Od trenutka kada je najavljena, kazališna adaptacija Krležinih “Zastava” postala je najiščekivanija dramska premijera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a vjerojatno i kompletnog zagrebačkog kazališnog miljea. Za to postoje dva razloga. Prvo, ova izvedba, čija je premijera održana u petak, 3. listopada, na kazališne daske donijela je jedno od najopširnijih i najkompleksnijih djela hrvatske književnosti uopće, a kao drugo, redatelj Ivan Planinić namijenio ju je mlađim generacijama. I malo je reći da je u tome uspio.
Ponajprije valja napomenuti kako su se Ivan Planinić, čovjek koji je svoj redateljski zanat kovao na nezavisnoj kazališnoj sceni KunstTeatra, i dramaturzi Mirna Rustemović i Dubravko Mihanović (suradnici na adaptaciji teksta) uhvatili u koštac s velikim izazovom, jer donijeti Miroslava Krležu na scenu - i to jezikom koji je razumljiv i današnjim dvadesetogodišnjacima - nije nimalo lak pothvat, no ovaj trojac pokazao je kako je na razini zadatka. Planinićevu viziju u djelo je zatim sproveo fantastičan glumački ansambl kojeg čine Živko Anočić, Livio Badurina, Nina Violić, Jadranka Đokić, Goran Grgić i Marin Klišmanić, koji su na daske zagrebačkog HNK donijeli Krležu u nekom novom ruhu, što dramatizaciju i glumačke izvedbe čini najvećim vrijednostima ove kazališne adaptacije. Jednostavnije rečeno, Ivan Planinić pronašao je ključ za Krležu u 21. stoljeću!
Ne treba pretjerano naglašavati kako je Krleža jedan od onih pisaca čije je ime uvijek vezano uz složena književna djela, no valja reći kako se ta složenost u Planinićevim “Zastavama” nije izgubila. Iako je radnja reducirana za potrebe dramske strukture te je fokus stavljen na unutarnje borbe glavnog protagonista, Kamila Emeričkog mlađeg, važnost povijesnih i političkih događanja, a zatim i intimnih odnosa između likova, nisu se izgubili. Naprotiv, kroz promjene Emeričkog mlađeg još se jasnije ocrtavaju promjene u ostalim aspektima priče, počevši od njegovog ljubavnog odnosa s pjesnikinjom Anom Borongay, preko prijateljstva s Joakimom Dijakom Žigmanom zvanim Joja, odnosa s majkom Hortenzijom i obiteljskim prijateljem Amadeom, pa sve do prepirki s ocem Emeričkim starijim, čije se političko stajalište uvijek kosi s onim Emeričkog mlađeg.
Iako je Krleža “Zastave” pisao u vrlo specifičnom povijesnom i političkom trenutku - u vrijeme obilježeno Prvim svjetskim ratom, raspadom Austro-Ugarske Monarhije te osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca - ideološke podjele i generacijski sukobi ovog romana mogu se primijeniti i na današnje vrijeme. Svijet ponovno obilježavaju ratni sukobi, strahote i nepravde koje u pojedincima poput Kamila Emeričkog mlađeg bude svijest, ali i ogorčenost prema svemu onome i svima onima koji su nas kao čovječanstvo dovezli do ponora pred kojim se nalazimo. Gledajući u tu rupu bez dna, prepunu korupcija, laži i prevara, teško je ne promišljati o boljim, plemenitijim i nadasve ljudskim postupcima koji bi nas mogli spasiti od zla koje smo sami stvorili, no možda je još i teže ne dopustiti da tmina ponora proguta naše nade u čovječanstvo.
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ovim projektom pokazuje ne samo kako čuva blaga naše nacionalne književnosti, već i kako otvara prostor za nova čitanja klasika. Povezujući kanonsko djelo hrvatske književnosti s današnjim društvom i kulturnim kontekstom, na scenu je uspješno dovedena interpretacija “Zastava” koja će kao takva sigurno ostati zapamćena u hrvatskim kazališnim krugovima.
Uz odličan glumački ansambl na pozornici smo gledali i plesače Michela Pastorinija, Valentina Choua, Mariju Matarranz de las Heras te glazbenike Luciju Stanojević (violina), Božana Beju (klarinet) i Helenu Novosel (vokal). Scenografiju te oblikovanje svjetla i projekcija potpisuje Ivan Lušičić Liik, kostimografiju Tea Bašić, dok su Maša Kolar i Maja Marjančić zaslužne za oblikovanje scenskog pokreta. Skladbe potpisuju Nikša Marinović i Luka Gamulin koji, uz Stipu Smokrovića, potpisuje i oblikovanje zvuka.