Zvuk ima jedinstvenu moć prodiranja u našu psihu i buđenja iskonskih strahova na način koji slika rijetko može postići. Najuspješniji redatelji i skladatelji znaju da prava strava ne leži u onome što vidimo, već u onome što čujemo ili još gore, u onome što iščekujemo čuti.
Glazba je ta koja gradi napetost, manipulira našim živčanim sustavom i pretvara filmske strahove u trajne kulturne noćne more. Ponekad je potrebno samo nekoliko nota da se stvori osjećaj neizmjerne tjeskobe. Pitajte samo Johna Williamsa, koji je s dva jednostavna, izmjenična tona u svom remek-djelu za film Ralje (1975.) zauvijek usadio strah od otvorenog mora u kolektivnu svijest. Njegov minimalistički pristup, koji je opisao kao "mljevenje koje ne prestaje, instinktivno i nezaustavljivo poput morskog psa", postao je arhetip za glazbeno stvaranje neizvjesnosti i dokaz da najdublji strahovi često dolaze iz najjednostavnijih melodija.
No, prije nego što je Williams definirao zvuk oceanske prijetnje, Bernard Herrmann je revolucionarizirao zvuk psihološkog terora. Njegova glazba za Hitchcockov Psiho (1960.) nije samo pratila rođenje modernog horora, već ga je i porodila. Čuveni "vrišteći" gudači u sceni tuširanja i danas su najprepoznatljiviji horor motiv u povijesti kinematografije. Herrmannova genijalna odluka da koristi isključivo gudački orkestar stvorila je oštru, prodornu zvučnu paletu koja se savršeno stopila s crno-bijelom fotografijom filma. Disonantni, probadajući ritmovi dokazali su da klasični instrumenti mogu generirati visceralni užas, a Herrmannova vješta uporaba tišine za izgradnju napetosti tehnika je od koje se i danas ledi krv u žilama. Njegov je rad postavio temelje, dokazavši da glazba može biti portret ludila, istovremeno lijep i duboko uznemirujući.
S dolaskom sedamdesetih i osamdesetih godina, revolucija se nastavila, ali s novim oružjem: sintesajzerom. John Carpenter je svojom glazbom za Noć vještica (1978.) dokazao da elektronički instrumenti mogu stvoriti atmosferu jeze jednako učinkovito kao i tradicionalni orkestri. Skladana u samo tri dana, njegova minimalistička tema, s proganjajućom klavirskom melodijom u neobičnom 10/8 taktu, postala je zvučni potpis nemilosrdnog Michaela Myersa. Istovremeno, u Italiji, progresivni rock bend Goblin stvorio je za film Suspiria (1977.) Daria Argenta jedan od najinovativnijih soundtrackova, spajajući rock instrumentaciju, elektroničke eksperimente i nelagodne šapate. Njihov je rad u suštini "izumio dizajn zvuka", stapajući glazbu s atmosferskim efektima kako bi stvorili potpuno imerzivno i zastrašujuće zvučno okruženje koje funkcionira i izvan filmskog platna.
Filmska glazba nastavila je evoluirati, od grandioznih orkestralnih partitura do avangardnih eksperimenata. Jerry Goldsmith je za Pretkazanje (1976.) skladao zloglasni zborski napjev "Ave Satani", izokrenutu latinsku misu koja priziva Antikrista i donijela mu je Oscara. Wojciech Kilar je za Coppolin film Drakula (1992.) stvorio gotičku katedralu zvuka, prožetu istočnoeuropskom tragedijom i romantičnim očajem. U novije doba, skladatelji poput Colina Stetsona (Naslijeđeno zlo) i Mice Levi (Ispod kože) pomiču granice, koristeći nekonvencionalne tehnike i disonantne teksture kako bi stvorili zvukove koji su istinski neljudski i duboko uznemirujući, dokazujući da je sonična arhitektura straha beskrajno polje za inovacije.
Mnogo prije nego što je filmska glazba počela terorizirati publiku, klasični skladatelji istraživali su najmračnije kutke ljudske psihe. Temelji glazbenog horora postavljeni su u koncertnim dvoranama stoljećima ranije. Možda najpoznatiji primjer je "Tokata i fuga u d-molu" Johanna Sebastiana Bacha, čiji moćni i dramatični zvuk orgulja postao je sinonim za gotičku stravu, korišten u bezbrojnim filmovima za prizivanje osjećaja strahopoštovanja i propasti. Drugi skladatelji su, pak, izravno tematizirali nadnaravno. Modest Musorgski je u svojoj simfonijskoj pjesmi "Noć na golom brdu" glazbeno oživio sablasni vještičji sabat, koristeći divlje orkestracije i disonantne harmonije za prikaz demonskog kaosa. Slično tome, Camille Saint-Saëns u djelu "Danse Macabre" pripovijeda priču o Smrti koja, kao violinist, poziva mrtve iz grobova na ponoćni ples, stvarajući melodiju koja je istovremeno elegantna i morbidna. Ova djela, zajedno s petim stavkom "Fantastične simfonije" Hectora Berlioza, koji opisuje "San o vještičjem saboru", ili Lisztovim virtuoznim i demonskim "Totentanzom" (Plesom mrtvaca), pokazuju da je fascinacija mračnim i zastrašujućim duboko ukorijenjena u tkivo klasične glazbe.
Dok je klasika pružila orkestralnu grandioznost strave, rock i metal dali su joj sirovu, visceralnu oštricu. Sve je započelo s tri zlokobna tona – tritonom, poznatim kao "vražji interval" – u pjesmi "Black Sabbath" istoimenog benda. Ta se pjesma, inspirirana vizijom Sotone basista Geezera Butlera, smatra rodnim listom heavy metala i savršeno je uhvatila atmosferu straha i propasti. Od tada, žanr je zaronio još dublje u tamu. Bendovi poput Slayera stvorili su neke od najuznemirujućih pjesama, poput "Dead Skin Mask", inspirirane serijskim ubojicom Edom Geinom, čiji jezivi vokali i mučna atmosfera izazivaju istinsku nelagodu. Gotička scena također je dala svoj doprinos, a nijedna pjesma ne utjelovljuje tu estetiku bolje od devetominutne minimalističke himne "Bela Lugosi's Dead" grupe Bauhaus, koja stvara savršeno pogrebno raspoloženje.
U modernije doba, izvođači poput Roba Zombieja sa svojim industrial-metal hitom "Dragula" ili Marilyn Mansona s obradom pjesme "This Is Halloween" pretvorili su stravu u energičnu, ali i dalje jezivu zabavu.Popisu pjesama dodali bismo svakako još neke hitove poput: "Red Right Hand" Nicka Cavea & The Bad Seeds, ali i njihovu "Stagger Lee", potom:
Dead Souls – Joy Division
All Cats Are Grey – The Cure
The Killing Moon – Echo & the Bunnymen
Riders on the Storm – The Doors
I Put a Spell on You – Screamin’ Jay Hawkins
Her Black Wings – Danzig
Came Back Haunted – Nine Inch Nails
Dakle, od atmosferične tuge do brutalne agresije, ovi žanrovi dokazuju da je strah, baš kao i glazba, univerzalan osjećaj koji se može izraziti na bezbroj zastrašujućih načina. Bilo da se radi o simfonijskom crescendu, minimalističkom sintesajzeru ili distorziranom gitarskom rifu, svaka od ovih skladbi, kako piše Rolling Stone, podsjeća nas da je najučinkovitiji horor onaj koji nam se uvuče u uši i odbija otići.