Rene Medvešek mogao je napraviti jači 'Proces'

“Proces” je u hrvatskim kazalištima najrjeđe izvođen klasični naslov. Urbana legenda tvrdi da je za to kriv socijalizam u kojem smo živjeli. To, naravno, znači da su se kazalištarci bojali na scenu postaviti djelo koje se najčešće čita kao kritika bezdušne birokracije.

No, niti je Kafka pisao samo o birokraciji, niti je socijalizam kriv i za to “zlo koje nas je snašlo”.

“Proces” je jednostavno materijal koji kao da se samom svojom biti opire sceni, dok Jozef K. baulja sudskim hodnicima i gubi se u vlastitom životu. Za početak treba se dogovoriti što je to “Proces”, o čemu Kafka zapravo piše, a da to ne bude na razini neke malo ambicioznije školske zadaće. Upravo na tom dogovoru pokleknuo je “Proces” u Dramskom kazalištu Gavella. Prema prijevodu Zlatka Crnkovića, autori su dramatizacije Dubravko Mihanović i Rene Medvešek, koji je i redatelj predstave. Krivnja za kojom traga Jozef K. ovdje kao da ne dolazi iz društvenog i životnog besmisla, već iz njega samoga. No, ako je tome tako, kako je moguće da ta krivnja lomi mnoge oko njega, dok sam Jozef K. ostaje smiren, čak i distanciran od situacije u kojoj se našao kada su ga uhapsili. Mnogo više očekivalo se i od nove suradnje Renea Medvešeka i scenografkinje Tanje Lacko, koji su zajedno stvorili jedno od najljepših scenskih rješenja u našem poslijeratnom kazalištu, ono u predstavi “Kolumbo” u ZKM-u. Ovdje su glavni scenski rekviziti registratori, ali teško se oteti dojmu da je posljednji prizor, u kojem je Jozef K. živ zazidan u njih, rješenje na prvu loptu, baš kao što su i kostimi Marite Ćopo lako predvidljive “birokratske” uniforme.

U glavnoj je ulozi mladi Nikola Baće, mnogo bolji u prvom dijelu predstave, dok u drugom dijelu, kada riječi treba zamijeniti tijelom, pogledom, šutnjama... kao da gubi potrebnu koncentraciju. U zajedničkoj sceni očaja nad neizvjesnom sudbinom s lakoćom ga nadigra Hrvoje Klobučar, baš kao što ga i žene (posebno Nela Kocsis i Perica Martinović) u zajedničkim scenama prelako gurnu u podređeni položaj. No, ono što je istinski kafkijansko u ovoj predstavi, ono što odiše mučnom neizvjesnošću, glazba je Zorana Šćekića. On od najmanjih mogućih dijelova; ponekad je to tek jedan ton, ponekad nasumce odabran šum, stvara atmosferu koja mnogo bolje od izrečenih riječi objašnjava što je to “Proces”.

Pogledajte i tko je sve bio na premijeri Frljićeve predstave: