U Kući karikature Oto Reisinger nedavno je otvorena Međunarodna izložba karikatura koja okuplja autore iz cijelog svijeta, a među ovogodišnjim dobitnicima našao se i naš sunarodnjak Roko Idžojtić, koji je osvojio treće mjesto.
On, međutim, nije profesionalni karikaturist, već profesor likovne kulture, Virovitičanin s osječkom adresom čije ilustracije već 24 godine ukrašavaju posljednju stranicu Virovitičkog lista, a u zanimljivom razgovoru otkrio nam je nešto više o svom dugogodišnjem crtačkom radu i uzorima, no dotaknuli smo se, naravno, i umjetne inteligencije, nezaobilazne teme današnjice.
Za početak, čestitke na osvojenom trećem mjestu na Međunarodnoj izložbi karikatura! Na natječaj je pristiglo 790 karikatura, a sudjelovao je 351 karikaturist iz 61 države, kako ste se osjećali kad ste saznali da ste nagrađeni?
Iznenađenje! Naravno, itekako pozitivno! Tada nisam imao informaciju koliko je karikatura pristiglo na natječaj te koliko je autora sudjelovalo, no kada sam saznao i te podatke, bio sam još zadovoljniji. Zadnje priznanje za karikaturu dobio sam davne 2021., tako da sam već pomalo i zaboravio na taj osjećaj uspjeha.
Ovogodišnja tema izložbe filmski su klasici i poznate TV serije. Recite nam malo više o svojoj karikaturi – što vas je inspiriralo, što ona predstavlja?
Kada sam saznao temu, počeo sam razmišljati koje bih filmove izdvojio kao klasike. Prvo sam razmišljao o filmu "Frankenstein", zatim o filmu "Nosferatu", no ima li većeg filmskog klasika od "Plesa na kiši"?! Iako nisam ljubitelj mjuzikla kao filmskog žanra, učinilo mi se zanimljivo nacrtati nešto upravo na temu tog filma, nacrtati parodiju na taj umjetni, idealiziran, gotovo utopijski svijet u kojemu dobro uvijek pobjeđuje. Nisam fan pojma "američki san". Ne vjerujem u taj svijet koji je ideološki isplaniran, sniman u studiju, u umjetnom eksterijeru. Moja karikatura prikazuje da se i u tom svijetu može nastradati. A itekako je i relevantna za današnje vrijeme! Svjedoci smo povijesno nezapamćenih poteza spomenute svjetske velesile. Svaki surogat nije dugog roka trajanja.
Ono što je, meni osobno, posebno zanimljivo u vašoj karikaturi jest činjenica da na njoj ne vidimo nijedno živo biće, već samo predmete. Kako ste se odlučili za takav pristup?
Volim kada poruka karikature nije odmah uočljiva. To ponekad stvara problem kod konzumenta, promatrača, ali zahtijeva razmišljanje, a razmišljanje, istraživanje i propitivanje nešto je što likovnoj publici stvara određeni problem. Lako je promatrati i doživjeti dobru portret-karikaturu, ali za geg karikaturu ponekad je potrebno uključiti i malo viši nivo intelektualnih procesa od samog prepoznavanja. Baš zato sam izuzetno počašćen ovim priznanjem žirija.
Kako vam se sviđaju ostale karikature s ovogodišnje izložbe?
Nažalost, nisam mogao biti na otvorenju izložbe pa nisam imao prilike vidjeti sve radove, no za nagrađene i pohvaljene karikature imam samo riječi hvale. Uvijek me privlače karikature koje su crtački ili slikarski majstorski realizirane, a kada je vještina u simbiozi s dobrom porukom, to je to!
Pohađali ste Učiteljski studij s pojačanim programom povijesti te ste studirali na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, smjer kiparstvo. Kako ste se počeli baviti karikaturom? Bavite li se i danas kiparstvom, poviješću?
