Posljednji životni intervju Ogreste: 'Papagajski ponavljam o drami i tragediji vukovarske bolnice, sadržaju toliko potentnom za slojevit, potresan i potreban film'

Renomirani hrvatski redatelj Zrinko Ogresta preminuo je u 68. godini. U nastavku donosimo životni intervju s Ogrestom objavljen 2025. godine u Večernjem listu.

Zrinko Ogresta, nagrađivani filmski redatelj i scenarist, jedno je od najvažnijih imena hrvatskog filma u posljednjih 40 godina. Njegov opus zaokružena je i autentična cjelina, što može potvrditi svatko tko je gledao njegove filmove. Uz brojne Arene koje je dobio, kao i međunarodna priznanja, nedavno je mu uručena i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.

No u životnom intervjuu za Večernji list više od nagrada otkriva nam zašto već neko vrijeme nije snimio film. Prisjetio se među ostalim djetinjstva, kako je počela ljubav prema filmu te kakvi su mu bili mentori poput Kreše Golika i Dušana Vukotića i zbog čega je prije desetak godina stao u obranu HAVC-a i Hrvoja Hribara. Naravno, dao je i odgovore na vječna pitanja poput Beatlesi ili Rolling Stonesi te Dinamo ili Hajduk.

Kad ćemo gledati vaš novi film?

Izgleda nikada.

Zašto?

Prije nekoliko godina izašao sam na natječaj s projektom pisanim u suradnji s kolegom i filmskih kritičarom Živoradom Tomićem. Na "natječaj za razvoj scenarija" jer su uveli nepisano pravilo o razvojnim ciklusima koje bi projekt trebao proći do svoje realizacije. Dobili smo pozitivnu recenziju i poslali ga na iduću stepenicu, tzv. razvoj projekta. I tu je povjerenstvo reklo "odlično, krenite dalje" pa smo izašli na onaj odlučujući završni natječaj, za proizvodnju, i tu su nas srušili. Zašto, ostaje nejasno jer su projekt ocijenili izvrsnim. Povjerenstvu tad istječe mandat i HAVC imenuje novo pa svoj scenarij na idućem natječajnom roku prijavljujemo za proizvodnju tom novom povjerenstvu. Ruši nas, međutim, i to novo povjerenstvo savjetujući da se u scenariju izmijeni upravo ono što je prethodno povjerenstvo držalo ponajboljim.

I...?

Trebao mi je odmak od takve sprdačine, što je za posljedicu imalo to da sam digao ruke od tog projekta pa s vremenom započeo rad na posve novom. Nakon godine rada s tim se scenarijem pojavljujem izravno na natječaju za proizvodnju, poučen besmislenim mrcvarenjem kroz tzv. razvojne cikluse. Taj pak scenarij komisija ruši odmah, iz prve. S recenzijom u kojoj "dopisuju" scenarij, uvode nove likove, predlažu i opisuju nove, drukčije scene. Ne mogu tako, nikada prije nisam niti je to bilo potrebno.

Ali opet niste odustali?

Nakon godinu dana pauze, kao da imam nešto mazohističko u sebi, hvatam se novoga sadržaja, ovog posljednjeg. Nastaje scenarij pod naslovom "Veliki tjedan", film o ljudskoj muci koji izlaže sedam sudbina u sedam dana tjedna. Podsvjesno možda potaknut i onim što sam prolazim. Mozaik tih sudbina refleksija su sredine i vremena u kojemu živimo, a dramaturški i simbolički su naslonjene na biblijski Veliki tjedan. U prenesenom smislu ti su dani odraz ljudskoga života punog posrtaja i muke, ali i potrebe da do kraja ispunimo životnu svrhu i da svoju vlastitost vidimo u afirmaciji života. Nedavno je, međutim, i taj projekt odbijen. Šokirale su me riječi najiskusnije osobe povjerenstva, koja mi je "objasnila" zašto film nije prošao: "Došla su nova vremena", "Nova pravila", "To ti nitko neće gledati", "Projekt mora prolaziti razvojne cikluse i radionice, treba prihvaćati to što ti govore komisije". Pitam se nakon svega kako sam do sada uopće uspio snimiti osam dugometražnih igranih filmova, s njima obići cijeli svijet, sudjelovati na najvećim svjetskim festivalima od Venecije, Berlina, Karlovih Vari, dobiti pregršt međunarodnih nagrada, pobijediti na četiri Pulska festivala, a da nisam imao ovu, danas spasonosnu pomoć svih tih razvojnih komisija koje, eto, znaju ono što moji suradnici i ja ne znamo.

Nakon što su vam odbijena tri projekta, mislite li da vam je poslana poruka "što ste snimili, snimili ste"?

