Folklorni ansambl Linđo, jedan od najprepoznatljivijih simbola Dubrovnika, velikim je slavljeničkim koncertom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu okrunio proslavu svoje 60. obljetnice. Tijekom gotovo dva sata, dupkom puno gledalište uživalo je ove nedjelje u 18 različitih izvedbi plesova i pjesama iz najrazličitijih krajeva Hrvatske - Posavine, Međimurja, Baranje, Splita te naravno, Dubrovnika. U kolopletu prekrasnih nošnji, otplesali su, otpjevali i odsvirali Linđovci živopisan i energičan nastup, za koji ih je oduševljena publika nagradila stajaćim ovacijama.
Iako se kao godina osnutka Folklornog ansambla Linđo službeno vodi 1965. godina, njegovi korijeni sežu dublje u povijest. Ples po kojem je i dobio ime, vjerojatno potječe još iz 18. stoljeća, kada je, kao i mnogi narodni plesovi, služio kao način udvaranja, upoznavanja i spajanja mladića i djevojaka. Uz pratnju lijerice, trostrunog instrumenta i kolovođe koji izvikuje duhovite naredbe (“Obrni je, okreni je, iz našega sela nije!”) parovi se u kolu izmjenjuju i nadmeću u improvizacijama. No, u zanimljivom spletu povijesnih okolnosti, što malo tko zna, taj se ples na svojim počecima zvao jednostavno - Dubrovačka poskočica - a ime Linđo dobio je pak prema jednom osebujnom lijeričaru, jednom od dubrovačkih oriđinala zvanom Nikola Lale, čiji je to bio nadimak! Kako legenda glasi, ispričao nam je ravnatelj Folklornog ansambla Linđo, Vlaho Kljunak.
- Korijen riječi linđo, dolazi od riječi “lindovati” ili ludovati, plandovati, besposličariti. Označava osobu koja se voli, recimo to tako, zabavljati, koja nije ozbiljni radnik. Ipak, bilo je to vrijeme kada, ako živiš na selu, dobar sin je bio onaj koji puno radi u polju. A ovi što im se to baš i nije dalo, “lindovani”, uhvatili bi se sviranja i lijerice. Tako je napravio i dotični Nikola i zaputio se iz Župe u Grad! - kroz smijeh nam govori Kljunak.
Nikolu Lalu - Linđa, koji je dubrovačkim krajem žario i palio krajem 19. stoljeća sve do svoje smrti 1907., ovjekovječio je i čuveni slikar Vlaho Bukovac. Nađete li se, naime, kad u Gradskom kazalištu Marina Držića u Dubrovniku i pogledate u prekrasno oslikan strop, vidjet ćete kako tamo gore, među ostalim mitskim figurama, i Linđo svira svoju lijericu. Njegovi potomci, obitelj Lale, nastavili su tu tradiciju, pa tako u Folklornom ansamblu Linđo i dan-danas lijericu svira njegov praunuk Maro.
Ključnu ulogu u “prapovijesti” Ansambla Linđo odigrala je i učiteljica Milka Crnčević, entuzijastica koja je u Osnovnoj školi Lapad još 1955. osnovala i vodila folklornu grupu. Zatim, se 1963. godine, na inicijativu Marije Bebe Dujmović iz Općinskog komiteta Saveza omladine, okupila skupina od desetak djevojaka u Pedagoškoj gimnaziji. Nju je u početku vodio harmonikaš i ročnik iz dubrovačke vojarne Marijan Hudek, no presudni trenutak dogodio se 1964. godine dolaskom novog ročnika i voditelja, Sulejmana Muratovića. Sule, kako ga zovu, iskustvo je stekao još kao student ekonomije plešući u ansamblima Lado i Koleda, u Dubrovnik donio je znanje i viziju koja će definirati budućnost ansambla, a tamo je odlučio ostati i ansambl voditi i nakon odsluženja vojnog roka. Muratović je osigurao prostor za vježbanje, organizirao audiciju, privukao nove članove i postavio temelje ozbiljnog rada. Prvi javni nastup pod imenom Omladinski ansambl narodnih igara i pjesama “Linđo”, koje je osmislio tadašnji direktor Koncertne poslovnice Dubrovačkih ljetnih igara Stijepo Stražičić, održan je 8. listopada 1965. u tvrđavi Revelin. U posuđenim nošnjama zagrebačkog Koleda, rođena je dubrovačka legenda.
