Zahvaljujući svojoj vještini da stvara hitove za mase, Ed Sheeran zadnjeg desetljeća dominira britanskom, pa čak i svjetskom glazbenom scenom.
No zadnjih nekoliko godina otkrio je slikanje pa između turneja tonski studio zamijeni atelijerom, navuče zaštitno odijelo, položi slikarska platna na pod, opskrbi se kantama boje i bjesomučno prskanjem stvara slike u stilu Jacksona Pollocka. Njegovi radovi trenutačno su i izloženi i mogu se do 1. kolovoza pogledati u Heni galeriji u centru Londona. Riječ je o galeristima koji zastupaju i Damiena Hirsta, a u suradnji s njima radi i slike za prodaju, od kojih dio zarade ide u njegovu zakladu za podršku glazbenom obrazovanju u državnim školama i britanskim organizacijama na lokalnoj razini koje se bave educiranjem mladih glazbenika.
Cilj je, dakle, plemenit i nastavak je Sheeranove akcije u sklopu koje je uputio javno pismo britanskom premijeru Keiru Starmeru da uloži 250 milijuna funti u glazbeno obrazovanje, u čemu su ga podržali Elton John, Coldplay, Harry Styles, Stormzy, Central Cee i još 500 glazbenika, a osnova premisa je: "Glazbena industrija britanskom gospodarstvu godišnje donosi 7,6 milijardi funti, no nema naših nasljednika koji će preuzeti te uzde. Prošla godina bila je prva u više od 20 godina bez britanskog singla ili albuma na prvome mjestu globalne top liste." Britanski glazbenici to smatraju alarmantnim pokazateljem vladi da je dužna osnovati radnu skupinu koja će se pozabaviti promjenama u glazbenom obrazovanju.
Dakle, cilj Sheeranova slikarstva je opravdan, a usto ga, kaže, i opušta i podsjeća na odrastanje uz oca kustosa, no ono što mu umjetnici zamjeraju jest da u javnosti ostavlja dojam da je apstraktno slikarstvo lako i da to može svatko te da se štiti svojim zvjezdanim statusom dok prodaje djela koja su plagijati jer drsko kopira Pollocka, koji mu je, priznao je, oduvijek uzor (Sheeran je već bio na optuženičkoj klupi zbog navodnog plagiranja pjesme "The Shape of You").
Što se tiče Pollockove važnosti, podsjetimo, u kolovozu 1949. utjecajni časopis Life postavlja pitanje: "Je li on najveći živući slikar u Americi?" Bio je povučen i temperamentan, a boju je bacao, izlijevao i prskao po platnima položenima na pod stvarajući vrtloge linija i boja. Njegova metoda, koju je kritičar Harold Rosenberg nazvao "akcijskim slikarstvom", bila je ples, ritual u kojem je doslovno ulazio u sliku, koristeći silu cijelog tijela. Takva ekstremna forma apstrakcije podijelila je kritičare: jedni su slavili sirovu energiju i neposrednost, dok su drugi ismijavali naizgled nasumične efekte, nazivajući ga "Jack the Dripper" (Jack Kapatelj). Njegova borba s alkoholizmom i tragična smrt u automobilskoj nesreći u 44. godini dodatno su pridonijeli stvaranju mita o otuđenom geniju.
No Pollockov jedinstveni stil nije nastao u vakuumu, već je bio rezultat školovanja i dugogodišnjeg eksperimentiranja. Odrastajući na američkom Zapadu, bio je izložen umjetnosti američkih domorodaca, čiji su ga pješčani crteži inspirirali. U New Yorku je studirao kod Thomasa Harta Bentona, od kojeg je preuzeo ritmičku upotrebu boje i osjećaj za slikanje na velikim formatima. Svoj umjetnički izričaj gradio je i na temeljima europske avangarde; nadrealizam mu je ponudio alate za istraživanje podsvijesti, a kubizam ga je usmjerio na razumijevanje slikovnog prostora. Kroz jungovsku psihoanalizu, kojoj se podvrgnuo zbog alkoholizma, počeo je svoje crteže i slike doživljavati ne samo kao izljev vlastitog uma nego i kao univerzalni izraz tjeskobe modernog čovječanstva. Govorimo li pak o njegovu radu kroz novac, dovoljno je spomenuti da je njegova slika Number 17A prodana 2015. za 200 milijuna dolara. Toliko o njegovoj važnosti.
Dakle, želimo li biti pristojni, reći ćemo da su Sheeranove slike "veliki hommage tom apstraktnom ekspresionističkom geniju koji je modernu umjetnost okrenuo naglavačke". No apstraktna umjetnost poput Sheeranove daje svoj apstraktnoj umjetnosti loš glas jer se temelji na glupoj ideji da je lako stvoriti vlastitu umjetnost.