Dok sam čistila krv s bijelih zidnih pločica, shvatila sam da sam ubojica. Mislim, znala sam to već neko vrijeme, ali u tom sam trenutku to prihvatila kao nedjeljiv dio sebe shvaćajući da nikad neću moći prestati. A možda ni htjeti. To je kao boja očiju ili kose; osobina kao i svaka druga. Iako, teško da pri predstavljanju smiješ reći: "Bok! Zovem se Iva, imam zelene oči, crvenu kosu i pjegice. Ubojica sam, a znam biti i tvrdoglava."
Da raščistimo neke stvari na samom početku: rođena sam kao tvornica i skladište rezervnih dijelova. Da sam odrasla u drukčijim uvjetima, možda nikad ne bih postala ubojica. Iako, bilo bi mi žao da je to ostalo čučati u meni nerazvijeno poput pilećeg zametka, nikad ostvareno i zakržljalo, jer nisam sigurna imam li drugih talenata. Možda to ne bi bio veliki gubitak za društvo, ali za mene i moj osobni rast – svakako.
Nije mi se gadila sva ta krv, ali čišćenje zna biti zamoran posao. Dok kružim spužvom, u prvo vrijeme čini mi se da je samo razmazujem. Voda u lavoru stalno je crvena. Pitam se bih li mogla zaposliti nekoga na pola radnog vremena jer se čišćenje u zadnje vrijeme baš zaredalo.
Sestru su dobili četiri godine prije mene. Dijagnoza ih je šokirala, ali glavni moto mojih roditelja bio je da za svaki problem postoji rješenje. Ja sam trebala biti to rješenje i bila sam, Bog zna da sam bila. Za šesnaest godina služenja mislim da se može reći da sam otplatila svoj dug i opravdala razlog zbog kojeg sam došla na svijet. A sestra? Točno po definiciji, sestra je bila problem, ali to se nije smjelo naglas reći.
Dan je bio bez oblačka, sunce je pržilo kad sam izvezla Mariju u kolicima u šetnju. Znojila sam se kao pseto jer naši starci nisu imali novca da joj kupe moderna kolica na struju. Ali kome trebaju kolica na struju kad ima mene? Kao što se može zaključiti, nisam bila samo pristojna zaliha svježih organa, matičnih stanica i koštane srži već i čista pogonska sila – gorivo za Marijina invalidska kolica. Šetale smo istom rutom svako jutro. Odvezla bih je na uzvisinu odakle se pružao krasan pogled na cijelu dolinu. Osjećala sam se kao jebena Heidi u toj zabiti sa svim tim maslačcima i kravama koje ih pasu.
Sjedile smo tako neko vrijeme, Marija u kolicima, ja kao i uvijek kraj nje – uz nogu. Kad bi pokušavala nešto reći, trebala bi joj cijela vječnost da to izgovori tako da sam se, s grčem u želucu, nadala da je opet u depresiji i da nema namjeru progovoriti. Ali ona je mucala i mucala i ponavljala slogove i vokale, ljuteći se što ju ne razumijem. a onda je opet počela tuliti. Nikad se nisam naviknula na taj zvuk, uvijek mi je bio krajnje uznemirujući, nekako iskonski primitivan – životinjski. Moji prijatelji samo su jednom bili kod mene. Drut ih put više ne bih uspjela namamiti koliko god se trudila, čime god ih ucjenjivala ili što god im obećavala. Sjetili bi se tog zvuka i nije bilo te sile koja bi ih natjerala da se vrate.
Najvjerojatnije bih i toga dana, kao i svakoga dotad, podnijela i nju i krave i maslačke i cijelu tu pripizdinu iz koje potječem i sve zadane okolnosti, ali ona je bila uporna u pokušaju da mi kaže to što je naumila. Već mi je došlo da gurnem i nju i kolica i sve te grlene neartikulirane pokušaje govora niz liticu. I tad mi je sinulo. "Gurni me!" – to je pokušavala reći! Pogledala me je u oči i, kad su nam se pogledi sreli. bila sam sigurna. Otkočila sam kotače i gurnula kolica. Kao hipnotizirana gledala sam kako udaraju o kamenje dok padaju i kako joj se glava klati bez kontrole dok i ona pada i udara onako vezana za njih i u doslovnom i u metaforičkom smislu. Nerazdvojni i u smrti, sjećam se da sam pomislila. Nisam osjećala ništa. Osim, možda, olakšanje. Trebala sam to učiniti prije – trebala sam nas osloboditi prije.