Linđo je već dvije godine kasnije, 1967. dobio priliku nastupiti i na Dubrovačkim ljetnim igrama.
- Nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama je, naravno, bio i ostao pitanje prestiža. Da jedan tako mladi ansambl dobije tu priliku bila je doista velika stvar, ali Linđo je to opravdao. Prema člancima iz novina u ono vrijeme, prozvan je, pored zagrebačkog Lada, beogradskog Kola i makedonskog Taneca, četvrtom folklornom silom u Jugoslaviji. I evo do dan-danas, dio smo redovnog programa Dubrovačkih ljetnih igara i nositelji folklornog dijela programa - kazao je Kljunak.
Razdoblje od 1970. do 1985. godine smatra se zlatnim dobom ansambla. Broj članova narastao je na više od 400, a fundus je brojao stotine narodnih nošnji. Linđo je postao nezaobilazan dio turističke ponude, a ime Dubrovnika i Hrvatske pronosili su diljem svijeta te su se nastupima i pobjedama na brojnim velikim natjecanjima svrstali među najbolje europske folklorne ansamble.
Jedna od najvažnijih i najizazovnijih epizoda povijesti Linđa ona je iz godina Domovinskog rata. Iako su mnogi članovi otišli na bojište, Linđo nije prestao s radom. Probe su se održavale redovito, u nemogućim uvjetima, a plesači-branitelji bi im se pridružili kad god su mogli. Posebno emotivno i simbolično značenje imao je ratni nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama 1991. godine, kao i onaj 2. prosinca u atriju samostana sv. Klare koji je za opkoljeni grad predstavljao snažnu poruku otpora i nepokolebljivog duha. Doba rata bilo je, kaže Kljunak, i prijelomno razdoblje koje je promijenilo i organizacijsku strukturu Linđa. Turističkih nastupa i prihoda, naravno, nije bilo, a opstanak ansambla doveden je u pitanje. Tada su, objašnjava nam, uskočile tvrtke poput Atlantske plovidbe i Atlasa i pomogle mu Linđu i njegovim zaposlenicima da se održe na životu, a Grad Dubrovnik 1998. preuzeo je ansambl i učinio ga službeno gradskom ustanovom u kulturi.
Danas je Folklorni ansambl Linđo moderna i profesionalno vođena ustanova s oko stotinu amaterskih članova i sedmero zaposlenih glazbenika. Uz ravnatelja Vlaha Kljunka, tu su i umjetnički direktor Andrija Ivančan, plesni voditelj Mario Kristić, korepetitori Jadran Radonić i Ivo Vlahušić, voditelj orkestra Enes Omerčahić, voditelj pjevanja Vedran Ivanković, koordinator tehnike Tomislav Maleš... O bogatom fundusu narodnih nošnji, među kojima je i mnogo neprocjenjivih originala starih i po stotinu godina, brinu se etnologinja Marica Vlahinić te garderobijerke i restauratorice tekstila Tajana Kera i Ena Mutapčić. Pritom, interes za Linđo u Dubrovniku ne jenjava. Svake godine održavaju se audicije, a kroz projekt “Linđovo blago” za osnovnoškolce dolaze i novi, mladi članovi, od kojih mnogi potječu iz “linđovskih” obitelji, jer u Linđu, poznato je, tijekom desetljeća, osim što su se stvarala prijateljstva za cijeli život, rađale su se i ljubavi i sklapali brakovi.
Proslava 60. obljetnice, s bogatim programom koji je uključivao koncerte, predavanja i izložbe možda je završila, ali Linđo ne staje balat. Spremaju nam nove koreografije, a u pripremi je i monografija na kojoj predano rade etnolog Ivica Kipre i povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.