Kazališna publika zna da nova sezona u Zagrebu počinje festivalima. Ljubitelji opere treću godinu zaredom uživaju u probranim djelima na Zagrebačkom opernom festivalu, a Festival svjetskog kazališta svoje je 22. izdanje (jedne je godine preskočen zbog problema s financiranjem) otvorio senzacionalnom predstavom "Lacrima" Nacionalnog teatra iz Strasbourga, koja je sa svoje dvije izvedbe (subota i nedjelja) i svojevrsni središnji događaj ovogodišnje smotre najboljeg što nudi europsko kazalište. Riječ je o dokumentarističkom teatru koji propituje važne teme suvremenog društva, ali pri tome gradi poseban teatarski događaj nakon kojeg publika ostaje duboko potresena, ali i ponesena izvedbenim umijećem umjetnika koje je gledala.
Naslov "Lacrima" (latinski "suza") nije nimalo slučajan, jer priča je to o suzama radnika, koje su u ovom slučaju prolivene za luksuz, točnije rečeno vjenčanicu engleske princeze koju je ona odjenula tek na nekoliko sati, a u koju su uložene tisuće sati rada ljudi koji za taj (zapravo potpuno nepotreban) luksuz bez granica žrtvuju svoje zdravlje. Suze su to koje možda i najbolje opisuju naš svijet koji se sve bespoštednije dijeli na one koji imaju sve (ono što im nije ni potrebno) i veliku većinu onih koji nemaju ništa. No autorica ove predstave Caroline Guiela Nguyen, francuska redateljica, autorica i producentica vijetnamskog podrijetla, daleko je od svake trivijalije koju bi u misli mogla prizvati vjenčanica, i to ni manje ni više nego za englesku princezu. Iako na samom početku predstave stoji opaska kako su sve poveznice sa stvarnim događajima slučajne, a u jednom trenutku koriste se fotografije vjenčanica engleske kraljice Elizabete II., Lady D. i Kate Middleton, jasno je da je ta referenca izabrana samo zbog opće prepoznatljivosti kraljevskih vjenčanja na Otoku, dok Caroline Guiela Nguyen zapravo iznosi vrlo emotivnu političku priču o globalizaciji rada (kroz globalizaciju modne industrije), ali i o ostacima kolonijalizma te borbi za dostojanstvo radnika. Priča spaja sadašnjost i prošlost, jer za princezu se iz arhive Victoria i Albert muzeja izvlači neprocjenjiv veo i on postaje jedna stranica trokuta. Taj trokut spaja kuću visoke mode u Parizu, muzej čipke također u Francuskoj i radionicu veza u Mumbaiju, gdje jedan majstor vezom ukrašava haljinu s 20 tisuća bisera.
Iza svake radionice kriju se užasi našeg doba. U Parizu žena živi uz muža zlostavljača, svjesna da obiteljska situacija u kojoj majka njezina muža tvrdi kako je on divan mladić, uništava njezinu kćer. U Mumbaiju čovjek stvara nevjerojatno raskošan plašt u koji ugrađuje zadnju svjetlost svoga vida, a priča iz tradicionalne radionice izrade čipke u francuskom Alençonu spaja radnice prošlost i njihove nasljednice, gluhonijeme žene koje su se pokazale najboljim čipkaricama, jer su se mogle (čak i kada su tijekom Drugog svjetskog rata oko njih padale bombe) u potpunosti koncentrirati na čipku koju su plele, no ta bi ih koncentracija vodila ravno u teške bolesti. One nisu smo gubile svoj vid, već su stradavale i od ozbiljnih srčanih oboljenja, a sve zbog toga jer su radeći svoj posao (u osam sati rada moguće je isplesti samo centimetar čipke) zaboravljale disati (?!).
Priča o svijetu visoke mode i luksuza ovdje tako postaje moćan simbol današnjeg radništva, pa iako se poneki muškarac i smijulji na početku predstave na nezamislive sate i sate rada (doslovno tisuće) na samo jednoj haljini, taj smijeh brzo nestaje pred spoznajom da zapravo gledamo priču o nasilju. Naime, nasilje nije samo način na koji suprug tuče i zlostavlja svoju ženu, niti činjenica da je čipkaricama zabranjeno govoriti (čak i uzdisati) već je ultimativno nasilje činjenica da su svi ti vrhunski majstori posve nevidljivi radnici, oni koji sav svoj trud, svoje ruke, oči – i suze, ugrađuju u haljinu čiji će se kreator spomenuti (a i on je ovdje nerazumni egomanijak) dok će je cijeli svijet zapamtiti po ženi koja je (eto slučajno) princeza. Stoga je ovo i priča o površnosti današnjeg svijeta, ali nipošto nije riječ o hladnom i politički obojenom nabrajanju nepravdi.
Štoviše, kazališno je ovo zahtjevna izvedba koja spaja teatar i film, a najvrednije su u ovoj složenoj predstavi emocije kojima doslovno bombardira publiku. Sav autorski i glumački posao obavljen je besprijekorno. Glumci su: Dan Artus, Dinah Bellity, Natasha Cashman, Charles Vinoth Irudhayaraj, Anaele Jan Kerguistel, Maud Le Grevellec, Liliane Lipau, Nanii, Rajarajeswari Parisot, Vasanth Selvam, uz glasove koji im pomažu, kao i sjajnu glazbu čiji su autori Jean-Baptiste Cognet, Teddy Gauliat-Pitois i Antoine Richard. Stoga ne čudi da je publika, u kojoj je bio veliki broj kazalištaraca, nakon prve izvedbe u subotu "Lacrimu" ispratila stajaćim ovacijama.