Mislim. Malo stvaralaca tijekom života oblikuje autentične umjetničke poetike, koje budu prepoznate i u inozemstvu i u vlastitoj sredini. Kad se takvo što dogodi, te poetike prestaju biti tek osobna svojina samih stvaralaca, već postaju kulturno dobro sredine kojoj pripadaju i svaka zrela sredina takvu umjetničku stečevinu čuva, ali i potiče njezin daljnji život. Kod nas je, barem na filmu, suprotno. Mi režemo najplodnije "grane" umjesto da potičemo njihov rast dok god plodove nose. A režu ih s kakvim argumentima? Nijednim relevantnim osim "argumentom" vlastita sviđanja ili nesviđanja onoga što procjenjuju. Poražavajuće. Zreo, kompetentan i intelektualno širok recenzent poduprijet će i ono što mu se osobno možda i ne sviđa, ali ima izgrađene alate da i u tom prepozna vrijednosti. Kad osobni kriterij, osobna naklonost ovakvom ili onakvom sadržaju, ovakvom ili onakvom izričaju, postaje mahom jedini, umjetničke discipline koje o njihovoj prosudbi ovise proživljavaju agoniju.

Prolaze li to i drugi redatelji vaše generacije?

Prolaze, npr. Vinko Brešan. Gomila razvojnih ciklusa u kojima različite i proturječne komisije tumače kako nešto trebaš napraviti e da bi to, prema njihovim kriterijima, bilo bolje ne potiču ništa drugo doli množenje mediokriteta. Autentičan stvaralac se propitkuje sam zajedno sa svojim suradnicima, "glanca" djelo do posljednjeg trenutka, sumnja i vjeruje u njega u isti čas, međutim nisu mu potrebne komisije da mu govore što i kako treba ili ne treba učiniti. Zamislite redatelje poput Kieslowskog, Truffauta ili Fassbindera da danas djeluju i da moraju prolaziti višegodišnje razvoje svojih filmova i brojne komisije! Pitam se koliko bi filmova uopće snimili.

Dobro znate da će se na ove vaše tvrdnje netko referirati?

Sumnjam. Ni ja, a ni ovo što prolazim nije osobito bitno. U današnjem vremenu svakako ne.

Odrasli ste i školovali se u Zagrebu, međutim rođeni ste u Virovitici, s kojom ste povezani?

Da, rodio sam se u Virovitici, neću reći slučajno, jer su moji roditelji tamo imali prvo radno mjesto. Otac je bio stomatolog, rođen u selu Doli u Dubrovačkom primorju, a mama je profesorica hrvatskog jezika i književnosti, podrijetlom iz Međugorja. U Virovitici se rodila i moja sestra Željka, ali smo već s mojih šest godina došli u Zagreb, tako da se prepoznajem u različitim zavičajnim identitetima. Intimno mi je možda najbliži onaj primorski. Nekako sam najviše vezan za taj kraj. Iz Virovitice sam otišao sa šest godina, ali ipak dovoljno star da nosim pojedine uspomene pa sam neki svoj "dug", da tako kažem, prema cijelom tom kraju osjetio početkom Domovinskog rata. Čim se zaratilo, animirao sam malu filmsku ekipu i proveli smo dosta vremena na virovitičkom ratištu. Tada sam bio u stalnom kontaktu s generalom Dečakom i snimio ciklus dokumentarnih filmova pod nazivom "Prizori s virovitičkog bojišta". Sličnu "obavezu" osjetio sam i prema Dubrovačkom primorju te i tamo snimio osobni ratni dokumentarac, "Doli, krhotine mog djetinjstva".

Što najviše pamtite iz djetinjstva?

Dječačke uspomene najintenzivnije su na razdoblje kad sam stanovao na Črnomercu, imao izvrsnu skupinu prijatelja, zaljubljenika u nogomet. Na jednoj črnomerečkoj livadi odigrali smo stotine haklova, zajedno odlazili na Dinamove tekme. S druge strane uspomene su vezane uz moje roditelje. Bili smo povezani sa svojim korijenima, s obje bake i djedovima, dakle i s mamine i s tatine strane. Moji su roditelji intelektualci s tim seoskim podrijetlom. Ono me je u mnogočemu oblikovalo i izgradilo. Odgojen sam u tradicionalnom duhu, čini mi se u onom svom najširem i najplemenitijem, ičim isključivom obliku. Otac je pohađao sjemenišnu gimnaziju u Dubrovniku. Iza mene je šesnaest godina vjeronauka. Ti su sadržaji na mene formativno utjecali, iz tog vremena i takvog odgoja nosim samo najljepše uspomene.

Kakav odnos imate sa sestrom, novinarkom Željkom Ogresta?

