Bahram Beyzaie, proslavljeni iranski redatelj, dramatičar i jedan od najvažnijih intelektualaca svoje generacije, preminuo je u Sjedinjenim Američkim Državama 26. prosinca, na svoj 87. rođendan. Vijest o njegovoj smrti od posljedica raka potvrdio je program iranskih studija na Sveučilištu Stanford, gdje je Beyzaie proveo posljednjih petnaest godina života kao gostujući profesor.
Njegovim odlaskom iranska i svjetska kinematografija izgubile su jednog od pionira Novog vala, umjetnika čiji su filmovi i drame duboko uronjeni u iransku mitologiju, povijest i kulturni identitet, ali čiji je rad u vlastitoj domovini desetljećima bio cenzuriran i zabranjivan.
O težini njegova gubitka možda najbolje svjedoče riječi njegovog mlađeg kolege i dvostrukog dobitnika Oscara, Asghara Farhadija, koji ga je nazvao svojim "velikim učiteljem". U oproštajnoj poruci Farhadi je napisao: "Uistinu nikada u ovom dobu nisam poznavao iranskiju osobu od Bahrama Beyzaieja. Kako je gorko da taj najiranskiji od svih Iranaca, tisućama milja daleko od Irana, zatvara oči pred svijetom". Upravo ta gorka ironija, smrt u egzilu čovjeka koji je čitav svoj život posvetio istraživanju i očuvanju iranske kulturne baštine, obilježila je kraj jednog iznimnog životnog i umjetničkog puta. Beyzaie je bio više od redatelja; bio je kulturni arheolog, čuvar nacionalnog sjećanja i kritičar koji se nije bojao kroz simbole i mitove progovoriti o suvremenim društvenim problemima.
Iza sebe je ostavio opus od deset dugometražnih i četiri kratka filma, a njegovo djelo "Bashu, mali stranac" iz 1986. godine u anketi 150 iranskih kritičara proglašeno je "najboljim iranskim filmom svih vremena". Film je 2025. godine osvojio i nagradu za najbolji restaurirani klasik na Venecijanskom filmskom festivalu. Njegovi rani radovi poput "Pljuska" (1972.) i "Stranac i magla" (1974.) definirali su estetiku iranskog Novog vala, dok su kasniji filmovi poput "Ubojstvo bjesomučnih pasa" (2001.) nastavili istraživati teme identiteta, otuđenja i moralne krize u suvremenom Iranu. Njegovi su filmovi bili intelektualno zahtjevni, vizualno raskošni i često hermetični za zapadnu publiku, no predstavljali su beskompromisnu umjetničku viziju.
No, Beyzaie nije bio samo redatelj. Njegov značaj leži i u golemoj dramskoj i znanstvenoj ostavštini. Naime, Beyzaie je autor više od sedamdeset knjiga, uključujući brojne drame poput "Smrti Yazdgerda", kao i temeljne znanstvene studije, a njegova knjiga "Kazalište u Iranu" iz 1965. i danas se smatra ključnim djelom o povijesti iranskih izvedbenih umjetnosti. Godinama je istraživao i rekonstruirao autohtone oblike iranskog kazališta, poput pasionskih igara Ta'zieh, te je svoje spoznaje vješto integrirao u moderna kazališna i filmska djela. Pisao je i važne studije o svjetskom kazalištu i filmu, uključujući i radove o japanskom teatru te Alfredu Hitchcocku. Bio je osnivač ključnih kulturnih institucija, uključujući Iransko udruženje pisaca i Centar za progresivne filmaše, te je predavao na Sveučilištu u Teheranu.
Rođen u Teheranu 1938. u obitelji pjesnika i književnika, Beyzaie je od rane mladosti osjetio što znači biti drugačiji. Njegov je otac prešao na bahaizam, vjeru koja je u Iranu bila proganjana, što je ostavilo dubok trag na mladom umjetniku. Nakon Islamske revolucije 1979. godine, zbog svog intelektualnog i umjetničkog djelovanja Beyzaie je bio prisiljen dati ostavku na sveučilištu. Mnogi njegovi filmovi, poput "Balade o Tari" (1979.), bili su zabranjeni i nikada nisu javno prikazani u Iranu, dok su drugi godinama čekali dozvolu za prikazivanje. Suočen s nepremostivim preprekama i cenzurom, 2010. godine prihvatio je poziv Sveučilišta Stanford i preselio se u SAD. Tamo je nastavio neumorno raditi, podučavati, pisati i postavljati predstave, ostajući do posljednjeg dana duboko povezan s kulturom koju je bio prisiljen napustiti.