Svakodnevna šetnja za psa je mnogo više od prilike da obavi nuždu. Ona mu omogućuje kretanje, istraživanje okoline, upoznavanje novih mirisa i oslobađanje viška energije, a istodobno pozitivno utječe na njegovo fizičko i mentalno zdravlje. No mnogi vlasnici pitaju se koliko je šetnje njihovu ljubimcu zapravo potrebno i može li se dogoditi da ga, u najboljoj namjeri, previše iscrpe. Prema veterinarskim stručnjacima portala PetMD, odgovor ovisi o pasmini, dobi, zdravstvenom stanju i kondiciji psa, ali i njegovim individualnim potrebama.
Pasmine koje su uzgajane za rad, poput škotskih ovčara i australskih ovčara, uglavnom imaju veću potrebu za tjelesnom aktivnošću od pasa koji su prvenstveno uzgajani za društvo, poput jorkširskih terijera i papillona. Ipak, sama pasmina nije presudna. Neki baseti mogu biti iznenađujuće aktivni, dok će drugi najradije provesti dan odmarajući se na kauču. Psi koji pokazuju znakove stresa, separacijske anksioznosti ili destruktivnog ponašanja također mogu imati koristi od dodatne aktivnosti. Poseban oprez potreban je kod pasmina kratke njuške, poput mopsa i boksera, koje se mogu lakše pregrijati i imati poteškoće s disanjem tijekom napora, osobito za toplog vremena.
Prema veterinarskim stručnjacima, većina pasa dobre tjelesne kondicije može bez poteškoća podnijeti svakodnevnu šetnju od 20 do 30 minuta. Međutim, zdravi i dobro utrenirani psi mogu uživati i u šetnjama koje traju do dva sata, pa čak i u višesatnom planinarenju. S druge strane, psima s prekomjernom tjelesnom težinom i deset minuta hoda može predstavljati ozbiljan napor. Takvi psi često trebaju predah, a tijekom kretanja mogu izrazito dahtati. Važno je pritom razlikovati vrijeme potrebno za obavljanje nužde od vremena namijenjenog kretanju i istraživanju. Mnogim psima potrebno je više izlazaka tijekom dana, dok trajanje aktivnijih šetnji treba prilagoditi njihovim mogućnostima.
Dob je jedan od važnih čimbenika pri određivanju trajanja šetnje. Mladi psi u pravilu imaju više energije, dok se kod sredovječnih i starijih pasa izdržljivost može postupno smanjivati. Psi stariji od pet do osam godina, a osobito oni koji su navršili devet godina, mogu imati zdravstvene tegobe poput artritisa, slabljenja mišića, dijabetesa ili poremećaja rada štitnjače. Zbog toga se može dogoditi da pas s velikim veseljem krene u šetnju, ali se umori mnogo ranije nego što njegov vlasnik očekuje. U takvim slučajevima važno je prilagoditi tempo, omogućiti češće odmore i ne inzistirati na udaljenosti koju je pas mogao prijeći dok je bio mlađi.
Jedan od najvažnijih savjeta veterinara jest promatranje ponašanja psa tijekom šetnje. Ako nakon dvadesetak ili tridesetak minuta počne usporavati, jače dahtati ili sve češće zastajati, moguće je da se umara. Umjesto da energično hoda, može pokazivati veće zanimanje za njuškanje i promatranje okoline. Takvo ponašanje ne mora uvijek značiti iscrpljenost, no ako pas nastavlja usporavati i tijekom povratka kući, vjerojatno je šetnja bila preduga. Važno je pratiti i njegovo ponašanje nakon povratka. Ako odmah popije vodu i zatim satima iscrpljeno leži, moguće je da se previše naprezao. Posebno upozorenje predstavlja šepanje tijekom šetnje ili nakon odmora, jer može upućivati na pretjerano opterećenje ili ozljedu. U takvim situacijama sljedeće šetnje trebaju biti kraće, a ako se tegobe ponavljaju, potrebno je savjetovati se s veterinarom.
Baš kao što čovjek koji godinama nije trčao ne može odjednom istrčati maraton, ni od psa koji je naviknut na kratke izlaske ne možemo očekivati da bez poteškoća hoda nekoliko sati. Veterinari zato preporučuju postupno povećavanje trajanja i intenziteta aktivnosti, iz tjedna u tjedan. Takav pristup omogućuje psu da razvije izdržljivost, a istodobno smanjuje rizik od ozljeda i bolova. To je osobito važno kod pasa koji su dugo bili neaktivni ili imaju višak kilograma.
Užurban raspored i poslovne obveze mnogim vlasnicima otežavaju organiziranje dugih svakodnevnih šetnji. Ipak, čak i kraće razdoblje aktivnosti može biti korisno. Ako nije moguće izdvojiti pola sata ili više, stručnjaci savjetuju da se nastoji osigurati barem deset do petnaest minuta neprekinutog kretanja dnevno, uz ostale potrebne izlaske. Dio aktivnosti može se nadoknaditi igrom u dvorištu, donošenjem loptice ili drugim oblicima kretanja prilagođenima psu. Jednako je važno osigurati mentalnu stimulaciju, jer psi ne trebaju samo fizički umor nego i priliku da istražuju, njuškaju i koriste svoja osjetila.