Analitičari o 'Djeci Kozare': Povijesne žrtve ne smiju postati politička municija

Film Lordana Zafranovića "Zlatni rez '42 – Djeca Kozare", snimljen prema scenariju Arsena Diklića i Zafranovića iz 1986. godine, premijerno je prikazan 2. listopada na otvorenju 53. FEST-a u Beogradu. Više od četiri sata dug film bavi se stradanjem djece i civila tijekom Drugog svjetskog rata, ponajprije zločinima ustaškog režima i logorom Jasenovac.

No film su i prije premijere pratile brojne kontroverze, od financiranja i produkcije u Srbiji i Republici Srpskoj, preko promotivnog plakata na kojem je korištena fotografija hrvatskih izbjeglica iz El Shatta, do političkog konteksta u kojem je prikazan. Dodatnu pozornost izazvao je Aleksandar Vučić, koji je na dan premijere rekao da je unaprijed pogledao četverosatnu verziju filma i nazvao ga remek-djelom koje će ostati zapisano u povijesti. 

O kontroverzama oko filma, mogućoj političkoj instrumentalizaciji povijesti te opasnosti da polemika ponovno produbi hrvatsko-srpske prijepore za Večernji list govorili su novinar, nekadašnji ravnatelj HRT-a i diplomat Mirko Galić, filozof i politolog Žarko Puhovski, novinar Večernjeg lista Žarko Ivković, povjesničar Ivan Tepeš te komunikacijski stručnjak i analitičar Božo Skoko. 

Mirko Galić upozorava da film, koji sam još nije pogledao, treba odvojiti od političkog konteksta u kojem se sada pojavljuje.

– Treba ga pogledati da bi se moglo zaključiti manipulira li se tim filmom. Mislim da je snimljen na pogrešnom mjestu i u krivo vrijeme. Snimljen je u Srbiji koja na svaki spomen Hrvata i Hrvatske vidi ustaše i ustašku državu, a pojavljuje se u vrijeme kada se Srbija politički i službeno od vlasti brani tako da napada Hrvatsku. Ne kažem da ustaštvo nije velika povijesna, politička i civilizacijska tema i da Hrvatska nema što reći na svoj račun i na račun svoje povijesti. Ali Srbija bi morala najprije pomesti pred svojim vratima. Ne može proglasiti četnike antifašistima, a onda Hrvatima oduzimati bilo kakve zasluge za antifašizam. Možda ih u tome samo opravdava to da sami Hrvati odriču svog antifašizma. Sve povijesne nedaće i nesreće se mogu povijesno i filmski interpretirati. Nijemci su se poslije Drugog svjetskog rata oslobodili u velikoj mjeri kompleksa krivnje jer su imali velike filmske režisere i velike filmove koji su se tim temama bavili. Mislim da se Zafranovića ovdje koristi za neke svoje političke obračune i ciljeve, a što se njega tiče, mislim tek da je ponekad u životu bolje gladovati, nego jesti iz nečije ruke – kaže Galić.

Podsjeća i na svoje ranije sukobe sa Zafranovićem, među ostalim zbog prikazivanja "Okupacije u 26 slika" u UNESCO-u u vrijeme napada na Dubrovnik.

– Nikada nisam osporavao umjetničku stranu "Okupacije". Film za koji Mirko Kovač napiše scenarij sigurno ima velike filmske i scenarističke vrijednosti. Ali ima i velikih filmova kojima se može manipulirati. Ovaj film nisam vidio, ali prikazivati ga u jeku optužbi da je Hrvatska nacistička zemlja, da se nije oslobodila ustaštva i odgovornosti za ustaški režim, nije dobro kada dolazi od susjeda i od čovjeka koji bi trebao hrvatsku povijest poznavati dovoljno da je ne reducira samo na ustaštvo. Nemam nikakvih simpatija ni prema današnjim interpretacijama kojima se pokušava rehabilitirati ili umanjiti zločinačka priroda ustaškog režima, ali kada jedna država samo na tome zasniva svoj odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima, tome se treba usprotiviti. To nije umjetnost, to je politikanstvo – govori Galić.

Pritom upozorava da ponašanje Srbije ne smije Hrvatskoj poslužiti kao opravdanje za povijesni revizionizam.

– To što se radi u Srbiji ne može biti opravdanje da Hrvatska sama izgubi mjeru u procjeni ustaških zločina i prirode ustaškog režima. Ustaška država nikada nije bila slobodna i od početka do kraja počivala je na tome da bude vjerna provođenju nacističkih zakona, počevši od rasnih zakona. O tom režimu ne može se dobro misliti. Ali ono što radi Srbija ne može biti nikakav alibi da se u Hrvatskoj odustane od suočavanja s prošlošću ili nastavi bilo kakvom linijom revizionizma. To je velika tema na kojoj Hrvatska lako može pogriješiti tako da je odbacuje ili koristi kao alibi da se sa svojom prošlošću ne suoči na objektivan i zreo način. Velike teme nisu za sitne ubode i manipulacije i ne treba im pristupati sa zlom namjerom jer se inače nikada neće raščistiti – zaključuje Galić.

