Životni put Johnnyja Casha započeo je 26. veljače 1932. godine u skromnom domu siromašnih uzgajivača pamuka u Kingslandu, Arkansas, tijekom Velike depresije. Rođen kao J.R. Cash, jer se roditelji nisu mogli dogovoriti oko imena, od malena je upoznao težak rad na poljima. Njegovo djetinjstvo zauvijek je obilježila stravična tragedija kada je njegov stariji brat Jack, kojeg je idolizirao, 1944. godine smrtno stradao u nesreći u pilani. Taj događaj ostavio je dubok ožiljak na Cashovoj duši, a osjećaj krivnje i gubitka prožimao je velik dio njegovog kasnijeg stvaralaštva, inspirirajući njegove pjesme temama patnje i traženja iskupljenja.
Nakon završetka srednje škole, prijavio se u zrakoplovstvo, gdje je zbog vojnih propisa morao uzeti puno ime, John R. Cash. Vojsku je služio u Zapadnoj Njemačkoj kao radiooperater koji je presretao sovjetske poruke, a ondje je za pet dolara kupio svoju prvu gitaru i osnovao prvi bend, Landsberg Barbarians.
Nakon povratka u Sjedinjene Države 1954. godine, oženio se svojom prvom suprugom Vivian Liberto, s kojom je dobio četiri kćeri, te su se preselili u Memphis. Danju je prodavao kućanske aparate, a noću je svirao s gitaristom Lutherom Perkinsom i basistom Marshallom Grantom. Ohrabren, pokucao je na vrata legendarnog Sun Recordsa. Producent Sam Phillips isprva je odbio njegov gospel repertoar, navodno mu poručivši da "ode kući, zgriješi pa se vrati s pjesmom koju može prodati". Cash se vratio s novim, sirovim zvukom između countryja i rockabillyja. Uskoro su nastale njegove prve snimke, "Hey Porter" i "Cry! Cry! Cry!", a hitovi poput "Folsom Prison Blues" i "I Walk the Line" lansirali su ga među zvijezde. Njegov duboki bariton i prepoznatljivi "boom-chicka-boom" ritam njegovog benda Tennessee Three postali su zvuk koji je definirao jednu eru.
Ubrzo je postao poznat kao "Čovjek u crnom". Njegova odluka da nastupa odjeven isključivo u crno bila je promišljena. Kako je pjevao u istoimenoj pjesmi, nosio je crno za siromašne, potlačene i zatvorenike koji su odavno platili za svoj zločin. No, dok je gradio imidž romantičnog odmetnika, u privatnom se životu borio sa sve težom ovisnošću o amfetaminima i barbituratima, koje je koristio kako bi izdržao iscrpljujući tempo turneja. Njegovo destruktivno ponašanje dovelo je do sedam uhićenja zbog manjih prekršaja, uključujući krijumčarenje amfetamina iz Meksika i izazivanje šumskog požara koji je uništio stotine hektara u Kaliforniji. Iako nikada nije služio zatvorsku kaznu, njegova reputacija odmetnika postala je neodvojivi dio njegove javne persone.
Njegov prvi brak s Vivian Liberto raspao se pod teretom slave, nevjere i ovisnosti. U tom kaosu, u njegov život ulazi June Carter, članica legendarne glazbene obitelji Carter, koju je upoznao godinama ranije. Njihova veza bila je turbulentna i strastvena, a upravo je June bila inspiracija za jednu od njegovih najpoznatijih pjesama, "Ring of Fire", koju je napisala zajedno s Merleom Kilgoreom, opisujući svoju zabranjenu ljubav. Nakon što su se oboje razveli, Cash je 1968. godine zaprosio June na pozornici pred publikom. Vjenčali su se tjedan dana kasnije, a June mu je pomogla da se barem privremeno izvuče iz pakla ovisnosti i ponovno pronađe svoju kršćansku vjeru. Iako popularna priča kaže da ga je June "spasila", istina je, kako je kasnije otkrila njegova kći Rosanne, bila puno kompliciranija, jer se Cash s ovisnošću borio do kraja života.
Krajem šezdesetih, Cash je doživio preporod karijere. Njegovi legendarni nastupi u zatvorima, zabilježeni na albumima At Folsom Prison (1968.) i At San Quentin (1969.), postigli su ogroman komercijalni uspjeh i učvrstili njegov status ikone. Ti koncerti bili su čin solidarnosti s onima na marginama društva, a Cash je također koristio svoju slavu kako bi skrenuo pozornost na probleme američkih Indijanaca. Njegov konceptualni album Bitter Tears: Ballads of the American Indian iz 1964. bio je hrabar i kontroverzan potez, zbog čega su ga mnoge radio postaje odbijale puštati, no Cash je ostao nepokolebljiv u svom aktivizmu.
Iako mu je popularnost osamdesetih godina donekle opala, Cash je nastavio snimati i nastupati, između ostalog i kao dio supergrupe The Highwaymen s Williejem Nelsonom, Waylonom Jenningsom i Krisom Kristoffersonom. Pravi preporod dogodio se devedesetih, kada je započeo suradnju s producentom Rickom Rubinom. Serija albuma American Recordings ogolila je njegov zvuk, predstavivši ga novoj generaciji slušatelja. Njegova obrada pjesme "Hurt" grupe Nine Inch Nails, popraćena potresnim spotom koji prikazuje njegovu krhkost, postala je njegov svojevrsni epitaf i jedan od najupečatljivijih trenutaka u povijesti glazbe.
Smrt voljene supruge June u svibnju 2003. godine potpuno ga je shrvala. Iako uništen tugom, nastavio je raditi, govoreći Rubinu: "Moraš me držati zaposlenim, inače ću umrijeti ako nemam što raditi". U posljednja četiri mjeseca života snimio je više od 60 pjesama. Johnny Cash preminuo je 12. rujna 2003., samo četiri mjeseca nakon June. Iza sebe je ostavio nasljeđe koje nadilazi žanrove. Kao jedan od rijetkih glazbenika primljenih u Kuće slavnih countryja, rock and rolla i gospela, ostao je zapamćen kao autentični glas američke duše. Njegova glazba živi i dalje, a nedavno je objavljen i novi posthumni album Songwriter, s dosad neobjavljenim pjesmama snimljenim 1993. godine.