Da su početkom osamdesetih kojim slučajem u gradiću postojale kladionice, i da su one u svojoj ponudi nudile bizarnosti poput onih engleskih, vjerojatnost da će pobjednik u kategoriji "Osoba koja će otvoriti prvu videoteku" biti Zdenko bila bi vrlo, vrlo visoka. Razlog valja tražiti u tome što je Zdenko bio poznati filmofil, koji nije propuštao gotovo nijednu kinopredstavu. U samu filmašku orbitu gurnulo ga je statiranje u filmu "Tko pjeva zlo ne misli", gdje je kao student Elektrotehničkog fakulteta u nekoliko sekundi kadra razdragano pjevušio u prepunom Samoborčeku.
Postao je time neprikosnoveni autoritet za sva filmska pitanja, hodajuća enciklopedija koja je bila konzultirana kada god bi posrijedi bila kakva oklada iz domene sedme umjetnosti. Uzme li se u obzir da je supruga Ines, koju je upoznao upravo na jednoj od kinoprojekcija, dijelila s njim slične afinitete, sasvim logično zvuči činjenica da su njih dvoje, negdje s jeseni 1984., otvorili prvu videoteku u gradiću. Posao je krenuo izvrsno jer su se baš nekako u to vrijeme na tržištu pojavili videorekorderi, a pojam "zaštita autorskih prava" bio je gotovo nepoznat. I dok je Ines šarmantno i ljubazno komentirala s mušterijama odgledane filmove i davala im nove preporuke, Zdenko je neumorno umnožavao najnovije naslove kako bi što prije bili dostupni što većem broju gledatelja.
Rekord je neprikosnoveno držao "Back to the future", koji je presnimio nevjerojatnih 97 puta u samo tjedan dana! Premda se u tehničkom smislu bavio filmom, Zdenkovi umjetnički afiniteti bili su zanemareni. Želeći donekle kompenzirati taj nedostatak, jedan je vikend naprasno otišao u Austriju, odakle se vratio s ganc novom Panasonic videokamerom. Kupnju ovog, prilično skupog, komada opreme opravdavao je novim poslovnim idejama. Vrlo brzo ponuda videoteke upotpunjena je i uslugom snimanja raznih obiteljskih događanja poput svatova, rođendana, zaruka ili godišnjica braka. Najunosniji od spomenutih bili su svatovi, gdje je otprilike vrijedila logika da u očima susjeda veću ljubomoru izaziva fešta sa 150 uzvanika i angažiranim snimateljem negoli ona od 300 uzvanika lišena te tehničke novotarije.
Tako je Zdenko svake subote snimao rodbinu i prijatelje koji su se okupljali kod mladoženje, zatim brzo palio auto i žurno prelazio na drugu lokaciju, gdje bi pak mladenka, sa svojom rodbinom i prijateljima, nestrpljivo čekala razdraganu svatovsku kolonu praćenu ispremiješanim zvukovima automobilskih sirena i tamburica. Isto tako brzo prešao bi u matični ured ili pak crkvu, da bi grande finale uslijedilo u samom prostoru svatovske zabave. Najčešće bi to bio šator u mladoženjinu dvorištu, sala lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva ili svečana dvorana lokalnog hotela "Bristol". Snimao bi lijepo postavljene stolove, kompletan jelovnik i glazbeni sastav te svakoga gosta u krupnom planu, barem u nekoliko navrata tijekom večeri. Kako ga ni snimanje svatova nije moglo potpuno ispuniti u umjetničkom smislu, uzimao bi Zdenko u slobodno vrijeme kameru, odlazio od kuće, stavljao je na stalak i jednostavno – snimao.
Snimao bi ljude koji užurbano prolaze centrom petkom u podne (petak je u gradiću oduvijek bio sajmeni dan), izlazak prve smjene radnika iz tvornice namještaja, vrtove i okućnice, djecu koja idu u školu, književne večeri, nogometne turnire, građevinske radove, komemoracije, otvorenja raznih objekata i institucija, otkrivanje bisti, popravke cesta, ribiče i lovce, čistače ulica, novorođenčad u prvim šetnjama s roditeljima, svečane sjednice i akademije, probe lokalnog KUD-a, žetvu pšenice... Snimao je sva ona mjesta, ljude i događaje koja nam danas bude nostalgiju za starim vremenima, za koja nerijetki govore da su bila i dobra, pa čak i bolja...
