Ana Soldo rođena je 1981. u Trebinju, a djetinjstvo je provela između Ravnog i Neuma, na kamenu i uz more, koji su trajno obilježili njezinu imaginaciju. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost u Mostaru, a radom u obrazovanju, kulturi i administraciji ostala je vjerna riječi – bilo da predaje, vodi projekte bilo da piše stihove. Autorica je zbirke pjesama "Pala s kruške", u kojoj priroda, obitelj i sjećanja postaju poetska tkanja, a u novoj knjizi "Pišem te u srcu" taj se intimni svijet još snažnije otvara čitatelju.
U zbirci "Pišem te u srcu" pišete iz vrlo intimne perspektive, često o obitelji i gubitku. Koliko je pisanje za vas terapija, a koliko umjetnički čin?
Pisanje za mene ima snažnu terapijsku ulogu, osobito u borbi protiv anksioznosti, koju sam intenzivno počela proživljavati prije pet godina. Stihovi su mi postali način da smirim misli, uhvatim dah i pronađem prostor u kojem mogu biti potpuno iskrena prema sebi. Istodobno, pisanje je i umjetnički čin – oblik u kojem osobni doživljaj postaje univerzalna priča. U pjesmama nastojim prenijeti osjećaje tako da ih i drugi mogu prepoznati, pronaći utjehu ili možda osjetiti da nisu sami. Vjerujem da moje pisanje može biti i kanal kroz koji i drugi otkrivaju terapijsku snagu riječi. Za mene se terapija i umjetnost prirodno isprepleću – pišući liječim sebe, a stvarajući možda pomažem i drugima.
Kritičari ističu da u vašoj poeziji postoji "komplicirana jednostavnost". Kako vi doživljavate vlastiti pjesnički jezik, kao spontani govor srca ili kao pozorno oblikovanu strukturu?
Moj pjesnički jezik nastaje potpuno spontano. Ne uređujem stihove jer vjerujem da bi svaka naknadna intervencija oduzela onaj prvi dah i iskrenost emocije. Pišem onako kako osjećaj dođe – sirovo, neposredno, često u jednom dahu. U toj spontanosti krije se i ta "komplicirana jednostavnost" o kojoj govore kritičari. Riječi su možda jednostavne, ali iza njih stoji cijela priča, iskustvo i dubina koju čitatelj može prepoznati ili doživjeti na svoj način. Ja samo zapisujem ono što mi srce govori, a jezik sam pronađe svoj ritam i strukturu. Za mene je upravo to najčišći oblik poezije – kad se ne trudim oblikovati je, nego je puštam da sama oblikuje mene.
U mnogim pjesmama prisutna je snažna figura oca. Kako se osobni odnos i sjećanje prelilo u stihove?
Moj otac bio je pravi hercegovački otac – strog, ali pravedan, sa samo nekoliko jasnih pravila kojih se držao. Dovoljno je bio jedan njegov pogled i sve bi bilo jasno; često smo se razumjeli bez riječi. Nakon gubitka starije kćeri, moje sestre, ja sam za njega bila lijek, a on meni stijena na koju sam se mogla osloniti. Njegov odlazak prije nekoliko mjeseci ostavio je prazninu, ali kroz stihove čuvam sjećanje na njegovu snagu, ljubav i jednostavnu, ali čvrstu disciplinu u određenim situacijama mog života.
Pišete i o majci, o ženama, o nasljeđu. Koliko je vaša poezija ujedno obiteljska kronika?
Moja je poezija ujedno obiteljska kronika – bilježim uspomene, odnose i nasljeđe koji su me oblikovali. Posebnu važnost ima majka, čija snaga dolazi do izražaja i u teškim trenucima, poput rata koji nas je razdvajao, a u suvremenom svijetu njena uloga često blijedi. Naša velika obitelj s različitim osobnostima rasprostranjenim po različitim kontinentima također se odražava u pjesmama, koje čuvaju ljubav, vrijednosti i povezanost. Na neki način, u tim stihovima može se prepoznati i svaka današnja obitelj koja je prošla kroz sličnu prošlost kao moja.
