Danas je 133. rođendan Miroslava Krleže, jedni će reći najvećeg hrvatskog pisca svih vremena, drugi najvećeg hrvatskog pisca 20. stoljeća, a treći najvećeg dramatičara kojeg smo ikada imali. Osobno sam najbliže ovoj trećoj tvrdnji, jer svaki odlazak u kazalište, "na Krležu", uzbudljiv je i neponovljiv. I svaka ta predstava iznova potvrđuje snagu autora koji se rodio u Zagrebu na današnji dan 1893., a preminuo 29. prosinca 1981. godine.
No svaka nova inscenacija Krleže ne stvara uzbuđenje isključivo iz poštovanja prema klasici, već iz činjenice da svaka od tih predstava u gledatelju budi dojam da je Krleža poznavao i naše vrijeme, kao da je imao nevjerojatni pogled u ono što će tek dogoditi na ovom našem 'prokletom' tlu omeđenom krvavim ratovima. Tako nam se u godinama nakon Domovinskog rata, dok je rečenica o dvjesto bogatih hrvatskih obitelji postajala opora stvarnost, činilo da je Krleža u ciklusu "Glembajevi" pisao baš o tome, baš kao što nam se danas, dok svijetom bjesne nezamislivi ratovi, pa čak i oni u kojima se 'zvecka' nuklearnim oružjem, čini da "Baraka 5B" donosi proročanstvo o nekom novom ratu u kojem će Hrvati ginuti zbog nečijih tuđih carstava.
Naravno, svaka nova generacija kazališnih autora – a pritom se ne smijemo zadržati samo na redateljima, jer u HNK Zagreb u svibnju 2017. praizveden je balet "Glembajevi" koreografa Lea Mujića, jedinstveni plesni spektakl za koji se tvrdilo da je najtočnije prikazao emocionalne odnose među dobro poznatim likovima – Krležu "čita" na svoj način. I to je zaista najvažniji iskorak koji nam je donijelo posljednje desetljeće u našem kazalištu.
Dugo je, naime, Krleža bio "sveta krava" hrvatske književnosti i (pre)dugo smo ga u kazalištu (o filmu da i ne govorimo) gledali tek kao klasika. Tek je generacija mlađih redatelja pregazila pravilo nedodirljivosti i barda na scenu postavila drukčije; u prvom redu izvedbeno moderno, ali i s čvrstim poveznicama sa stvarnosti u kojoj danas živimo. Ključni iskorak u tom pogledu dogodio se silom prilika, u vremenu kada je kazalište Gavella bilo, zbog obnove nakon potresa, 'rasuto' ne samo po cijelom Zagrebu, veće djelomično i po cijeloj Hrvatskoj. U svibnju 2023. redatelj Ivan Planinić i dramaturg Dubravko Mihanović su u zagrebačkom tunelu Grič publici ponudili moćnog, modernog i uzbudljivog Krležu.
Dokazali su tada da su u našim kazalištima konačno stasali kazalištarci koji ne misle da je svaka Krležina riječ sveto pismo, ali se istodobno odnose s punim poštovanjem prema njegovu tekstu i motivima koji su u nj upisani, ali i onima koji su duboko skriveni. Zato je "Legenda", rijetko izvođen Krležin tekst koji je napisao sa samo dvadeset godina i od kojeg su redatelji desetljećima zazirali zbog priče o Isusovu ulasku u Jeruzalem, Lazarevu uskrsnuću i konačnoj smrti na Golgoti, postala ključni dokaz da redatelj Planinić zna kako danas čitati i postaviti Krležu. 'Tunelska' "Legenda", za kojom, usput budi rečeno, žalim svake godine u danima oko Uskrsa, te se uporno nadam da će je Gavella zaigrati ponovno, bila je i ključan razlog zbog kojeg je Planinić pozvan da u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući režira "Zastave", gdje je opet uspio prema Krležinu predlošku stvoriti hit-predstavu HNK Zagreb.
