Julie McFadden, medicinska sestra iz Kalifornije, provela je više od petnaest godina uz postelje pacijenata, prvo na odjelu intenzivne njege, a zatim u hospiciju, mjestu gdje se ljudima pruža utjeha na kraju životnog puta. Kroz godine svjedočila je stotinama odlazaka i primijetila obrasce koji se ponavljaju, a koji su daleko od dramatičnih filmskih scena. Svojim radom na društvenim mrežama, gdje je poznata kao "Hospice Nurse Julie", nastoji educirati javnost i smanjiti stigmu koja okružuje smrt. Njezina misija je jednostavna: pokazati da je umiranje prirodan proces, a ne nešto čega se treba bojati. Svoje znanje i iskustvo sažela je i u knjizi "Nothing to Fear", koja je postala bestseler New York Timesa, nudeći utjehu i razumijevanje onima koji se suočavaju s gubitkom ili vlastitom smrtnošću.
Suprotno uvriježenom mišljenju da ljudi na samrti otkrivaju duboke tajne ili drže dugačke monologe pune kajanja, Julie ističe da su posljednje riječi najčešće jednostavne, ali iznimno snažne. "Postoji nešto što većina ljudi kaže prije nego što umre, a to je obično 'Volim te'", otkrila je u jednom od svojih videa. Druga, gotovo jednako česta pojava jest dozivanje roditelja. Pacijenti, bez obzira na svoju dob, često dozivaju "mamu" ili "tatu", čak i ako su njihovi roditelji preminuli desetljećima ranije. Prema Julie, taj čin predstavlja povratak temeljnoj potrebi za sigurnošću i utjehom, poziv onima koji su im prvi pružili ljubav i zaštitu. To nisu riječi žaljenja, već izrazi najdublje ljudske povezanosti.
Iako su izjave ljubavi najdominantnije, postoje i druge fraze koje se često čuju. Julie navodi četiri ključne rečenice koje ljudi osjećaju potrebu izgovoriti kako bi pronašli mir: "Hvala ti", "Oprosti mi", "Opraštam ti" i "Zbogom". One služe kao način za zaokruživanje odnosa i rješavanje nedovršenih poslova na emocionalnoj razini. Pored toga, pacijenti često izražavaju žaljenje zbog praktičnih životnih odluka. Među najčešćim kajanjima su rečenice poput: "Volio bih da nisam toliko radio" i "Žao mi je što nisam više cijenio svoje zdravlje dok sam ga imao". Upravo je to iskustvo, svjedočenje tuđim žaljenjima, potaknulo i samu Julie da svake večeri sastavlja "listu zahvalnosti", kako bi cijenila male, svakodnevne stvari koje ljudi na kraju života prepoznaju kao najvažnije.
Osim izgovorenih riječi, Julie McFadden često govori i o neobičnim, ali učestalim fenomenima na samrti. Otprilike mjesec dana prije smrti, mnogi pacijenti počinju doživljavati vizije u kojima vide preminule članove obitelji, prijatelje pa čak i kućne ljubimce. Julie naglašava da ti pacijenti u tim trenucima nisu u deliriju ili pod utjecajem jakih lijekova, već su potpuno svjesni i orijentirani, a ti susreti im donose nevjerojatan mir i utjehu. Ponekad se može vidjeti i takozvani "pogled smrti" (death stare), kada pacijent fiksira pogled u kut sobe, često s osmijehom, kao da vidi nekoga tko je došao po njega. Tu je i "posezanje smrti" (death reach), pokret rukom prema gore, kao da pokušavaju dohvatiti ili zagrliti nevidljivu osobu koja ih čeka.
Jedan od najvažnijih dijelova Juliena rada jest edukacija obitelji o fizičkim promjenama koje se događaju tijekom aktivne faze umiranja. Njezina ključna poruka jest da je ljudsko tijelo biološki stvoreno da umre, jednako kao što je stvoreno da se rodi, a taj je proces, kada mu se dopusti prirodan tijek, najčešće miran i bezbolan. Promjene u disanju, poput dugih pauza između udaha, potpuno su normalne. Zvuk poznat kao "samrtni hropac" (death rattle), koji obiteljima može biti izuzetno uznemirujuć, zapravo je samo nakupljanje sline u grlu koju pacijent više ne može progutati i ne uzrokuje mu bol. Usporavanje cirkulacije dovodi do pojave mrlja na koži, poznatih kao motling, koje se prvo javljaju na stopalima i rukama. Tijelo se polako gasi, a s time i potreba za hranom i vodom. Razumijevanje ovih prirodnih procesa, tvrdi Julie, pomaže obiteljima da smanje strah i budu istinska podrška svojim voljenima u posljednjim trenucima, omogućujući im dostojanstven i miran odlazak.
Palijativa ipak nježnije zvuči od Eut....ije.