Godina je 1942., u selu Jedwabne u istočnoj Poljskoj poljski katolici upadaju u domove svojih susjeda Židova, na silu ih zatvaraju u hangar koji spaljuju. Spaljeno je 1600 ljudi. Žrtve i krvnici, istina i pravda, zlo koje eksplodira iz naoko mirne sredine, iz naoko mirnih i normalnih ljudi – to su teme drame “Naš razred” Tadeusza Słobodzianeka, koja je napisana kroz prizmu ljudi koji su zajedno išli u razred. Ovu nimalo laku priču u Gavelli režira Jasmin Novljaković.
”Naš razred” je jako teška i jako potresna priča, tim više jer nije nikla iz mašte, već iz ljudske povijesti, tematizira zločin koji se doista i dogodio?
Da, riječ je o tekstu koji se igra u cijelom svijetu i koji je doživio ogroman uspjeh. Praizvedba je bila u National Theatreu u Londonu, a također je čudna priča da se ovom dramom u Poljskoj isprva nitko nije htio pretjerano baviti. Poslije tog svjetskog uspjeha drama je dobila književnu nagradu njihova najjačeg časopisa i to je prvi i jedini put da je drama dobila tu nagradu. Nakon toga je izvedena u kazalištu gdje je Słobodzianek direktor. To jest teška tema, dokaz da se i Poljaci moraju suočiti sami sa sobom, s temama koje nisu ugodne, tim više jer je i sama Poljska, kao zemlja, bila velika žrtva Drugog svjetskog rata. Svi znamo za Auschwitz, za ustanak u Varšavskom getu, ali znamo i koliko je ogroman broj Poljaka sudjelovao u spašavanju Židova. Jasno je da je ova tema otvorila problem, a ono što je mene osobno privuklo tekstu jest što je ta tema nama vrlo bliska, imali smo to prilike doživjeti relativno nedavno, kao i to što autor tu priču opisuje kroz razred. On prati živote učenika jednog razreda, počinje kada su oni još djeca, a kako se redaju političke promjene, to postaje analiza položaja malog čovjeka u velikim povijesnim situacijama. I ispostavlja se da su se stvari mogle i drugačije posložiti, da netko od njih možda i ne bi bio ubojica, a netko drugi ne bi bio žrtva.
Riječ je o velikoj ansambl-predstavi?
Słobodzianeku je inspiracija bio tekst “Mrtvi razred” Tadeusza Kantora, u kojem mrtvi učenici ponovno oživljavaju u školskim klupama. Zato su i kod njega cijelu predstavu oni koji su ubijeni i dalje prisutni u tom razredu, svjedoci su svega što se događa. Zbog toga je ovo vrlo zahtjevna predstava, glumci su sve vrijeme na sceni itekako vidljivi, oni su sudionici i svjedoci svega što se događa. To je vrlo intenzivno i u tom radu s ansamblom najvažnije mi je bilo da pokušamo dobiti to zajedništvo, tu grupnu energiju koja onda vrlo snažno djeluje na gledatelje.
Predstavu ste počeli raditi prije novog rata u Europi, rata koji bjesni na 20 kilometara od granice s Poljskom. A premijera se u subotu 2. travnja događa usred novog ratnog stradanja. Tko je to mogao vjerovati?
Rat nas je ulovio na polovici proba i sve vrijeme živimo s tim. Uvijek je početak probe razgovor o tome što se događa u Ukrajini. Dugo sam živio u Poljskoj, jedan sin mi je i dalje tamo, drugi u Španjolskoj, no obojica su i Poljaci i Hrvati. Vijesti i fotografije koje moj sin šalje iz Krakova doista su nezamislive. To su stotine tisuća ljudi, uglavnom majke s malom djecom, ljudi koji ne znaju kamo će dalje. Tu je Poljska pokazala nevjerojatnu solidarnost, a po tome ih znamo još iz osamdesetih, iz doba Lecha Wałęse. No i sami Poljaci se šale da se oni uvijek ujedine kada je nevolja te da se odmah počnu svađati kada im je dobro, što je “koncept” koji i mi ovdje dobro poznajemo. S druge strane, te strašne slike rata od kojih ne možemo pobjeći glumce su na neki način uvele u ovu našu priču iz Drugog svjetskog rata.