Kao i svako dijete, volio sam crtati, a uz crtanje sam volio listati slikovnice i, naravno, stripove. Oduvijek su me privlačili karikaturalno nacrtani likovi (Mali Spirou, Gaston, Asterix...); bili su nekako zanimljiviji, dinamični, a vrlo često i simpatično smiješni. Ponekad sam i u svojim likovima uočavao sličnosti sa stvarnim osobama pa me to zabavljalo, a onda sam počeo likove crtati gledajući fotografije. Mislim da sam u Gimnaziji dobio prvu narudžbu za portret-karikaturu, crtao sam oca mog dobrog prijatelja Denisa. Tada sam počeo crtati i neke geg karikature koje su objavljivane u časopisu Virovitička pusa. Volio sam crtati karikature političke tematike, uvijek sam smatrao da je ta nesretna politika previše upletena u život nas običnih smrtnika. To me ljutilo, ali isto tako i inspiriralo.
Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja, nisam aktivan u učenju i istraživanju povijesti. Naravno, poznavanje nekih povijesnih događaja i činjenica itekako mi je pomoglo u shvaćanju rada nekih umjetnika, jer kada spojite vremenski, politički, društveni kontekst sa samim umjetničkim djelom, dolazi do razumijevanja i stvarnog doživljaja likovno-umjetničkog djela. A kiparstvo je jako zanimljiva disciplina! Zahtijeva, međutim, malo više prostora i logistike, a to, nažalost, nemam. U zadnje dvije godine dosta se intenzivno bavim keramikom – sam, ali i s učenicima, a ponekad i svojim potomcima! Glina je toliko zanimljiv i nepredvidiv materijal – forma, boje, teksture, glazure, različiti načini obrade – i stvarno uživam u tom području, ali još uvijek istražujem i učim. U obje škole u kojima radim imam odlične uvjete za tu vrstu stvaranja, a i bezrezervnu potporu ravnatelja/ravnateljice, a i kolega. Nadam se da ću imati priliku neke ideje realizirati u kiparskom području.
Godine 2001. osvojili ste prvo mjesto na Međunarodnom festivalu stripa Crtani Romani Šou u Zagrebu. Što vam je tada značila ta nagrada?
To je svakako bila situacija za pamćenje! Došao sam u Zagreb na nekoliko dana jer sam imao izložbu karikatura u Zavičajnom društvu Virovitičana. Dan prije otvaranja postavljao sam izložbu, a odjednom mi je zazvonio mobitel i tada sam saznao da sam osvojio prvu nagradu na CRŠ-u! Bila je dvostruka fešta u Zavičajnom društvu Virovitičana – izložba i nagrada! Ta nagrada bila mi je baš jako važna. Strip-crtači odabrali su moj strip i to, kako su na dodjeli rekli, bez puno razmišljanja. Nije bila samo stvar crteža, nego i ideje – tema je bila superheroj, a ja sam nacrtao jedan običan dan Hrvata. Bio mi je to dokaz da ono što radim ima neki smisao i vrijednost.
Već godinu dana kasnije počeli ste crtati karikature za tjednik Virovitički list. Sjećate li se prve karikature koju ste napravili za te novine?
Moj prijatelj Zvonko Jesenković iz redakcije Virovitičkog lista zamolio me da krenem u tu avanturu i nije me trebao puno nagovarati. Rado sam prihvatio taj izazov koji traje već 24 godine! Tada još nisam imao računalo, skener, internet pa sam crteže u redakciju slao faksom iz pošte, a i autobusom, a prva karikatura bila je nacrtana u dva kadra. Ljudi čitaju Virovitički list i svi se smiju! Želio sam na neki način najaviti novog autora i malo potaknuti na razmišljanje.
Iako danas kažu da bi bilo nemoguće zamisliti Virovitički list bez vaših ilustracija, moram vas upitati – je li bilo teško naslijediti Mladena Mrčelu, našeg ilustratora i karikaturista s bogatom inozemnom karijerom?