Žarko Puhovski također naglašava da film nije pogledao, ali smatra da je oko njega već stvoren politički kontekst od kojega će se teško odvojiti.

– Ovaj bi film morao biti remek-djelo nad remek-djelima da se riješi naslaga političke ideologije i manipulacije koje su se oko njega nakupile. Kao primjer iz povijesti, imamo Leni Riefenstahl, koja je bila filmski genij, no ipak zapamćena kao Hitlerova propagandistica. Ovdje se, s jedne strane, radi o pokušaju da se naglasi i spriječi zaborav groznih stvari koje su se doista događale u Hrvatskoj četrdesetih godina, a Zafranović je nedvojbeno veoma talentiran i u mnogim filmovima uspješan redatelj. Ali bio bih dosta zaprepašten da se uspio izvući iz tih naslaga i iskopati prostor na kojem se radi samo o umjetnosti – kaže Puhovski.

Istodobno smatra da dio odgovornosti za prostor u kojem takve teme mogu biti politički instrumentalizirane postoji i u Hrvatskoj.

– U Hrvatskoj doista jača tendencija zaborava strašnih stvari koje su se događale i podsjećanje je na njih, nažalost, ponovno postalo aktualnije nego prije deset ili petnaest godina. Hrvatska bi trebala sponzorirati izložbu o Jasenovcu, a ne dopustiti da to radi Srbija u Bruxellesu ili New Yorku. To bi bila stvar jedne normalne, samosvjesne nacionalne države. S druge strane, ne vidim kako se Zafranović može izvući iz histerije koja se pojavljuje u Srbiji i koja stalno pokušava 1941. i 1991. dovesti u intimnu vezu – kaže Puhovski.

Žarko Ivković problematičnim smatra politički i financijski kontekst u kojem je nastao te kontroverzu oko promotivnog plakata.

– Ne želim komentirati film koji nisam gledao. I u svom sam se tekstu objavljenom u Večernjem listu, referirao na ono za što sam imao dokaz – da filmski plakat krivotvori kontekst fotografije. Na njemu je, naime, prikazana obitelj Ivičević iz Drvenika, dalmatinski civili u izbjegličkom kampu u El Shattu 1944. Međutim, postavlja pitanje zašto je to potrebno. Nitko ne može niti smije opravdavati ustaške zločine i zločine u Jasenovcu, ali pitanje je s kojom se namjerom svemu tome pristupa. Zanima me i kojim brojkama o stradanjima u Jasenovcu film barata. Što se hrvatskih glumaca koji u filmu glume tiče, mogu samo reći da sam ja na njihovu mjestu nikad ne bih prihvatio tu ulogu, znajući upravo ono što oni i sada govore, a to je da se taj film itekako može iskoristiti u propagandne svrhe. No, zašto su oni na to pristali, njihova je privatna stvar – kaže Ivković.

Za njega je posebno važan kontekst FEST-a i financiranja filma.

– Ne radi se samo o FEST-u, koji se izrazito povezuje s Vučićem i režimom, nego se postavlja i pitanje financiranja. Glavni su financijeri država Srbija i Republika Srpska, odnosno politički sustavi koje vode Aleksandar Vučić i Milorad Dodik. S druge strane je Lordan Zafranović. Ako bi bio dosljedan u želji da govori o zlu koje se događalo, postavlja se pitanje zašto ne tretira i zločine nekih drugih režima, nego se uhvatio samo NDH. Ponavljam, zločine NDH nitko ne može opravdavati niti relativizirati, ali postoji bojazan da je riječ o propagandi usmjerenoj protiv hrvatske države. To, međutim, ne mogu potvrditi dok ne vidim film – kaže Ivković.

Povjesničar Ivan Tepeš mnogo je izravniji i cijelu priču smješta u kontekst srpske politike prema ratnim zločinima i odnosima s Hrvatskom.

– Prije svega je riječ o velikosrpskoj propagandi koja se nije u stanju suočiti sa zločinima pripadnika vlastitog naroda, poput Ratka Mladića, kojemu su upriličili sahranu sa svim državnim počastima, uključujući prisutnost ljudi iz državnoga vrha i iz vrha SPC-a na čelu s patrijarhom Porfirijem. Umjesto suočavanja s vlastitom prošlošću, kako bi se stvorili preduvjeti za miran suživot dvaju susjednih naroda u budućnosti, oni uporno nastoje veličati mitove iz prošlosti s tezama o vječnoj ugroženosti srpskog naroda – kaže Tepeš. Mladić je početkom rujna pokopan u Beogradu uz državne i vojne počasti, a obred je predvodio patrijarh Porfirije.

