Najiščekivanija dramska premijera 72. Splitskog ljeta, predstava "Herscht 07769", po romanu Lászla Krasznahorkaija, koju postavlja Ivica Buljan i u kojoj igra gotovo čitav ansambl splitskog teatra, održat će se večeras na novoj lokaciji, u napuštenoj zgradi HEP-a u Dujmovači. Netom uoči premijerne izvedbe razgovarali smo sa Snježanom Sinovčić Šiškov, prvakinjom Drame HNK Split upravo ovjenčanom i Zlatnom arenom u Puli, a koja u predstavi također glumi.
Koga igrate?
Igram Angelu Merkel. Florijan, glavno lice u predstavi "Herscht 07769", šalje joj pisma u kojima izražava svoju zabrinutost. Pri samom kraju predstave taj nijemi svjedok traži njezinu pomoć u rješavanju globalnog problema, nadolazeće apokalipse. Ona upućuje krik upozorenja dijelom govora koji je sam mađarski autor, dobitnik Nobelove nagrade za književnost Lászlo Krasznahorkai održao pri primanju te nagrade.
Kako ste je pripremali, kako ste ušli u taj lik?
Opetovanim iščitavanjem romana, dramatizacije Ivana Penovića, istraživanjem lika i djela njemačke kancelarke Angele Merkel i samog književnika Lászla Krasznahorkaija. Bilo je tu i gledanja filmova, i gledanja videa, iscrpnih razgovora s cijelim autorskim timom: s redateljem Ivicom Buljanom, s Ivanom Penovićem koji je napravio adaptaciju i dramatizaciju, s kostimografkinjom Anom Savić Gecan, scenografom Aleksandrom Denićem, umjetničkim suradnikom i dramaturgom Robertom Waltlom, autorom glazbe Lukšom Vučićem, s neformalnim pridruženim dramaturgom Mancom Sevšek Majerčić, i naravno, puno dogovora i interakcije na sceni s mojim kolegama glumcima...
Na konferenciji za medije posvećenoj predstavi "Herscht 07769" upozorili ste na teške uvjete rada u teatru, potrebu hitnih promjena...
Da. Naša uprava mora razgovarati s vlasnikom kazališta, s Gradom. Kao radnici nalazimo se u tjesnacu koji je sve uži i uži, a radi se o umjetničkom i organizacijskom pitanju. Strašan je nedostatak tehnike. Ovo je napor koji nije svakodnevan i običan, radimo u strašno teškim uvjetima. MI radimo iz ljubavi, a nepošteno je više crpiti tu našu ljubav. Kolegice iz teatra Dolores Mahorić i Sonja Dvornik nevjerojatno su pomogle u realizaciji ovog projekta, na čemu im veliko hvala. Da nije bilo njih dviju, ne znam što bi bilo. Naša iscrpljenost, zbog koje je intervenirala i hitna pomoć, neće se vidjeti na premijeri, ali bilo bi lijepo kad bi nam se olakšalo.
Na ovogodišnjem Splitskom ljetu igrate i u predstavama "Francuzica", "Lisica" te "Smij i suze starega Splita". Najangažiranija ste glumica. Kako izlazite iz jednog i ulazite u drugi lik?
Da. Ovo ljeto mi je baš frenetično, ali ne i neuobičajeno. Ulazak u lik je dug i zahtjevan proces kroz pripremu i probe prije premijere. Sve ovo što sam navela u prethodnom odgovoru. Nakon toga, to lice se posprema i čuči u mojoj nutrini do trenutka ponovnog izlaska na scenu i igranja konkretne predstave. Srećom, radim puno, u dobroj sam glumačkoj kondiciji, utrenirana sam, pa su ti brzi prelasci iz uloge u ulogu elegantni i ne izazivaju mi dodatni stres.
Posljednjih godina briljirate i kao filmska glumica, a u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu dugo ste prvakinja Drame. Na upravo završenom 73. Festivalu filma u Puli osvojili ste Zlatnu arenu za najbolju žensku glavnu ulogu, za ulogu Tonine u filmu "Koke" Igora Jelinovića. Kako ste doživjeli tu ulogu?
Kao fantastičnu priliku za rad na sebi. Za propitkivanje i pomicanje granica mojih glumačkih postavki zbog specifičnog stila igre i brojnih improvizacija. Isto tako, propitkivala sam i samu sebe. Koke je vrlo specifična. S brojnim vrlinama, ali i manama. Pokušala sam odigrati realnu osobu od krvi i mesa. Kad glumac dobije priliku i prostor za izgraditi jedno tako slojevito lice, a onda se još dogodi i fenomenalna suradnja s cijelom filmskom ekipom, onda to ostavlja ogroman trag i na profesionalnom i na osobnom planu. Dakle, na ogromnom sam dobitku.
Film "Koke" pomeo je konkurenciju. Jeste li očekivali toliko nagrada?
Kao što sam i rekla, ja sam kroz sam proces već dobila veliku satisfakciju. Tijekom tog najvažnijeg dijela puta i samog stvaranja uloge koju pripremam za predstavu, ili film, ne razmišljam ni o kakvim nagradama. To mi zvuči tako kalkulantski i opteretilo bi i zaprljalo bi posvećenost koju pokušavam njegovati spram vlastitog procesa. Naravno da mi je drago i veseli me svaki put kad je projekt na kojem radim prepoznat i od publike i od struke. Ali, predugo sam u ovom poslu da bih bila fascinirana nagradama i ljuljuškala se na lovorikama. Svaka nova uloga je novi izazov i svaki put ideš od nule, od početka.
Na ovogodišnjoj Puli prikazano je čak šest filmova u kojima ste glumili: "Svadba", "Sitni lopovi", "Kako je ovdje tako zeleno?", "Yugo Florida", "Glavonja" i "Male stvari". Što vam je ključno u odabiru uloga?
Ponekad sve, a ponekad neka sitnica. Uzdam se u vlastiti instinkt. Za sada, služi me sreća. Iz svakog tog projekta, bez obzira na veličinu uloge, izašla sam s velikim dobitkom, zanimljivim procesom i ljudima s kojima sam radila.
Zašto vas gluma i dalje tako beskrajno privlači, čini mi se kako radite sve više?
Jednostavno je. Volim svoj posao, uživam u njemu. Istina je da kad radim, upregnem i trošim sve svoje raspoložive resurse; emocionalne, kognitivne, fizičke... Ali kao što rekoh, s takvim odnosom dobitak je velik. Bavljenje glumom mene regenerira. Zahvalna sam i ponizna pred činjenicom da sam doista imala sreću i još je imam, raditi inspirativne projekte, te surađivati sa sjajnim umjetnicima i predivnim ljudima.
U matičnoj kući, HNK u Splitu ostvarili ste osamdesetak uloga, a okušali ste se i u svim drugim medijima. Je li ta različitost jamstvo uspjeha?
Ne znam... Istina je, bavljenje različitim medijima, podrazumijeva i razvijanje specifičnih sredstava potrebnih za konkretni medij. A sad... je li to garancija uspjeha? I što je uopće uspjeh?
Potpuno ste svoja. Žena, majka, domaćica i glumica. Prava "drčna" Dalmatinka. Jeste li zadovoljni?
Kako kad i kako čime! Trudim se iz svake situacije izvući najbolje što mogu. Da se razumijemo, ne želim gubiti vrijeme. Ne upirem beskrajno. Nekim situacijama pristupam s onom; ma, nek voda nosi...