Gospodina Mladena Mrčelu nisam osobno poznavao. Imamo drukčiji način crtanja i razmišljanja, a moja velika prednost je što sam rođeni Virovitičanin, tako da sam dobro znao što se u gradu događa iako fizički nisam bio ondje. Uvijek sam imao, i još danas imam, svoje "obavještajce" – prije su to bili roditelji, a danas sestre i prijatelji koji tamo žive i koji uvijek imaju neku informaciju koja može poslužiti za stvaranje nekog likovnog komentara, a i sam uvijek pratim što se događa u tom, meni srcu dragom gradu. Malo sam promijenio formu tog likovnog komentara. Za razliku od gospodina Mrčele, svoje likove i tekst uvijek smještam u kompoziciju dva kadra, izgleda više stripovski nego karikaturalno. Po samoj formi, a možda čak i po likovima.
Kad smo već kod nasljeđivanja, jeste li imali (ili imate) neke uzore vezane za karikaturu?
Kada smo već kod nasljeđivanja, moram spomenuti svoju majku, od koje sam naslijedio talent i ljubav prema likovnom stvaranju. Majka Bernardica bila je nastavnica likovne kulture, a jedno kratko vrijeme mi je i predavala likovnu kulturu u OŠ Vladimira Nazora u Virovitici. Ona je bila slikarica, uglavnom akvarelistica, pa sam uvijek sam imao pristup papirima, olovkama, bojicama. I otac Željko itekako je podržavao i imao razumijevanja za moje stvaranje. No da se vratimo na pitanje. Prvo sam imao uzore iz svijeta stripa, to su bili ljudi koji su me pozvali u "Strip club 85" u Virovitici koji je osamdesetih godina bio izuzetno aktivan zahvaljujući dr. Ivici Velesu, Zvonku Jesenkoviću, Željku Vampovcu, Davoru Schunku, Goranu Gazdeku... Sve su to ljudi koji su bili moji uzori (ne samo u crtanju), ljudi koji su me poticali i znali cijeniti moj rad. Neki od njih bili su crtači, neki kolekcionari, a neki jednostavno pravi srčani stripofili, no zajednički nazivnik svih nas bio je – strip! Bila je to izuzetno poticajna sredina. I dok sam u stripu imao puno uzora koji su se tijekom godina mijenjali, u karikaturi je to jedan jedini i neponovljivi Oto Reisinger! U stripu i karikaturi najviše volim prave crtače, ljude koji razumiju crtu i doživljavaju je, jer u današnje vrijeme u navedenim likovnim medijima ima jako puno ljudi koji nisu crtači. Crteži Ota Reisingera za mene su poseban doživljaj i čast mi je da sam bio član HDK u vrijeme kada je i gospodin Reisinger bio aktivan. U portret-karikaturi uzor mi je gospodin Miroslav Gerenčer Gero, izuzetno vješt crtač, ali i majstor u naglašavanju bitnog te naglašavanju psihološke komponente osobe koju crta.
Kako zapravo nastaju vaše karikature – odakle crpite inspiraciju, postoji li neko određeno vrijeme u kojem volite sjesti za stol i crtati, koliko vremena treba za stvaranje jedne karikature…? Postoje li neke teme/likovi koje posebno volite crtati ili neke koje nikada ne biste voljeli obraditi?
Moje karikature ponekad nastaju tako što mi se prikrade neka ideja koju odmah skiciram i realiziram ili samo zapišem ideju pa je kasnije likovno obrađujem, a ponekad odem na vožnju biciklom i ciljano razmišljam o nekoj temi. Dakle, nema pravila. Nekad karikaturu nacrtam za dva sata, a nekad za dva dana – ovisno o vremenu, tehničkoj zahtjevnosti, broju likova... Za svoj stol sjednem kada uhvatim vremena, a vremena je jako malo. Zaposlen sam u dvije osnovne škole, OŠ Antuna Mihanovića i OŠ Mladost u Osijeku, a na svu sreću imam veliku obitelj – kćeri Ritu i Milu i sinove Tomu i Juru te suprugu Mariju – pa crtam doslovno kada stignem. Prije sam jako volio crtati noću; imao sam osjećaj da se sve smirilo pa sam i ja sam bio smiren i uživao sam u toj tišini i nesmetanom stvaranju. A teme su uvijek vezane za svakodnevni život. Vidite i sami da je naše političko, sportsko, obrazovno i demografsko područje (i još puno drugih područja života) izuzetno inspirativno; nažalost za crnu kroniku, razne kritike, pa isto tako i one likovne.