Razumijemo se i podupiremo, jednako kao i kad smo bili djeca. Pet sam godina stariji. Kako sam studirao filmsku režiju, ona je također bila zaljubljenica u filmsku umjetnost, ali je osobito voljela kazalište. Čak je pokušavala upisati glumu. Bila je darovita, međutim napravila je "nepromišljen" potez, a tko zna, možda je u nekom životnom smislu i dobro da se to dogodilo. Otišla je na prijamni ispit godinu dana prije no što je maturirala, to se moglo. Prošla je sve te faze prijamnog ispita, no na kraju su joj ipak rekli da se vrati kad maturira. To ju je pogodilo, odustala je i otišla studirati književnost i evo, put ju je odveo u novinarstvo.

Kada ste otkrili da je film vaš svijet?

Klica se pojavila kad mi je otac kupio kameru, bilo mi je 10 ili 11 godina. Još nisam ni ušao u pubertet, a dobio sam tako zanimljivu igračku.

Koja je kamera to bila?

Quartz 2M, to je ruska amaterska kamera. Kad kao dijete dobiješ takvu igračku, počinješ je promatrati i upoznavati na sličan način kao neki klinac koji s devet ili deset godina dobije gitaru, nema nikakvu poduku i počinje sam svirati i otkrivati njezine mogućnosti pa jednoga dana možda postane i glazbenik. Tako sam ja počeo otkrivati film. Roditelji su vidjeli da mi ta kamera puno znači, da snimam neke filmiće, šaljem to na razvijanje i onda vrlo brzo, možda godinu nakon što su mi kupili kameru, darovali su mi mali montažni stol, pa mali projektor, tako da sam bio tehnički posve opremljen i mogao sam stvarati male filmove. Možda ste gledali "Fabelmanove", zadnji Spielbergov film, vrlo osoban. Priča je vrlo bliska, na isti je način i on dobio prvu kameru. Moje iskustvo iz tog vremena jest da tada nisam tragao za literaturom iz koje bih mogao učiti o filmu kao izražajnom sredstvu, bio sam dijete, već sam ga otkrivao na način kao što su ga otkrivali pioniri filma poput braće Lumière. To mi je silno koristilo. Kad sam upisao Akademiju, već sam zapravo znao "svirati". Moji su profesori bili Dušan Vukotić, Ante Babaja, Krešo Golik i sjećam se kako su bili iznenađeni razinom filmskog rukopisa koju sam imao. Studentski filmovi su mi u tom izvedbenom smislu bili precizniji i vještiji od filmova mojih starijih kolega, međutim u onom drugom smislu, stvaralačke zrelosti, nisu.

Već ste imali seriju kratkih filmova?

Da, imao sam za sobom tih dječjih, amaterskih filmića, i upisao sam Akademiju izravno nakon mature, a većina mojih tadašnjih kolega s godine već su završili ili bili apsolventi nekih drugih fakulteta. Pet-šest godina stariji bili su, recimo, Radovan Marčić i Jakov Sedlar. Oni su studirali kazališnu režiju, ali smo, tada je to bio takav sistem, prve dvije godine studirali zajedno, a onda smo se odvajali, specijalizirali za filmsku ili kazališnu režiju. Na istoj godini sa mnom studirao je i Ivica Krajač, poznati skladatelj zabavne glazbe, čak 20 godina stariji od mene, tako da sam u toj generaciji stvarno bio pravi klinac.

Koja je uloga obitelji u stasanju filmskog autora, umjetnika općenito?

Temeljno je da prepoznaju interes i strast prema takvom profesionalnom izboru, poslu koji ne jamči baš sigurnu egzistenciju. Ono što je bilo osobito kod mojih roditelja jest to da su me poticali i moje izbore nikad nisu dovodili u pitanje. Kad sam išao na prijamni ispit za Studij filmske režije, šanse da prođeš bile su razmjerno male. Bilo je više od pedeset kandidata, a samo pet mjesta za ulazak. Pamtim kako sam se paralelno prijavio na još tri fakulteta, na pravo, ekonomiju i medicinu. Prošao sam na pravu i na ekonomiji, a na medicini sam bio na listi čekanja.

Dakle, i faktor sreće nije zanemariv?

Neovisno o tvom umjetničkom daru, u svim umjetničkim disciplinama mogu ti se neke stvari otvoriti, a može biti i suprotno. Usto, u pojedinim umjetničkim disciplinama talent je samo jedna od predispozicija. Treba razviti i ostale, koje darovita osoba možda i nema. Ja sam se, tako, kao razmjerno introvertna osoba tijekom studija i profesionalnog stasanja trebao nabildati socijalnim i komunikacijskim mišićima, bez kojih je preživljavanje u filmskom poslu nemoguće. To ima i svoju cijenu. Moraš bildati i ono u sebi čemu se tvoj habitus opire. Sjećam se susreta i razgovora s Krstom Papićem iz vremena svojih profesionalnih početaka. Pročitao me je, što bismo rekli, iz prve i jednom rekao: "Zrinko, bit ćeš punokrvan redatelj, ali bio bi sretniji kao pjesnik."

