Priča o božićnom primirju 1914. jedna je od onih epizoda povijesti koja zvuči kao filmski scenarij, a ipak je potkrijepljena pismima, dnevnicima i vojnim bilješkama ljudi koji su je proživjeli. Krajem 1914. rat koji je započeo u ljeto već je na Zapadnoj bojišnici ušao u fazu rovovskog zastoja: Belgija i sjever Francuske bili su ispresijecani rovovima, bodljikavom žicom i 'ničijom zemljom', sivom zonom između suprotnih linija, često širokom tek nekoliko desetaka metara.
U toj kulisi, na Badnjak i Božić, 24. i 25. prosinca 1914. dogodila se serija neslužbenih, spontano dogovorenih prekida vatre. Nisu bili univerzalni i nisu ih odobrila zapovjedništva, ali prema Britannici, duž otprilike dvije trećine dijela fronta koji je držao Britanski ekspedicijski korpus, odnosno oko 48 km kilometara, oružje je barem nakratko utihnulo.
Kako je to izgledalo na terenu? Imperial War Museums opisuje da su uoči Božića vojnici čuli pjesme iz suprotnih rovova, vidjeli svjetla i ukrase, pa je krenulo dovikivanje. Prvo oprezno, a onda sve toplije, dok se nije izgovorilo ono najriskantnije: 'Ne pucamo za Božić'. Sljedećeg dana, na pojedinim sektorima britanski i njemački vojnici izašli su na ničiju zemlju: razmjenjivali su cigarete, duhan, čokoladu i sitne darove, fotografirali se, razgovarali koliko jezik dopušta, i ono najvažnije, skupljali i pokapali poginule te popravljali rovove i zaklone.
Najpoznatiji motiv koji se veže uz tu priču je nogomet. No, ujedno i najmaglovitiji. U nekim povijesnim zapisima navodi se kako su na pojedinim mjestima vojnici zaista igrali improvizirane igre, no povjesničari upozoravaju da je teško dokazati da se zaista odigrala prava nogometna utakmica, s jasnim pravilima i rezultatom. No, upravo je ta priča s vremenom prerasla u mit. U svakom slučaju, suština primirja nije bila sportski spektakl, nego kratki trenutak u kojem su se neprijatelji međusobno prepoznali kao ljudi.
A rat je u cjelini bio sve osim ljudskosti. Procjenjuje se da je tijekom četverogodišnjeg Velikog rata, kako su ga zvali do Drugog svjetskog rata, poginulo oko 8,5 milijuna vojnika te oko 13 milijuna civila, koji su stradali od gladi, bolesti i nasilja povezanog s ratom. Upravo zbog toga je Božićno primirje iz 1914. toliko čudesno, kao mali, gotovo nevjerojatan otpor logici industrijskog ratovanja. Na žalost, primirje nije dugo trajalo: već nakon Štefanja susreti su se prorijedili i nestali, a zapovjedništva su postala odlučnija u sprječavanju 'bratimljenja', bojeći se pada borbenog morala. Sličnih događaja nije bilo ni kasnije tijekom rata i baš zbog toga je taj ratni Božić 1914. toliko poseban.
Uvik sugavi politicari i velike vojnicke glave koji u mirnodopskim uvjetima nebi imali sta radit... stoka od ljudi i medju vojnicima siluje zene, ubija ljude bez razlike, krade... od koga onda oni traze blagoslov i oprost? Ne moze nijedan svecenik dat oprost za to zlo... blsgoslovit oruzje...