Tepešu posebno bode oči slučaj plakata.

– Činjenica da slika kojom se film promovira nema veze s Kozarom, nego s hrvatskim izbjeglicama iz El Shatta, daje dojam da gledatelj u filmu može očekivati i niz lažiranih činjenica, što ne pridonosi ni njegovoj kvaliteti niti povijesnoj istini. Očekujem da se srpska politička elita konačno odrekne takvog narativa, suoči se sa zločinima počinjenima u ime srpskog naroda 1990-ih godina i odluči stvarati preduvjete za suživot s Hrvatima, ali i s drugim susjednim narodima s kojima su ratovali – ističe Tepeš.

– Hrvatski glumci koji prihvaćaju angažman u takvim filmovima trebali bi se zapitati zašto svojim prisustvom daju legitimitet takvoj propagandi koja je uperena na stvaranje uvjeta za buduće ratove, a ne na mir, za koji sam uvjeren da ga i oni sami kao umjetnici žele – zaključuje.

Komunikacijski stručnjak i analitičar Božo Skoko također naglašava da film i njegovu umjetničku vrijednost nije moguće ozbiljno ocijeniti prije gledanja, ali smatra da je kontekst njegove premijere izrazito problematičan.

– Sama činjenica da je Zafranović imao potrebu prije premijere film pokazati  zatvorenom krugu odabranih, među kojima je bio i patrijarh Porfirije, ali i ljudi koji se povezuju sa zločinima, govori puno toga. Uostalom, Milivoj Beader, koji u filmu glumi, izjavio je kako Porfirije nakon govora u kojem je veličao osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića nema moralno pravo govoriti u ime djece Kozare, jer se ne može istodobno govoriti o jednim žrtvama i relativizirati odgovorne za Sarajevo, Prijedor i Srebrenicu. Taj detalj ruši Zafranovićevo objašnjenje da film služi samo suočavanju sa zlom. Ako se djelo o ustaškim zločinima prije javnosti pokazuje crkvenom poglavaru koji je javno hvalio osuđenog zapovjednika genocida u Srebrenici, a premijera ide - očito po narudžbi - u zenitu Vučićeve predizborne kampanje u Srbiji na festival koji vlastita struka u Srbiji zove ćaci-festom, onda kontekst nije neutralna kinematografija.

Uostalom dvije stvari me jako čude u cijeloj priči - koliko Vučićeva vlast i dalje ulaže u filmove u službi velikosrpske propagande, iako je posljednji veliki filmski projekt "Dara iz Jasenovca", koji su poslali i u utrku za Oscara, hollywoodska kritika ismijala i  nazvala jeftinom nacionalističkom propagandom koja širi mržnju bez ikakve umjetničke vrijednosti. Sad imamo - sudeći po najavama i hvalospjevima nacionalista - sličnu interpretaciju povijesti. Tema spašavanja i stradavanja djece s Kozare je teška, ali i kompleksna tema. Iskreno se nadam da se redatelj vodio povijesnim  činjenicama, koje govore da su ta djeca bile žrtve njemačke ofanzive potpomognute ustašama i da su završavala u ustaškim logorima, ali da je i hrvatska strana, od Crkve, preko Crvenog križa do institucija, također spašavala tu  djecu... – govori Skoko.

Dio djece, dodaje, preživio je u samostanima, a dio je udomljen u zagrebačkim obiteljima.

– Dozvole su davali i dužnosnici NDH, ne zato što je Pavelić naredio spašavanje kao državni čin milosti, već zato i što u logorima nisu znali što s djecom i što u svakom ratu i na svakoj strani ima dobrih ljudi. Puno toga je socijalistički režim prešućivao kako se ne bi kvario dojam o partizanima kao jedinim spasiteljima, ali posljednjih godina je postalo dostupno toliko izvora i svjedočenja uključujući i ono Diane Budisavljević, da je svatko dobronamjeran mogao shvatiti da je scenarij iz 1986. po kojem je navodno Zafranović radio film pretjeran i u službi Memoranduma SANU. S tim u svezi me čudi kako se jedan hrvatski redatelj stavio u službu takve filmografije i takvog političkog konteksta, čiji je cilj očito nastaviti prikazivati Srbe isključivo kao žrtve, a nipošto kao zločince (iako su njihovi lideri odgovorni za najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata) te širiti mržnju prema Hrvatima kao dežurnim krivcima za sve zlo koje se događa Vučićevu režimu. Ali, kažem, možda nas film iznenadi i pokaže se da Zafranović nije odrađivao još jedan projekt u nizu velikosrpske propagande već da je uistinu radio film vrijedan gledanja – zaključuje Skoko.