Koju ste glazbu slušali? I evo konkretno: Beatlesi ili Stonesi?

Glazba je sadržaj o kojemu zapravo rijetko razgovaram. Možda zato što je doživljavam kao "najumjetničkiju" umjetnost. Onu o kojoj se ne razglaba, već se u njoj samo uživa. Slušao sam i slušam Chopina, klavirskog romantičara. Osjećam se dobro i sigurno uz njegovu glazbu; da je živ, bio bi skladatelj mojih filmova. Divim se savršenstvu Bacha, ali manje uživam nego u Chopinu. Obožavam i Pink Floyd, Dire Straits, Simply Red. Kao adolescent volio sam ples na glazbu Bee Geesa, a danas isti poriv osjetim čim čujem Coldplay. Iz ovog čušpajza koji sam napravio lako ćete zaključili da bi mi u izboru Beatlesa ili Stonesa bliži bili ovi prvi.

A što čitate?

Književni ukus mogao bi se nasluti kroz moje filmove i televizijske drame, koji su nerijetko bili naslonjeni na prozu pojedinih srednjoeuropskih književnika. Primjerice, film "Isprani" utemeljen je na kratkom romanu jednog od najboljih poljskih pisaca Mareka Hłaska. Svojedobno sam kao mlad redatelj snimio televizijsku dramu prema noveli češkog pisca Jiríja Mareka. Dakle, taj srednjoeuropski duh u književnosti oduvijek mi je blizak, vjerojatno zato što su sudbine naših naroda bliske. Imamo slične političke sudbine, slično vjersko nasljeđe. Zato volim i prozu Ivana Klime i Janusza Wisniewskog, Bernarda Schlinka i Thomasa Bernarda. Od klasika bih izdvojio Andreja Platonova, a kad bih mogao birati roman koji bih adaptirao za film, bio bi to "I ne reče ni riječi" Heinricha Bolla.

Za većinu vaših filmova glumice su dobile nagrade, a i tamo gdje nisu, zaslužile su ih. Spomenuli smo "Isprane", Katarina Bistrović u tom je filmu napravila fenomenalnu ulogu. Ksenija Marinković u "S one strane", Vanja Ćirić u "Plavom cvijetu"...

To je točno, mislim da je od osam mojih filmova pet o ženama i mahom su za sve te uloge glumice nagrađivane Zlatnom arenom u Puli, Katarina Bistrović Darvaš, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković, Vanja Ćirić. Nagrađivane su i u inozemstvu.

Vaš prvi film "Krhotine" zapravo je snimljen u vašim ranim tridesetima, u vrijeme raspada Jugoslavije. Kad ste završili film, počeo je rat, pamtim da sam ga gledao 1992. godine.

Taj je film trebao otvoriti posljednji jugoslavenski Pulski filmski festival 1991., koji je festivalsko vijeće zaustavilo na sam dan otvorenja kao znak prosvjeda zbog nametnutog rata, tako da se de facto pojavio pred javnosti u proljeće 1992. godine. Zanimljivo je da su taj film neki tada percipirali kao djelo koje promovira vrijeme koje dolazi a da se uopće time nije bavio. Sjećam se da je čak i moj profesor Škrabalo negdje "Krhotine" opisao kao filmsku perjanicu nove vlasti premda je snimljen pola godine prije no što je buduća vladajuća stranka uopće osnovana. Ako odete na YouTube i upišete naslov tog filma, vidjet ćete da postoji filmofil u Beogradu koji je taksist podrijetlom iz Bosne i koji, koliko sam shvatio, u pauzama dok nema putnika analizira filmove koje je gledao proteklu večer, i to sve snima. To su temeljite analize koje traju do pola sata. Tako je nedavno gledao i taj moj film "Krhotine" i analizirao ga. Ostao sam zadivljen. Dakle, sve ono što jest taj film, on je prepoznao.

Rekli ste da vam je prije svega važno da budete zadovoljni vlastitim filmom, a tek onda što će reći publika. To na prvu zvuči pomalo sebično, ali zapravo, kad se bolje razmisli, i nije?