Što je za vas karikatura, koja je njezina važnost u današnje vrijeme i mora li, po vašem mišljenju, ona uvijek biti satirična?
Za mene je karikatura autorova likovna interpretacija nekog događaja, vremena, osobe… Satira nije nužna, ali je itekako dobrodošla jer udara tamo gdje najviše boli. Kao i ostali mediji vizualne komunikacije, karikatura ima izuzetnu snagu i moć i uvijek je važna. To vidimo kroz povijest i upotrebu različitih likovnih medija kao oružja različitih ideologija. Ona je najkorisnija i najučinkovitija kada je oružje ideologije istine, ali često se, nažalost, pitamo što je zapravo istina. Karikatura je važna jer njome možemo izraziti svoje stavove i još važnije, upozoravati na različite vrste devijacija. Neke skupine ljudi uvijek treba usmjeravati i ne dati im da se opuste kako bi savjesno radile svoj posao i da znaju da to netko prati i komentira.
Ovim poslom bavite se već dulje od 20 godina. Je li danas teže privući publiku nego prije?
Karikatura uvijek ima svoju publiku. Ona je vrlo prihvatljiv način vizualne komunikacije, vrlo je jasna, likovno jednostavna. Dugo se bavim karikaturom, ali nisam profesionalni karikaturist. Ja sam profesor likovne kulture i to zanimanje doživljavam kao primarno jer od toga živim, plaćam kredit... Ali karikatura me zabavlja, ponekad ispunjava i razveseli, a drago mi je kad saznam da razveseljava i zanima i druge ljude.
S obzirom na brojne tehnološke promjene, koliko se proces rada na karikaturi razlikuje danas od onoga od prije 20 godina? Koristite li u svom radu umjetnu inteligenciju?
Za mene karikatura ostaje simbioza papira, olovke, tuša, akvarela, flomastera i mog razmišljanja, a ne produkt stroja. Računalo koristim samo za skeniranje radova. Mislim da će u idućim godinama takav način rada biti sve rjeđi, ali možda će ga ljudi znati više cijeniti. Mladi ljudi našli su se u velikom problemu – izgubilo se istraživanje, sve treba biti gotovo brzo i, naravno, bez greške. Oni koji svoje likovno stvaranje temelje isključivo na korištenju tehnologije, ne znaju za neuspjeh: proliven tuš po stolu i papiru, krivo napisana slova koja moraš prelijepiti ili nekako ispraviti, ne znaju za koncentraciju koju moraš dostići crtajući... Preskakanje stepenica dovodi do likovne praznine. Još uvijek mislim da pametni telefoni nisu pametniji od nas. Ipak, ne znam do kada ću tako misliti.
Koliko je zahvalno baviti se karikaturom u Hrvatskoj, može li se od toga živjeti? S druge strane, koliko vam inspiracije naša zemlja pruža s obzirom na događanja u društvu?
Hrvatska je vrlo inspirativno geografsko i političko područje za karikaturu. Svakodnevno smo bombardirani akcijama USKOK-a, svađama, ideološkim prepucavanjima, inflacijom i kojekakvom zabavom za mase. Isprazno, površno, ali, eto, za karikaturu izuzetno plodno tlo. Ne znam puno ljudi koji žive isključivo od karikature. Pitanje je žive li i oni samo od toga ili moraju koristiti i ostale likovne medije kako bi uspjeli preživjeti.
Možete li nam otkriti na čemu radite i gdje, osim na Međunarodnoj izložbi karikatura, možemo vidjeti vaše radove?
Trenutačno crtam portret-karikature, uglavnom kao poklone. Pripremam neke skice za jedan ili dva festivala karikature do kraja ove godine, no većinu vremena posvećujem radu u školi te obitelji. Ne nalazim vremena i energije za neko samostalno izlaganje, ali doći će vrijeme i za to. Ako ne prije, neke moje karikature moći ćete vidjeti na izložbi Društva karikaturista krajem ove godine.