U nedjelju 10. svibnja, točno u podne, na Trgu bana Jelačića održan je performans Siniše Labrovića pod provokativnim naslovom "Umjetnik liže šupak Ivanu Matijeviću, Marinu Miletiću i Nikolini Baradić". Tim povodom umjetnik, koji je u petak, 8. svibnja izveo performans i predstavio instalaciju "Otvorenje Hrvatskog paviljona na 61. međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – La Biennale di Venezia", obratio se spomenutim političkim akterima, a njegovu poruku u nastavku prenosimo u cjelosti.
"Poštovana i poštovani, draga Nikolina, dragi Ivane i Marine,
nedavno ste se u javnim istupima osvrnuli na “vulgarne performanse koji vrijeđaju norme pristojnosti, sulude i nakaradne projekte”. Izrijekom ste u priopćenju Gradskog odbora zagrebačkog HDZ-a i u Saboru, koliko sam uspio pročitati u medijima, spominjali lizanje peta i pokazivanje stražnjice, u čemu sam prepoznao nešto od mojih performerskih istupa. Hvala Vam da ste ih našli vrijednima. Koliko vidim, šokira Vas da se takvi ispadi financiraju javnim novcem. I ja se čudim. Ali šampanjac i milijuni ne padaju s neba! Mene, recimo, uopće ne čudi da se Vaš predani politički rad također financira javnim novcem. Vi nesebično izgarate u borbi za boljitak hrvatskih građana, a to, vidimo po svakodnevnim vijestima, nema cijenu.
Vaše istupe shvatio sam kao pažnju udijeljenu hrvatskoj umjetnosti i priznanje bliskosti naših profesija: dvije grupe bez morala navikle lizati šupak moćnijima. Političari ga ližu onima u hijerarhiji iznad sebe, a performeri kustosima, kolekcionarima, galeristima, direktorima muzeja i Nini. Obje te profesije imaju i čudan odnos prema uljudbenim normama, rušeći tabue, gazeći zakone, mrcvareći sebe, a ponekad i druge, čak cijela društva.
Često se, očito, osvrćemo i nadahnjujemo jedni drugima, ali rijetko surađujemo. Prepoznajući Vaš performerski talent, možda i nužnu amoralnost, nudim Vam lizanje suradnje. Možda je baš ovo prilika da zajedno napravimo nešto javno, a ne da se samo pratimo po medijima. Mislim da za početak ne smijemo ciljati na nešto kompleksno – doduše, za to nisam niti sposoban – nego na jednostavnu gestu zajedništva. A kako mislim da smo i Vi i ja navikli lizati šupak, možda dalje ne treba niti tražiti. Svjestan sam i svoje podređene uloge u našem odnosu pa skromno nudim da ja Vama poližem šupak. Ova ponuda može izgledati kao klasično vraćanje usluge, kao da Vas pokušavam upisati u povijest hrvatske umjetnosti nakon što ste Vi mene upisali u povijest hrvatske politike. Ali jasno je da je riječ o iluziji: Hrvatska ima poneki evolucijski zaostatak u vidu omegljelih umjetnica i umjetnika, pred izumiranjem, hvala Bogu, ali definitivno nema umjetnost. Umjetnost je društvena činjenica, a mi nemamo ni društvo, a umjetnost još manje. Zato bi naša zajednička gesta bila glađenje taštine i izraz osobne naklonosti, ali ni to nije malo – privrženost i ljubav svemir čine toplim.
Draga Nikolina, dragi Ivane, dragi Marine, nadam se da se vidimo na gore navedenom mjestu i u ponuđeno vrijeme. S nestrpljenjem iščekujem naš susret jer se skromno nadam da bi ovaj performans mogao biti početak nekoliko divnih prijateljstava. Nadam se da će Vas na dolazak potaknuti i sama svrha Vašeg posla, dobrobit zajednice, jer moje lizanje Vašeg šupka ne bi nam donijelo samo osobne benefite nego bi pridonijelo i smanjenju tenzija između naših profesija, a onda i relaksiranju hrvatskog naroda.
Ja vas volim!
Srdačan pozdrav i do lizanja šupka!"
Mislio sam kako Dotičnik ne može niže,ali prevario sam se. Ako je to umjetnost, ja sam Kunta Kinte.