Slijedim vlastite instinkte, vlastite namjere i ono čega se jedino bojim jest da se ne osramotim filmom. Uspijem li snimiti film kakav sam zamislio, on ima i relevantan odjek u publici. Tako je bilo sa svim filmovima. Posao filmskog režisera zahtijeva usredotočenost, mentalnu, duhovnu i emotivnu. Usporedio bih to sa sportašima koji dolaze na Olimpijske igre. Recimo da snimam neku scenu planiranu za 15. svibnja od 8 sati, ja u tom trenutku moram biti u naponu svih svojih kreativnih snaga jer to što ću u tom trenutku stvoriti mora biti maksimalno, nema neki drugi termin, druga prilika da to snimim. To nije nimalo jednostavno jer, naravno, svi smo mi ljudi, svašta nas može izbaciti iz našeg sidrišta. Upravo zbog svega toga pridajem ogromnu važnost pripremi. Pripreme za moje filmove neobično su duge i temeljite, osobito glumačke probe. Nadam se da se to u njima i vidi.

Koji vas je od vlastitih filmova najviše transformirao na osobnoj razini?

Ne znam koliko su me transformirali, ali dva svoja filma koja bih možda izdvojio kao estetski, poetski, pa i svjetonazorno najviše "moja" su "Tu" i "S one strane".

Radili ste s Matom Matišićem i Mirkom Kovačem?

Mate Matišić napisao je scenarij za film "S one strane". No zanimljivo je kako sam na toj priči prvo počeo raditi s Mirkom Kovačem. Nakon brojnih susreta i razgovora, Mirko je napisao treatment od 30-40 stranica, vrlo zanimljiv. On je, međutim, već tada bio načet bolešću i nismo to mogli zajedno završiti. Za mene ta suradnja ima ogromnu ljudsku vrijednost. Scenarij koji je napisao Mate Matišić posve je drukčiji i ni u jednom elementu sličan Kovačevu. Ta suradnja s Matom za mene je i umjetnički i ljudski najosobitija suradnja. Silno žalim što je Mate, kako se čini, odustao od scenaristike i posvetio se isključivo dramskom pisanju. Možda sam subjektivan, ali spojevi njegove i moje poetike, njegove i moje osobnosti, silno su stvaralački poticajni i mogli su rezultirati s još osobitih filmova.

Profesor ste. Kako hrabrite studente da se bave ovim poslom, svjesni da možda neće svi uspjeti i dobiti priliku, neovisno o kvalitetama koje imaju?

Smrtni grijeh profesora koji se bavi umjetničkom pedagogijom jest bilo kojom misli ili rečenicom rušiti zanos, vjeru i nadu mladih stvaralaca. Prirodno je da će prolaziti složene trenutke, egzistencijalno, stvaralački i profesionalno, međutim moja je uloga njihovu iskru maksimalno raspirivati. Tu baštinim iskustvo Kreše Golika, koji je bio moj mentor, moj profesor. Dugo vremena proveli smo u razglabanju o scenariju koji sam napisao za diplomski film, a koji on nije razumio. Na sve moguće načine nastojao sam mu to objasniti. Nije mi polazilo za rukom. Međutim, on me je vrlo pozorno pratio, slušao i slušao. To su bili sati predavanja, ali i zajedničkih razgovora u šetnji jer smo obojica stanovala u zapadnom dijelu Zagreba. On u Vinogradskoj, ja na Črnomercu, pa smo poslije nastave zajedno pješačili kući i nastavljali razgovor. Pamtim da smo čak jednom gurali auto nekog čovjek koji ga nije mogao upaliti. Bilo je zanimljivo kako je sve to skupa završilo. On je u jednom trenutku presjekao: "Zrinko, iskreno, ja ti to ništa ne razumijem, ali vidim neki žar u tebi, silnu, silnu energiju. Tu nekog vraga ima, ja ću tebi to odobriti." I on je meni to potpisao i odobrio, i ja sam taj film snimio i taj je film poslije bio vrlo uspješan, bio je na Studentskom festivalu u Karlovim Varima. Kad je vidio film u montaži, sve ono što mu u mojim tumačenjima nije bilo jasno, bilo mu je jasno iz snimljenoga filma. Naime, u tom trenutku ja sam već bio relativno vješt kao redatelj, ali još uvijek nisam imao izbrušene scenarističke alate da bih to što sam kanio snimiti na jasan način i prenio na papir. Redatelj uvijek ima neke vlastite vizije, osobite umjetničke alate i filmski rukopis pa prosuđivati njegov scenarij isključivo na temelju scenarističke rečenice je nepotpuno.

Spomenuli ste i Dušana Vukotića kao mentora. Nekako je dojam da je on zaboravljen, možda i namjerno?