Nažalost, Hrvatska ima svog velikana pisane riječi, ali se svih ovih godina maćehinski odnosi spram njegovih djela. U bilo kojoj uljuđenoj zemlji bilo bi nezamislivo da primjerice drama "Gospoda Glembajevi" ili zbirka novela "Hrvatski bog Mars" nisu prevedene na engleski i da ih nema u ponudi svake knjižare, a nas nedostatak tog prijevoda dovodi u doslovno apsurdne situacije. Tako je, primjerice, kada se radio balet "Glembajevi", dramaturginja Sanja Ivić dramu pretočila u pripovijest, koja je potom prevedena na engleski kako bi baletni Leone, Japanac, i stari Glembaj, Portugalac, uopće znali što plešu. Upravo zato svaka inozemna izvedba "Glembajevih" postaje posebno kazališno iskustvo.
A za takve se kazališne događaje specijalizirao redatelj Ivica Buljan. Godine 2012. "Glembajevima" je oduševio publiku u Sloveniji, a ove su godine 36. Marulićevi dani u HNK Split otvoreni velikom predstavom "Gospoda Glembajevi", koju je Buljan režirao u sofijskom Narodnom kazalištu Ivan Vazov. Velika je sreća što je ovu predstavu uspjela vidjeti barem splitska kazališna publika, ali država koja se brine za svoju kulturu i svog velikog pisca potrudila bi se da tu prigodu pretvori u turneju po svim nacionalnim kazališnim kućama, kada su već Bugari s Krležinim djelom – i to predstavom koja je pokupila sjajne kritike, ali i neke od najvažnijih bugarskih kazališnih nagrada – doputovali u Hrvatsku. A predstava je ujedno opremljena titlovima s prijevodom na hrvatski jezik.
Na sreću i slovenska redateljica mlađe generacije Nina Rajić Kranjac, iza koje je već respektabilna europska karijera, odabrala je upravo Krležu za svoj debi u nekom od hrvatskih kazališta. U ožujku ove godine, na sceni ZKM-a, vidjeli smo kako je spojila dvije Krležine rane drame "U logoru" i "Golgotu", te kako je u jedinstvenoj izvedbenoj cjelini, nazvanoj "Logor/Golgota", snažno progovorila protiv svih ratova, ali i kapitalizma koji podjednako učinkovito guta i tvrtke i ljude. Tako nas je još jednom upozorila da i danas živimo trenutke koje je Krleža u svojim djelima maestralno dijagnosticirao i opisao; da su ratovi i dalje svuda oko nas te da se samo nameće pitanje za koje novo galicijsko blato upravo spremamo tek unovačene ročnike, jer jasno je da će ponovno postati topovsko meso za tuđe interese. Dojam predstave tim je snažniji jer se na besmisao i krvoločnost rata nadovezuje priča o radničkom pokretu i sindikalistima – čitaj političarima – koji i danas izdaju svoje suborce i ideale, baš kao što su to činili nakon Oktobarske revolucije, sve zbog vlastitog probitka ili, kako bismo to rekli jezikom 21. stoljeća, zbog vlastitih guzica u lukrativnim foteljama.
Na popis redatelja i dramaturga koji se usuđuju odnedavno treba upisati i ime jedne glumice, a riječ je o Anji Šovagović Despot. Koliko je Krleža i danas poticajan širokom krugu autora dokazuje i njezin nedavno objavljeni roman "Ja, barunica Castelli", koji je prvakinja Gavelle, glumica koja je tijekom karijere utjelovila brojne Krležine junakinje, napisala nakon dugogodišnjeg istraživanja. Krenula je od temeljnog pitanja koje ju je zaintrigiralo još dok je na Dubrovačkim ljetnim igrama pripremala ulogu barunice Castelli: što nam je Krleža prešutio o toj ženi? Ili, još provokativnije, što je čak lagao o ženi za koju svi, naravno muškarci, tvrde da je tek kurva pristigla s ulice. I prije nego što se roman pročita, jasno je koliko je intrigantna teza o velikom piscu koji je vlastite frustracije, osobito seksualne, projicirao na leđa jedne žene, jednoga svojeg lika. Zato se valja nadati da će netko prepoznati koliko je to potentan, pa i potencijalno "netflixovski" materijal.