Pjesme su prožete vjerom, molitvom i religijskim motivima. Je li to vaš način povezivanja duhovnog i svakodnevnog života?
Moje pjesme prožete su vjerom i molitvom, ali to nije rezultat odgoja koji bi određivao religijsku pripadnost. Sve što pišem dolazi iz osobnog iskustva – iz onoga što sam proživjela i doživjela u molitvi. Posebno osjećam tu povezanost kroz zajedničke molitve, npr. na putovanjima sa svojom djecom, tada ostavljamo mobitele i prividne vrijednosti i potpuno se posvećujemo trenutku i jedni drugima. Kroz pjesmu tako povezujem duhovno i svakodnevno, tražim snagu i smisao u svakodnevnim trenucima, a molitva postaje prirodni izraz unutarnjeg života i mojih razgovora uobličenih molitvom..
Često spominjete kamen, more, šipak, tratinčicu – pejsaže i simbole Hercegovine. Smatrate li da je prostor u kojem ste odrasli neodvojiv od vaše poetike?
Možda me mjesto u kojem sam živjela odredilo kao onu koja ljubi kamen unatoč njegovoj surovosti i oskudnosti. Dom i kuće u kojima smo živjeli bile su srušene i raseljene, dok je priroda kamen, šipak, tratinčica sve ostalo isto, ali i moj dom ponovno je obnovljen i opstao. Iako se ne volim prisjećati tih trenutaka, upravo taj kontrast između ljudskog gubitka i otpornosti prirode oblikuje moje stihove i moj pogled na svijet.
Recenzenti spominju da je u zbirci očita i vaša "borba između juga i zapada". Kako se nosite s osjećajem pripadanja ili nepripadanja različitim prostorima?
Moje odrastanje u Ravnom i Neumu, na jugoistoku Hercegovine – koji je naš pokojni profesor Pero Marijanović zvao Donja Hercegovina – oblikovalo je moj pogled na svijet. Sa suprugom sada živim u Širokom Brijegu, u zapadnoj Hercegovini, i u meni je uvijek prisutna neka unutarnja napetost – svojevrsna "borba između juga i zapada" Hercegovine. Blizina mora na jugu i drugačiji ritam života na zapadu često su u meni izazivali osjećaj i pripadanja i nepripadanja, a pjesma mi pomaže da pomirim te različite dijelove sebe i istražim njihovu snagu, ljepotu i specifičnosti.
Radili ste u obrazovanju, kulturi i administraciji, vodili projekte i manifestacije. Kako ta profesionalna iskustva utječu na vaš književni izraz?
Iako sam diplomirala hrvatski jezik i književnost, radim na različitim poslovima koji se tiču razvoja projektnih prijedloga, implementacije projekata, ali i doprinosa u razvojnim politikama. Takav rad omogućava mi da promatram i razumijem različite perspektive i priče ljudi, što često postaje inspiracija za moje pjesme. Iako u privatnom životu nisam previše organizirana, iskustvo u vođenju projekata naučilo me disciplini i strukturiranju ideja, što pomaže da svoje stihove oblikujem jasno, a opet emotivno. Tako moj književni izraz spaja osobno iskustvo, kreativnost i dublje razumijevanje svijeta oko sebe.
Nakon zbirki "Pala s kruške" i "Pišem te u srcu", što vam je sljedeći izazov, nastavak poetskog puta ili možda i proza?
Moj je sljedeći izazov roman "Ratokosa", koji je u završnoj fazi i prati priču dviju žena s istim emocionalnim priraslicama u različitim vremenskim razdobljima. Moje pjesme ponekad imaju elemente proze, koja mi je, iskreno, i bliža, pa je ovaj roman prirodni nastavak tog izraza. U priči o tim dvjema ženama istražujem ženski način poimanja unutarnjih svjetova, surovost jednog svijeta i nježnost i nevinost drugoga, emocionalne i fizičke boli, povijesne slomove, osjećaj pripadnosti, načine snalaženja u životu i odnos muškaraca prema njima zadržavajući pritom poetski ritam i osjećaj u jeziku pripovijedanja.