Na samom ulazu u Drniš dočekuje nas ploča koja ga predstavlja kao grad pršuta. Shvatili smo to kao jasan znak odakle treba započeti istraživanje, pa je naš prvi susret s ovim dalmatinskim gradićem vodio ravno u pršutanu Bel-Cro, kod Drage Pletikose koji se proizvodnjom ove cijenjene suhomesnate delicije bavi već četiri desetljeća. Drniški pršut jedan je od četiri pršuta čija je oznaka geografskog podrijetla zaštićena na razini Europske unije, uz krčki, istarski i dalmatinski. Za njegovu proizvodnju registrirano je 16 proizvođača, a svom su brendu Drnišani posvetili i festival koji se održava ljeti.
Meštrovićevo Vrelo života
Tradicionalna receptura po kojoj Pletikosa priprema pršut podrazumijeva da se od začina koristi isključivo morska sol, da se dimi na suhoj bukovini i suši na drniškom vjetru koji uvijek odnekud puše, vlažan ili suh jer Drniš okružuju planine Promina, Svilaja i Velebit, rijeke Čikola i Krka oplakuje cijeli Miljevački plato, a do mora je dvadesetak kilometara zračne linije.
– Pršut je živo biće, stalno radi – uzimajući u ruke jedan od 15.000 komada, koliko ih godišnje proizvede, kaže Pletikosa pa stade objašnjavati tu njegovu živost:
– Kad je frižak ima 15 kilograma, a suhi deset. Znači, radio je – dodaje, vodeći nas po pršutani koja u nazivu ima riječ Bel zbog njegova zeta Belgijanca jer je prvotno bilo zamišljeno da će to biti belgijsko-hrvatska firma.
– Ključno mi je da na tržište izbacimo dobar proizvod, a onda sve dođe na svoje pa sad i uživamo plodove svoga rada – kaže Drago Pletikosa u čijoj je pršutani uoči Uskrsa, kad smo ga posjetili, bilo podosta svijeta.
Iz pršutane odlazimo ka središtu grada. Radni je dan, ulice su prazne, a mi se spuštamo do vrela života odnosno fontane koju je za bečku palaču industrijalca Karla Wittgensteina napravio Ivan Meštrović te je kasnije i otkupio i poklonio kraju iz kojeg je ponikao. Naime, veliki je umjetnik odrastao u obližnjim Otavicama gdje se nalazi njegov mauzolej. Tridesetak Meštrovićevih djela čuva se i u Gradskom muzeju.
Iz gradskog središta penjemo se prema srednjovjekovnoj utvrdi Gradina smještenoj iznad kanjona Čikole koja se preko strmih krških litica s nje vidi. U blizini je i najzapadniji minaret Osmanskog Carstva, podignut u vrijeme kad je Drniš imao status kasabe.
– Ima ti kod nas baš puno toga lipog – kaže Ivan Mlađo Tomić, čuvar tradicijske baštine.
Tomić, naime, u svojoj radionici izrađuje drniške suske – drvene posude od suhog smrekova drveta iz kojih se nekad pilo vino, a danas su pravi drniški suveniri. Dobar dio alata koji mu treba za izradu susaka sam je osmislio, baš kao što je napravio i precizne nacrte.
– Nije to bukara nego susak, pogledaj razliku. Oblik je drugačiji. Susak je gore uži, a dolje širi, kod bukare je obrnuto – podučava.
I krošnja u obliku suska
Umijeće izrade suska i bukare upisano je u Registar kulturnih dobara Hrvatske. Na popisu nositelja ovog nematerijalnog kulturnog dobra, čija je zadaća provoditi mjere njegove zaštite, Tomićevo ime je prvo.
Izrada jednog suska protegne se na dvije godine. Mlađo najprije dovuče smreku s Dinare, istječe je, zatim zagrijavanjem iskrivljava drvo i pravi ručku, učvršćuje ju i taj komad ostavlja na sušenju.
– Ručku spremam do 2028. – kaže.
U radionici priprema na milimetar izrezane letvice i stavlja na hrpe, po 14 u svaku. Petnaesta će biti ona s ručkom.
– Razlika između suska i bukare je i ta što se bukara drži za ručku, a susak se grli – demonstrira nam dok odlazimo iz njegove radionice gdje je ispred kuće "najveći susak na svitu" jer Ivan Mlađo Tomić krošnju stabla orezuje u njegovu obliku.