Stvari su dalje tekle logičnim tijekom; kako nije bilo načina da se objasni sestrin nestanak, trebalo je stvari privesti kraju. Cijelu sam kuću natopila benzinom, sve tepihe i zavjese, i čekala da starci dođu s posla. A onda sam zapalila šibicu. Oni ionako ne bi znali kako nastaviti živjeti bez nje. Ja, s druge strane, bih. I jesam.
Pod zadnje sam na poslu bila pod nevjerojatnim pritiskom. Kolege su me brutalno iskorištavali i više nisam znala kako sve svoje i njihove poslove nagurati u isti dan. Ostajala sam prekovremeno dajući sve od sebe, ali na kraju više ni to nije bilo dovoljno. Čudno je to kako nikad nisam znala reći ne. Puno mi je lakše bilo nekog ubiti. Kad sada o tome razmišljam, čini mi se da su komunikacijske vještine moj najveći problem. Možda bih trebala predložiti šefu da mi plati neki tečaj asertivne komunikacije.
Kolega mi je tog nesretnog petka pred kraj radnog vremena na stol ležerno istovario hrpu svoga sranja i ja sam pukla k'o kokica i gurnula ga kroz prozor. Sad sam stvarno gotova, znam da sam pomislila kad je došla policija. Bila sam spremna sve priznati, ali oni su bili puni razumijevanja (uzimajući u obzir moju tešku životnu priču), pa sam odlučila ispitati teren. Povjerovali su mi sve što sam im ispričala, a nakon što mi je šef dao tri slobodna dana da prebrodim šok, bilo mi je jedino žao što lijenog govnara nisam prije sredila.
Sad sjedim u jarku s mrtvim policajcem u krilu i razmišljam o tome kako je cijeli svijet zapravo kuća za lutke. Zaustavio me zbog prebrze vožnje. Samo sam ga htjela šarmirati; ako si mlada i donekle zgodna, pokušaš šarmirati policajca kad nešto zgriješiš – svi to znaju. Ali ja nisam znala kako pa sam ga ubila i sad smo tu gdje jesmo.
Cijeli naš život određen je time u koju će nas sobu netko staviti. Ono što nam govore: možeš biti sve što poželiš i slična sranja, jednostavno nije istina. Možda sam i ja mogla biti uzorna kći, sestra, radnica i supruga da sam rođena u normalnoj obitelji. Možda sam mogla biti dobitnica rektorove nagrade, a ne bjegunica pred zakonom, možda talentirana mlada pjesnikinja ili sam mogla svirati klavir bolje od bebe Mozarta da me netko na vrijeme stavio u veliku sobu s klavirom. Glupo je sad plakati nad ovim mladim policajcem kao nad prolivenim mlijekom, glupo je što me hvata melankolija.
Oko nas cvatu ivančice. Krv, koja mu je poput fine izmaglice prsnula iz glave, obojila ih je u crveno. Ima nečeg uznemirujućeg u cijelom prizoru. Pitam se što bi to moglo biti. Crvena nije, odnosno ne bi smjela biti boja ivančica. To je to. To mora da je ono što me toliko uznemiruje u ovom trenutku. Dok držim njegovu glavu u krilu, rastužuje me njegova ljepota. Možda, u nekom drugom životu, u nekoj drugoj stvarnosti u kojoj su se stvari drukčije posložile, u kojem moja sestra nije rođena ili je rođena zdrava, u kojem sam ja rođena zato što su me roditelji željeli, a ne kao rasadnik organa, možda sam mogla biti djevojka ovom mladom policajcu, supruga koja ga čeka na kasnom ručku s pregačom oko struka i složencem u pećnici. Ali stvari su se posložile ovako da nije dobro za mene, a bogme ni za njega.
Tako je kako je. Treba preuzeti odgovornost; počistiti nered, odvući policajca u grmlje i odvesti se što prije što dalje odavde. Raspolažemo onime što nam je dano. Jedino čemu se mogu nadati jest to da će mene i moju sestru u nekom drugom scenariju nekog drugog života staviti u neku drugu sobu. Za svaki slučaj – nadam se ne u istu.