On nije bio osobito omiljen kao profesor, pomalo su ga se i bojali, međutim ja sam ga, moram priznati, obožavao. Pamtim kako sam, prestrašen pričama starijih studenata o tome kako zbog nedostatka kamera i filmske tehnike neki studenti ne snime svoj ispitni film, svoj prvi film na prvoj godini studija snimio sam već početkom studenoga! Dakle, samo mjesec dana nakon što je počela akademska godina. Taj film bio je katastrofa. Dokumentarna vježba o ženskom nogometnom klubu Loto. Kad je on to vidio na projekciji, zastao je i rekao mi: "OK, to je bio pokušaj, probao si. Evo ti druga prilika, snimi nešto novo." To se vrlo, vrlo rijetko događa na Akademiji. Dakle, on je i u tom lošem radu prepoznao nešto kod mene. Dao mi je drugu priliku i snimio sam ponovno svoj "prvi" film i dobio odličan iz režije. Tada se odlična ocjena vrlo rijetko dobivala na studiju režije.

Kao mlad redatelj dobili ste i Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, to navodite i u biografiji. Pitam vas zato što živimo u društvu u kojem mnogi ljudi prešućuju činjenice i ispada da su svi rođeni devedesetih, da ništa nisu radili prije, u Jugoslaviji?

Bila je to vrlo relevantna nagrada za mlade ljude tog vremena i u različitim područjima. Iste godine kada sam je dobio kao mladi umjetnik za svoj debitantski kratkometražni film "Zabranjena igračka", u sportu ju je kao mladi sportaš dobio Dražen Petrović. Zašto bismo se sramili svojih postignuća za koja smo dobili nagrade koje su tada postojale?

Kod nas postoji percepcija da hrvatski film baš nitko ne gleda, a vi ste zapravo više puta tvrdili upravo suprotno, da se hrvatski film gleda?

Čini mi se kako su u stigmatizaciji hrvatskog filma veliku ulogu odigrali mediji, ali i poneki filmaši, osobito u razdoblju 90-ih i poglavito činjenicom nerazumijevanja zašto se tada dogodio takav kvalitativni pad. Istina je kako je tada snimljen priličan broj vrlo loših filmova. To se razdoblje prevladalo, ali se nije prevladala i ta stigma. Biljeg je ostao. Naime, u ratnim godinama i posve nesređenim kinematografskim prilikama zakazao je, odnosno gotovo da i nije postojao, relevantan selekcijski pristup onome što će se snimati. Zemlja je bila u ratu, filmovi su se teško snimali i kinematografiji nitko nije posvećivao ozbiljnu pozornost. U takvoj stihijskoj situaciji događalo se nedopustivo, a to je da su autori koji su snimili vrlo loše filmove dobivali priliku snimati nove, u pravilu jednako loše ili još lošije. Međutim, i u tom vremenu nastalo je nekoliko vrlo kvalitetnih filmova. Recimo, Brešan je, po mome mišljenju, snimio svoj ponajbolji film "Kako je počeo rat na mom otoku". Vi ste sami izdvojili moj film "Isprani", koji volite. Lukas Nola snimio je vrlo zanimljivo "Rusko meso"… Osim toga nitko u toj strogoj kritici hrvatskog filma nije uzeo u obzir činjenicu kako se u društvu i državi dogodila radikalna promjena. Trebalo je i vremena da filmski stvaraoci pronađu i prepoznaju stvaralačke idiome kojima će oblikovati tu novu realnost i o njoj progovoriti.

Ali nisu svi progovarali. Mnogi su se pravili ludi da kao da ne vide trenutak u kojem živimo.

Točno, premda je i to možda shvatljivo. Ne mislim da to treba opravdati, ali taj je konformizam očekivan. Došlo je novo vrijeme i, kao uvijek u povijesti, neki su se htjeli svidjeti novoj političkoj strukturi. Ništa novo u kulturi, ništa novo ni na filmu. Međutim, ono što je apsurdno jest to da su oni kojima su se takvi htjeli svidjeti svojim "djelima", bili ama baš posve nezainteresirani za kinematografiju, pa i njihove filmove. Za razliku od, recimo, razdoblja nakon 1945. i tada uspostavljenog režima, kojemu je itekako bilo stalo do filma i onoga što se snima, novoj vlasti nakon 1990. to nije bilo bitno. Imam razumijevanja za ratne godine, ali ne i za silne godine nakon rata. Da je hrvatskim vlastima iole stalo do hrvatskog filma, ne bi se dogodilo da mi danas nemamo relevantnog filma o vukovarskoj tragediji. Sve kinematografije i narodi koji drže do sebe, snimaju relevantne filmove o ključnim događajima svoje povijesti, poglavito suvremene. Bosanska kinematografija je tako, recimo, snimila moćan film o tragediji u Srebrenici, u režiji Jasmile Žbanić, a poljska "Katynsku šumu" pod redateljskom palicom velikog Andrzeja Wajde. Oba su filma bila nominirana za Oscar. Papagajski ponavljam o drami i tragediji vukovarske bolnice, sadržaju toliko potentnom za slojevit, potresan i potreban film. Međutim, da bi se takav film snimio, nije dovoljna samo želja ili afinitet pojedinog filmskog autora, već osobit angažman države jer takvi filmovi ne mogu, niti su ikada mogli nastati u okviru tzv. redovite filmske proizvodnje. Jednostavno su preskupi i produkcijski presloženi.