Kako je došlo do suradnje s Gavellom?
Od 2014. radim na Akademiji u Osijeku, gdje predajem glumu, a jedan od prvih ispita sa studentima bio je baš ovaj tekst. Bilo je to 2015. godine, kada je ova drama bila sasvim nova, posebno na ovim prostorima, a nakon toga su se pojavile slovenska i sarajevska predstava. Ova osječka bila je studentska predstava i radio sam je na sasvim drugačiji način, jer bio je to završni ispit prve godine glume, ali bila je vrlo uspješna i igrala je sve do njihovih diploma, punih pet godina. Bila je to svojevrsna vizitka naše Akademije i puno smo je igrali na našim i inozemnim festivalima. Ravnatelj Gavelle Dražen Ferenčina vidio je tu predstavu, a kako smo već razgovarali o suradnji, tako smo dogovorili to bude “Naš razred”, jer smo obojica zaključili da se ova drama zaslužuje pojaviti u velikom, profesionalnom kazalištu.
A onda je došla korona?
Da (smijeh)! Trebali smo ovo raditi prošle godine, ali evo, dočekali smo i kroz probe prošli bez korone. Valjda ćemo izdržati još ova dva dana do premijere.
Kako ste u ansamblu Gavelle našli svoje protagoniste?
Dobro ih poznajem, s mnogima sam radio, s nekima na njihovim glumačkim počecima. Borio sam se baš za glumce koji su sada u predstavi i jako mi je drago da nitko nije odbio ulogu. A proces rada bio je vrlo intenzivan i otvoren. Ja sam dugo živio s ovim tekstom i želio sam vidjeti kako ga oni doživljavaju. No priznajem da mi je bilo teško jer sam prvi put radio dramu koju sam već prošao. To je uvijek osjetljivo, tim više jer se ne želim postaviti u poziciju redatelja koji se reciklira. I zato je proces bio intenzivan i borben, ali sve u smislu boljitka predstave.
Strahujete li od teške predstave u ovim teškim vremenima?
Tradicija poljskog teatra je – teška vremena i još teže predstave. Meni je to posve normalno iako sam i više nego svjestan vječnih rasprava na temu treba li ljude opterećivati i u kazalištu kada znamo da im je teško u životu. Uvijek su to one iste fraze: teško je na poslu, teško je financijski... Ova drama ima vrlo tešku temu, ali je ona istovremeno i vrlo poetična, ovdje nema eksplicitnih scena, ništa se ne pokazuje doslovno, već se igra u jednoj drugoj poetici. Moje iskustvo pokazuje da su to predstave koje dotiču ljude, one koje ljudi duboko prožive. Ljudi kažu da im treba katarza, a po meni je i ta katarza posao kazališta. Sada se u teatru puno radi na nekim konceptima, na nekim novim estetikama. Ja vučem korijene iz studentskog teatra, još od Daske, a za to kako sada svi žele pokazati da su inovativni i napredni mogu reći samo – zanimljivo. Ljudi koji se hoće zabaviti imaju TV kanale i kojekakve humoristične serije pa nek’ biraju.
Što vam se čini, koliko će još godina proći do prve velike drame o Domovinskom ratu?
Ne znam. Trilogija Mate Matišića problem rata sagledava s nekog drugog gledišta, ali činjenica je da ratnih drama nema, kao što je i dobrih filmova i serija vrlo malo. To je zabrinjavajuće, ali očito trebaju doći generacije novih autora. Tako je bilo i u Poljskoj, zemlji u kojoj sam se formirao kao čovjek i kao čovjek od kazališta, tek se odnedavno neki novi mladi redatelji vraćaju temama poljskog poraća, i to u zemlji jake filmske industrije. Valjda i kod nas treba pričekati da se pojave nove generacije autora koje s tim vremenom Domovinskog rata nemaju neposrednog dodira.