Iskustva poznatog kuhara

Mladi chef Filip Horvat: Desert mora biti savršen jer ako nije, onda ni restoran nije vrhunski

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Mladi chef Filip Horvat: Desert mora biti savršen jer ako nije, onda ni restoran nije vrhunski
17.09.2020.
u 07:00
Deserti u restoranu zato su ujedno i najkompliciranija stvar cijeloga menija, sve se mora precizno vagati, paziti na mjere, temperaturu pečenja, tijekom kuhanja se kontinuirano prati svaki stupanj, i to zato što – sad ćete reći da sam lud, ali nisam – svaki gram ili samo jedan stupanj više ili manje može sve upropastiti.
Pogledaj originalni članak

Deserti, kolači, torte, mousseovi, sladoledi – slastice ukratko – važne su stavke menija svakog restorana. Nema te osobe koja ne voli pojesti slatko ako je vrhunski zamišljeno i izvedeno. Usudio bih se reći da se svakom tko pojede nešto slatko odmah podigne raspoloženje, pa tako ponovno dobije energiju za nastavak dana ili večeri.

Foto: Privatna arhiva

Deserti u restoranu zato su ujedno i najkompliciranija stvar cijeloga menija, sve se mora precizno vagati, paziti na mjere, temperaturu pečenja, tijekom kuhanja se kontinuirano prati svaki stupanj, i to zato što – sad ćete reći da sam lud, ali nisam – svaki gram ili samo jedan stupanj više ili manje može sve upropastiti. A ako kraj objeda nije odličan, onda ni restoran nije vrhunski, uzalud svi oni prethodni slani sljedovi i spektakularne međuigre. Nažalost, u Hrvatskoj ima premalo školovanih slastičara i pastry-chefova, kuhara specijaliziranih za slastičarstvo. A, ja... ja sam stvarno imao sreće. Kao klinac sam praktičnu nastavu dobio u kuhinji hotela “Esplanade” i ondje učio slastičarstvo od glavne šefice slatke kuhinje Mirjane Špoljar, trostruke državne prvakinje u slastičarstvu. Imala je vrhunski tim. A meni je ta impresivna kuhinja bila doživljaj. Počinje se od dna: guliš, čistiš, režeš voće za voćne salate, pečeš zvjezdice punjene marmeladom, a kad svladaš to znanje prelaziš na macaronse i pripremu à la carte deserta koji nisu jednostavni. Jednom me chefica Mirjana povela na Festival hrane i vina da joj pomognem servirati desert za, koliko se sjećam, barem 100 ljudi. A onda su mi namjestili i mikrofon i dresir vrećicu, a znam da sam prije toga molio da mi je ne daju jer ne znam s njom rukovati. To je kao da neplivača bace u vodu, i to pred publikom. Preživio sam, pa je to utoliko bilo predivno iskustvo i učenje o slastičarstvu. Tad sam naučio cijeniti slastice i slastičare. U restoranu uvijek treba biti klasični desert kolač, zatim tart sa sladoledom i autorski desert. Ovdje je vrhunski primjer Alain Ducass i njegove Rhum babe, pravo remek-djelo. Eklatantan primjer autorskog deserta je i ono Hestona Blumenthala, jednog od najcjenjenijih chefova na svijetu, kojemu su u jednom trenutku prsti mirisali po gorgonzoli, pa kad je slučajno dotaknuo bijelu čokoladu nastao je desert od bijele čokolade i gorgonzole.

Foto: Privatna arhiva

Zašto sada spominjem chefove kuhare, a ne pastry chefove? Odgovor je jednostavan – svi vodeći svjetski pastry chefovi imaju svoje pastry shopove gdje prodaju svoja remek-djela… Nažalost, u Hrvatskoj toga manjka, imamo samo tri-četiri pastry chefa koji imaju svoje slastičarnice, a ostali rade u pomalo dosadnim slastičarnicama gdje se ne cijeni namirnica ni desert, već samo zarada. Nažalost, većina restorana u Hrvatskoj nema ni novca ni adekvatno opremljene kuhinje da bi imali zaposlenog pastry chefa, pa onda sve pada na kuhare. Restoran mora paziti na godišnja doba, voditi računa o tome koje je voće najbolje u koje doba godine, kad imati desert od sezonskog voća ili povrća, desert s vanilijom, a kad čokoladni desert. Uvijek biram Valrhoninu Guanaju ili Dulcey, to su čokolade koje svojim karakterom, mirisom i svaka sa svojim distinktivnim okusom drukčije pridonose desertu.

Foto: Privatna arhiva

Pa tako umjesto da radim dosadnjikavi mousse od čokolade, pripremam Choux au Craquelin, tijesto kuhano pa pečeno i s hrskavim craquelinom na vrhu, koji punim kremom od vanilije s Tahitija. No, najviše volim raditi voćne deserte jer mi je sezonska namirnica na prvome mjestu. Pa tako trenutačno radim jedan desert od šljiva koje grilam na yakitoriju, stavim umak chamoy (malo Meksika i njihove tehnike, jedna vrsta kiselo-slatko-ljutog džema), fermentirane šljive i, naravno, tonkiceee – kako od milja zovem tonka oraščiće, plodove tonkovca. Ipak, jedno voće doista iznimno volim i preferiram bez obzira na sezonu – marakuju ili pasionku. Kiselkasto-slatka, idealna je za sve deserte i kombinacije. Zato rado radim interpretaciju millefoglie od marakuje s hrskavim listovima cialde, zatim sok, skutu i sladoled od marakuje u koji idu i lagano zagoreni lješnjaci.

Foto: Privatna arhiva

U najnovijem slučaju sam marakuju odveo na putovanje u Dalmaciju. To je krema od marakuje uz sladoled od lovorova lista, kremu od bijele čokolade, ulje od lovora i grilani ananas.

Zbog koronavirusa jedemo manje čokolade i više kupujemo domaće kekse i vafle:

Comfort food bar 'Otto&Frank'

Comfort food bar Otto&Frank: 'Svi obožavaju zagrebački doručak, a u obroku traže po pet, šest hrskavih poširanih jaja'

Imamo goste koji se svaki put kad dođu u Zagreb vrate k nama, gotovo u isto vrijeme. Čak i po isto jelo. Rekao bih da to znači da smo na dobrom putu. Jela koja nudimo zapravo su proizvod brainstorminga koji često rezultira i šašavim porukama usred noći ili jednostavno opažanjem neke dobre namirnice koju smo ugledali na Dolcu, govori chef Zoran Pongrašić

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.