Prije gotovo 10 godina stali ste u obranu HAVC-a i Hrvoja Hribara usred hajke da je to najveće leglo kriminala. Doživjeli ste zbog toga velike napade. Sad kad vratite film u to doba, što kažete?

To su bile neobično glasne strukture, ali u konačnici razmjerno uske pa se i ta hajka s vremenom rasplinula. Međutim, bilo je vrlo neugodno, prepuno objeda i nečasnih izjava s kojima se trebalo nositi, i osobno i pravno. Čvrsto sam se zauzimao za smjer kinematografije kojim je tada išla i kako je bila vođena jer su njen rast i razvoj bili nedvojbeni. Uvijek me začudi kad se sjetim kako su mnogi bili iznenađeni mojom tadašnjom potporom Hrvoju i njegovoj viziji ustroja kinematografije. Čak mi je i sestra jednom zgodom rekla kako je srela neke ljude iz svijeta kulture, bliske lijevo-liberalnim krugovima, koji su joj rekli kako sam im "silno porastao u očima" svojom nedvojbenom podrškom Hrvoju. To je izvrstan primjer koji ilustrira kako se u nas ljude stavlja u neke stereotipne ladice formirane na temelju njihovih svjetonazora. Dakle, otprilike, ja sam konzervativac i prema takvom metru trebao bih podupirati sve što iz takvih sredina dolazi. Smiješno. Pritom se posve zanemaruje činjenica da svatko ima vlastiti mozak i savjest, i da bi trebao činiti vlastite izbore, neovisno o svjetonazorskom krugu kojemu kao pripada.

Deklarirate se kao demokršćanin. Devedesetih ste podržavali rad HDZ-a. Uvijek ističete da u ovoj zemlji treba biti mjesta za sve ljude, bez obzira na različitosti i svjetonazore. Međutim, kod nas je situacija da postajemo sve netolerantniji i lako lijepimo etikete. Javna polemika iščeznula je iz javnog društva jer ljudi ili šute ili ako progovore, dobiju po glavi optužbe da su izdajnici ili da mrze sve hrvatsko.

Istina. Nasuprot tomu imamo i brojne primjere stigmatizacije i vrijeđanja ljudi kojima je nacionalni i vjerski identitet bitan. Pogledajte samo po društvenim mrežama kakvim se atributima "časti" pola milijuna mahom mladih ljudi koji su bili na nedavnom Thompsonovu koncertu. Imam jasan svjetonazor, čini mi se kako sam među dosta kolega i ljudi iz javnoga života čak označen tim svjetonazorom. Koji jest tradicionalan, ali ničim isključiv, što se nerijetko lijepi uz osobe konzervativnijeg svjetonazora, a koji, činjenica je, nije baš popularan u profesionalnim krugovima kojima pripadam. Naime, film kao medij i umjetnost oduvijek su znatno više označavale liberalne struje, lijeve skupine. Redatelji konzervativnijih svjetonazora znatno su rjeđi. Ima ih, i to sjajnih, ali razmjerno manje. Clint Eastwood, John Ford, Martin Scorsese, zatim Krzysztof Kieślowski, meni svojom poetikom najbliži i najdraži redatelj. Ovo što vi primjećujete, a i ja, posve mi je neprihvatljivo. Početkom rata za mene nije bilo ikakve dileme za što se treba opredijeliti i što treba podržati. Međutim, zanimljivo je kako sam upravo ja bio prvi hrvatski redatelj pozvan u Beograd 1998. godine. Premijera prvog hrvatskog filma nakon rata bila je upravo premijera moje "Crvene prašine", nedugo nakon premijere u Veneciji. Bio sam tada dva dana u Beogradu i to nikada neću zaboraviti. Nikada u životu nisam dao više intervjua, a nijedan nije počeo pitanjem o filmu, već mahom "gospodine Ogresta, često ste se izjašnjavali kao navijač Franje Tuđmana". Dakle, to je bilo prvo pitanje, a ja sam odgovarao "da, u čemu je problem". Čini mi se kako, uz taj profesionalni respekt, u Srbiji poštuju i činjenicu da svoj identitet i svjetonazor ne skrivam. I kako taj svjetonazor baš nikoga ne ugrožava. Dapače. Nikada u Beogradu nisam osjetio i najmanju stigmu. Naprotiv, sve suradnje bile su mi izvrsne i s obzirom na okolnosti, ne bi me iznenadilo da film lakše snimim u Beogradu nego u Zagrebu.

