Vinsku regiji Veneto posjetio sam prvi put 2001. i tom sam prilikom prvi put došao u kontakt s pjenušavim vinima koja su na etiketi nosila naziv DOC Prosecco di Conegliano Valdobbiadene te ih mnogo i kušao. Ta pjenušava vina od sorte prosecco bila su voćna, svježa s aromama jabuka, krušaka, marelica i limuna, laganog tijela i slatkastog završetka te vrlo pitka, idealna za ljeto, kao aperitiv ili uz lagana ljetna jela. I tako počinje moje druženje s proseccom.
Godine su prolazile, a prosecco polagano napreduje i postajao je sve poznatiji. U pripremi za ovaj tekst otkrivam jako malo do gotovo ništa o proseccu u knjigama priznatih vinskih autoriteta koje su napisane od 1995. do 2001. U Wine Atlasu tada vrlo utjecajni Oz Clarkes 1995. je napisao samo: “Na brežuljcima Conegliana prosecco je istjerao sve ostale konkurentne sorte i tamo daje vrlo pristojna pjenušava vina koja obožavaju žedna venecijanska nepca.”
U kultnom The World Atlas Of Wine Huge Johnson i Jancis Robinson pišu: “Prosecco je bijela sorta koja je specijalitet Conegliana i Valdobbiadene i od koje se prave lokalni venecijanski pjenušci, dok vina s položaja Cartizze daju neka od najboljih talijanskih svježih i la- gano slatkastih pjenušaca.” I onda 2006. godine dolazi do revolucije koja će od lokalnog pjenušca na- praviti globalnu zvijezdu. Sorta grožđa prosecco koristila se za bijela vina, ali budući da nije davala dobre rezultate vinari su ih, u pokušajima da naprave bolji
proizvod, počeli koristiti kao bazu za pjenušce, lokalno zvane “spumante”.
Veliku je ulogu u tome odigrao lokalni inženjer Federico Martinotti koji je izmislio tehniku druge fermentaciju u spremniku umjesto u bocama, koja se do tada uobičajeno koristila. Upravo je ova metoda omogućila da se brže i lakše odvija proces drugog vrenja već napravljenog mirnog vina, koje se potiče dodavanjem mješavine šećera i kvasca uz preciznu kontrolu temperature i tlaka. Upravo ta kontrola tlaka i temperature omogućava da se primarne voćne arome i okusi sorte maksimalno zadrže. Moderna povijest prosecca
počinje u 1960-im godinama, kada prosecco dobiva zaštićeno geografsko podrijetlo, DOC Prosecco Conegliano Valdobbiadene.
Sve do otprilike 1990. prosecco je bio isključivo lokalna priča i pio se gotovo isključivo u toj regiji. Zadnja dekada prošlog stoljeća početak je rasta njegove popularnosti. Tada u kafićima i restoranima Venecije i okolice dolazi do promjene. Ondje se počinje na veliko služiti “aperitivo” prije ručka ili večere. Tako prosecco ulazi na velika vrata u svijet ugostiteljstva zahvaljujući svojoj pitkosti, svježini i voćnosti, a ponaosob u kombinaciji s biterima. Početkom novog stoljeća interes za proseccom nezaustavljivo raste.
No, 2006. godina smatra se prijelomnom. Naime, te godine Austrijanac Günther Aloys angažira Paris Hilton kao ambasadoricu njegova novog brenda Rich Prosecci, u 200-mililitarskoj limenci. Ovaj je potez uveo prosecco na velika vrata na tržište, iako već tada jako popularan u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, SAD-u, Španjolskoj i Japanu. Samo je u Njemačkoj prodano više od 3 milijuna limenki, što je dovelo do neviđene potražnje koju nije mogla pratiti ponuda i nisu svi proizvođači prosecca s time bili sretni. Tako 2009. godine slijedi promjena zakonske regulative. Tada Prosecco di Conegliano Valdobbiadene sa susjednim Asolom dobiva status DOCG (kontrolirana i zajamčena oznaka podrijetla što je je najviša oznaka za talijanska vina, dok kontrolirana oznaka podrijetla DOC ima manje stroge smjernice), a ujedno se kreira i novo područje DOC Prosecco, koja vrijedi za područje od Vicenze do Trsta.