***
Tih je godina sve izgledalo bajkovito. Spoj vlastite strasti i dobro uhodanog "biznisa" bio je jamstvo za lijep i ugodan život. Međutim, dva su prijelomna trenutka tu idilu uništila. Prvi se desio 1991., kada su se nad gradićem nadvili tamni oblaci. Zdenko se stavio na raspolaganje ZNG-u, pa je počeo umjesto svatova snimati ratna zbivanja, pokolje i pogrebe. Ljudi su manje gledali filmove, a poslovni rezultat videoteke donekle je popravila eksplozija narudžbi za snimanje krstitki, prvih pričesti i krizmi. U novom tisućljeću poplava "video on-demand" platformi ubila je videotekare, dok je pojava pametnih telefona s integriranom kamerom Zdenkov Panasonic učinila smiješnim.
***
Taj drugi prijelomni trenutak iznimno mu je teško pao. Sve što mu je ostalo bilo je snimanje iz vlastitog "ćeifa" i prebiranje po satima i satima snimljenog materijala. No s vremenom se malo trgnuo, počeo uređivati svoju arhivu i prihvaćati tehničke novine. Otvorio je tako vlastitu web stranicu i YouTube kanal. One noći kada je Ines iznenada umrla, Zdenko je iz svoje arhive izvukao pregršt videomaterijala, temeljito ga pregledao i montirao kratki film, posvetu ženi svog života. Objavio ga je uz kratki tekst, s naznakom "in memoriam". Nekoliko nježnih i pažljivih komentara u kojima su se prijatelji prisjetili pokojnice učinilo je da vjeruje da je napravio lijepu stvar.
***
Počeo je, ne prečesto, raditi slično i za neke druge ljude. Kriterij po kojemu ih je odabirao bio je znan samo njemu. Ispod radara znao bi mu proći bivši predsjednik Općinske skupštine, ali bi prekrasnu posvetu dobila anonimna bakica, s prozorom prepunim muškatli, snimljenih u proljeće 1989. godine. Kako ne bi kaskao za aktualnim zbivanjima, Zdenko je počeo prakticirati i jednu pomalo morbidnu stvar. Kada bi načuo da je netko, za koga procjenjuje da zavređuje njegovu videoposvetu, u kritičnom zdravstvenom stanju, Zdenko bi materijale počeo pripremati unaprijed. Sortirao bi ih u zaseban folder, pripremio prigodan tekst i – čekao. Kada bi gradićem osvanule osmrtnice, bio je to signal da se videouradak može podignuti na web stranicu i YouTube kanal, čime bi i oni koji inače ne hodaju gradom saznali informaciju o smrti te se ujedno prisjetili pokojnika.
***
Kada je čuo da postolar Petrović polako ali sigurno gubi bitku s karcinomom, Zdenko je po navadi naumio pripremiti materijale. Zla kob htjela je da ga u tome omete – infarkt! Osjetivši iznenadnu, oštru bol u prsima, odvezao se do hitne pomoći, odakle je prebačen u županijsku bolnicu. Ondje su liječnici stvar riješili ugradnjom nekoliko stentova pa je već nakon tjedan dana Zdenko pušten na kućno liječenje. Vrativši se u gradić, iznenadila ga je činjenica da je postolar Petrović još živ te da se čak oporavlja! Od tog trenutka za Zdenka je nastao pakao. Umislio je (ili je stvarno tako bilo?) da je on osobno zapečatio sudbine svih onih kojima je unaprijed pripremio in memoriam. Počeo je gnjaviti njihovu rodbinu, tražio da mu dostave povijest bolesti pokojnika, sve kako bi sam sebe uvjerio da je njihova smrt bila neminovna i da on s njom ipak nije imao ništa.
***
Zdenka su pronašli jednog jutra za radnim stolom. Drugi infarkt bio je brz i neumoljiv. Glavom je pritisnuo tipkovnicu, i to na tako čudan način da se na monitoru u beskonačnoj petlji vrtjela scena iz filma "Tko pjeva zlo ne misli", ona u kojoj izletnici razdragano pjevaju u Samoborčeku vraćajući se s nedjeljnog izleta.