Ipak, nalazi zasad ne nude jednostavan način za zaustavljanje ili preokretanje tog procesa. Najzanimljivija poruka istraživanja zato je možda upravo činjenica da naše tijelo nema jedan univerzalni "sat starenja". Različiti organi i tkiva slijede vlastiti ritam, a promjene se, čini se, ne moraju uvijek odvijati postupno – ponekad dolaze u svojevrsnim valovima.