Hrvatski film već dulje vrijeme bilježi važne festivalske uspjehe. Najrecentniji i među najznačajnijima je uspjeh kratkog filma Nebojše Slijepčevića. Vaši filmovi bili su vrlo uspješni kao i filmovi nekih vaših kolegica i kolega. Kad bismo gledali velike europske nagrade, one su tu za dosta naših filmova. Je li vas se dojmio "Čovjek koji nije mogao šutjeti"?

Riječ je o jednom od najboljih kratkometražnih igranih filmova posljednjih godina. U razgovoru s Nebojšom prva mi je rečenica bila kako sam ostao iznenađen da je on za takav film dobio nagradu u Cannesu. Naime, pratim kratki igrani film i znam što se danas nagrađuje. Kratkometražni igrani film u mom je fokusu više od 30 godina, predavao sam ga na Akademiji, a sada i na Vernu. Dakle, to kako je on oblikovao taj sadržaj sve je suprotno onomu što se u kratkometražnom stvaralaštvu danas "nosi", tako da mislim kako je imao silnu sreću u činjenici da su u žiriju bili ljudi koji su tako oblikovan sadržaj znali prepoznati. Nebojša spada u srednju generaciju autora baš kao i još nekoliko osobitih stvaralaca. Imamo vrsnih autorica i autora u svim generacijama. U dobi u kojoj sam pak ja sada brojni veliki filmski autori, recimo Buñuel, Clint Eastwood ili Bergman, još nisu snimili neke od svojih ponajboljih filmova. Zašto se u nas evidentno spušta rampa najuspješnijim autorima moje generacije, ne znam. Odnosno, kako bi rekao moj kolega iz HAVC-ove komisije – došlo je novo vrijeme, nova pravila. Po svemu sudeći, to je onda neko revolucionarno vrijeme, u kojemu se u pravom revolucionarnom duhu sve ono otprije odbacuje i ustoličuje se novo. Dakako, to ne vrijedi za oportuniste. Kad su u današnjoj mojoj dobi bili profesori Golik, Babaja, Berković ili kolege Papić i Vrdoljak, uredno su snimali svoje dugometražne filmove. Tadašnju vlast, doduše, nije zanimala kinematografija, ali nije bilo ni revolucije.

Jeste li se predali i rekli "OK, više neću" ili ćete pokušati opet, baš iz inata?

Kad vam tri puta pokažu STOP, morao bih biti kamen da me to ne dotakne. Međutim, nije ni film baš sve na svijetu. Kad vam se jedna vrata zatvore, nerijetko se neka druga otvore. Eto, nedavno sam primio poziv Dramskog kazališta Gavella da u idućoj sezoni režiram dramatizaciju čuvenog romana "Mirisi, zlato i tamjan" Slobodana Novaka. I, eto, u proljeće iduće godine, ako Bog da, režirat ću svoju prvu predstavu u životu. Silno sam uzbuđen zbog toga, pomalo i u strahu pred drukčijim izazovom, ali ne bi bilo normalno da je suprotno. Tomislav Zajec, koji radi dramatizaciju uz moju suradnju, pri kraju je posla, glavninu glumačke postave sam izabrao baš kao i središnje suradnike.

To je velika stvar i izazovno djelo. Imate li tremu kao debitant?

Imam tremu kad radim film, gdje odavno više nisam debitant, a kamoli ovdje. Međutim, temeljito se pripremam, to mi je u krvi. Imam jasnu viziju predstave, okružio sam se vrhunskim glumicama, glumcima i suradnicima, i uz pomoć svih njih nadam se časnom i kvalitetnom poslu.

Rekli ste kako volite nogomet. Dinamo ili Hajduk?

Dinamovac sam, ali nisam isključiv ni prema jednom hrvatskom klubu. Nisam patio jer Dinamo nije osvojio prvenstvo jer je to nedvojbeno zaslužila jedino Rijeka. Ne bih patio ni da ga osvoji Hajduk, ako bi to zaslužio. U horoskopu sam Vaga, možda imam neku predestinaciju za pravednost i mjeru. Kad sam bio klinac, odlazio sam sa zastavom koju sam sam skrojio na sve utakmice u Maksimir. Čak i prijateljske i pripremne. Odlazio sam i na utakmice Dinama izvan Zagreba. Međutim, kad se utemeljila hrvatska liga, prestao sam ići na utakmice osim na one međunarodne. Jednostavno nisam mogao navijati protiv Segeste, protiv Istre ili Varteksa, nestao je onaj žar iz jugoslavenske lige. Bio sam u Beogradu u vojsci 1982. i kao najosobitiji događaj te godine pamtim Dinamovo osvajanje prvenstva i, čini mi se, ni jednu utakmicu izgubljenu u Beogradu. A u Beogradu su tad igrala četiri kluba: Zvezda, Partizan, OFK Beograd i Galenika. Kakva godina!