Svrha ovog zakona je dvoznačna. Kao prvo potražnja za proseccom je bila ogromna i nije bilo dovoljno vinograda za zadovoljiti je, a drugi uzrok je bio pobuna vinogradara i vinara iz Conegliana, Valdobbiadenea i Asola. Oni su smatrali da im tolika popularizacija uništava njihov mukotrpni, 300 godina stjecani status i ugled. I tada počinje do sada u vinskom svijetu neviđeni rast proizvodnje i potrošnje jednog tipa vina. Njemačka, Velika Britanija, a u novije vrijeme i Sjedinjene Države postale su gotovo nezasitne i izvoz prosecca samo je rastao. Površine na kojima se sade novi nasadi DOC područja rapidno rastu pa je 2010. bilo 8700 ha, a danas ih je oko 30.000 ha. Proizvodnja raste sa 142 milijuna boca na 618 milijuna boca.
Iako brojke govore o velikom uspjehu, dio proizvođača prosecca i dalje nije sretan. Naime, vinogradi DOCG područja iz Valdobbiadenea, Conegliana i Asola početkom 2000-ih davali su 60% vina da bi to danas bilo manje od 15%. Isto, 2024. proizvedeno je 618 milijuna boca DOC, a samo 92,5 milijuna boca DOCG, što nas upućuje na ogromni porast jeftinog prosecca koji se susreće u cijelom svijetu i često po cijenama koje su nevjerojatno niske. Glavni je razlog ovome ograničenost DOCG prostora za sadnju vinograda na oko 9000 hektara gdje su prinosi po hektaru puno manji od ostalih. Za DOCG vina maksimalni je dopušteni prihod po hektaru 13.000 kg, za DOC je 18.000 kg po hektaru. Strmi i teško pristupačni vinogradi Conegliana, Valdobbiadenea i Asola gdje se sve rukom radi, onemogućuju povećanje prinosa, ali zato omogućuju da grožđe potpuno sazre i time postigne svoj maksimalni potencijal.
Mali broj vinarija počeo je proizvoditi prosecco s drugim vrenjem u boci koji onda izlazi na tržište pod nazivom “sui liviti”. Osim navedenoga, treba napomenuti da su na etikete počeli stavljati i nazive vinograda, kao još specifičniju geografsku odrednicu. Naziv im je “Riva” i ima ih 43. Za prave ljubitelje vina isplati se potražiti ova vina i kušati ih, jer su ona sasvim druga dimenzija prosecca. Najpoznatija među njima su svakako Cartizze i cijena ovih vina kreće se između 20 i 30 eura. Međutim, nije samo porast proizvodnje i popularizacija cijenom pristupačnih pjenušaca širokim masama važan njegova spomena.
Naime, njegov je uspjeh ponu- kao velik broj vinarija u drugim državama da se uključe u bitku za tržište cjenovno pristupačnog pjenušca fermentiranog u spremniku. Tako i lijepi broj vinarija iz Hrvatske vozi svoja bazna vina na drugu fermentaciju u Italiju, što je rezultiralo velikim brojem pjenušaca koji se trenutačno mogu naći u Hrvatskoj. Demokratizacija pjenušavog vina koji je pokrenuo Rich Prosecco dovela je do toga da bi se moglo reći da je prosecco među vinima što je pizza među jelima i za oba proizvoda Talijani zaslužuju naklon do poda.
Pitanje je jesu li Talijni napravili prosecco. Dobio je naziv po prosikama, krškom fenomenu, u kojima su bili vinogradi za prosecco. Tada je tamo živjelo puno više Hrvata i Slovenaca. Ali su patentirali pa neka im bude. A onda su, poput svih invazivnih vrsta, napali nas radi prošeka koji je nastao stoljećima prije.