Za velike izložbe Vlaha Bukovca (Cavtat,1855. – Prag, 1922.) u Haagu francuski kustos pariškog Musée D’Orsay privatnom kolekcionaru Božidaru Grgiću rekao je da Hrvati uopće ne znaju kakvu vrijednost imaju u tom čudesnom slikaru, a njegovu “Studiju za portret gospođe Janušić” nazvao je hrvatskom Mona Lisom. Čini se da je doista tako, jer osim što se dičimo visokim cijenama koje njegove slike postižu na aukcijama, propustili smo o tom istraživaču, pomorcu i nadasve sjajnom slikaru, čiji je cijeli život velika avantura, snimiti, recimo, visokobudžetni igrani film.
Dok čekamo da se to dogodi, odlična je vijest da je Bukovac upravo dobio dokumentarni film “Bukovac – svjetlost, korijeni i krila”. Svečana premijera održana je u atriju Klovićevih dvora, redatelj mu je Željko Rogošić, snimljen je u sklopu produkcijske kuće Wolfgang & Dolly, a stručna suradnica na njemu je dr. sc. Petra Vugrinec iz Klovićevih dvora.
Film nije klasična slikarova biografija jer tematski se oslanja na pet burnih godina koje je Bukovac proveo u Zagrebu i svojevrsna je povijesna studija razvoja grada nakon potresa 1880. pa do Bukovčeva dolaska 1893., i poslije, popraćena mnoštvom arhivskih snimaka, fotografija, povijesnih štikleca i činjenica povjesničara i povjesničara umjetnosti te cijelog dijapazona Bukovčevih djela, što ga čini i najvećom njegovom izložbom, da ne kažemo retrospektivom, koja se odvija gledatelju pred očima. Film su počeli snimati u drugoj polovini 2021. u Beču i Budimpešti, potom u Zagrebu i Beogradu, a završili su 2023. u Cavtatu i Dubrovniku.
U vrijeme radnje, krajem 19. stoljeća, Zagreb se razvojem umjetnosti, kulture i znanosti, u teškim vremenima rigidne političke vlasti bana Khuen-Héderváryja, ali i doprinosom toga istog bana, koji je iskoristio političke slabosti Hrvata, i dr. Izidora Kršnjavog, sve više približava kulturnim i životnim standardima europskih metropola. Uspješno se obnavlja nakon razornog potresa, a Bukovac svojim dolaskom daje doprinos profiliranju umjetničkog i kulturnog života jer u gradu osniva Društvo hrvatskih umjetnika, stvara novu Zagrebačku šarenu školu, sudjeluje u gradnji Umjetničkog paviljona i slika tri velike domoljubne slikarske kompozicije s nacionalnom tematikom – “Gundulićev san”, “Hrvatski narodni preporod” i “Dubravku” – po narudžbi Izidora Kršnjavog. Tu valja spomenuti i povijesni kuriozitet, koji se spominje u filmu, a vezan je upravo uz “Dubravku”, koja na kraju nije završila u Zlatnoj dvorani u Opatičkoj 10, za koju je naručena, već u mraku muzejskog depoa u Budimpešti. Jedan je od razloga to da možda nije bila sasvim politički korektna jer Bukovac je na njoj naslikao scenu iz Dubrovnika 17. stoljeća, što se moglo protumačiti kao hrvatska težnja za ujedinjenjem Dalmacije i trojne kraljevine budući da je u trenutku nastanka slike Dalmacija u austrijskom, a trojna kraljevina u mađarskom dijelu Monarhije.
Zanimljiva je i činjenica koju je spomenula povjesničarka Iskra Iveljić, koja je, govoreći o snazi, moći, utjecaju i ulozi bogatih građanskih i aristokratskih zagrebačkih obitelji, kao što je Vranyczany Dobrinović, i tajkuna 19. stoljeća Pongratza, obitelji Solar i Miletić, iz koje potječe i prvi intendant HNK u Zagrebu Stjepan Miletić, Bukovca okarakterizirala kao portretista prvih hrvatskih tajkuna. Ili činjenica, o kojoj je također u filmu riječ, da su mađarske vlasti dovezle tone i tone “svete mađarske zemlje” iz Rakoša i istovarile je na peron zagrebačkog kolodvora kako Franjo Josip Prvi, prilikom dolaska u Zagreb i otvaranja nove zgrade HNK 1895., ne bi stupio na hrvatsko, nego na mađarsko tlo. A pri spomenu Franje Josipa Prvog valja spomenuti da u filmu doznajemo i da je Bukovac bio prvi slikar koji ga je portretirao uživo, u četiri seanse po sat vremena, i pri tome caru dozvolio da puši dok pozira, a car je njemu dopustio da skine bijele rukavice, te su razgovarali na talijanskom. Car je bio doslovno šarmiran Bukovčevim kozmopolitizmom.
– Samo povjesničari umjetnosti, kolekcionari i nevelik broj ljubitelja slikarstva i književnosti zna koliki je bio utjecaj Bukovca na razvoj srednjoeuropskog Zagreba. Mnogobrojni izvori kao što su umjetničke slike, povijesne osobe i podatci, arhivska građa i mogućnost filmskog prikaza događaja potaknuli su me na izradu scenarija i redateljska promišljanja o prikazu tih pet Bukovčevih godina koje je već kao ugledni slikar s pariškom adresom odlučio pokloniti Zagrebu i hrvatskoj kulturi. Bez Bukovca i kolorističkog daha Pariza Zagreb nikada ne bi postao važno europsko kulturno središte. Bukovčeva zagrebačka iskustva na putu prema Beču i Pragu kao njegovim novim životnim odredištima poslužili su kao redateljska inspiracija i motivacija da priča o povezanosti, ljubavi i rastanku Bukovca i Zagreba prvi put bude ispričana filmskim jezikom – kazao je Željko Rogošić, redatelj filma, a na njega se nadovezala producentica Tamara Babun Zovko rekavši:
– Tijekom rada na filmu otkrila sam mnogo iznenađujućih, uzbudljivih i zanimljivih stvari o tome kako je nastajao prostor koji podrazumijevam svojim rodnim gradom. Potvrdilo mi se još jednom da je ključ napretka uistinu u tome da vlasnici sredstava za proizvodnju znaju prepoznati vizionare, intelektualce i kreativce koji imaju jasne i izvedive ideje kako oblikovati život zajednice. U filmu možemo štošta saznati o Bukovcu i Zagrebu, no imamo priliku i za refleksiju o tome kako kao društvo tretiramo najizvrsnije među nama. Bukovac i njegovi zagrebački dani u značajnoj mjeri mogu nam poslužiti u razumijevanju današnjeg stanja Zagreba i zato se posebno radujem susretu mlađe publike s našim filmom.
I doista, ovaj je film više od kronike Bukovčeva stvaralačkog razdoblja jer opisuje cijelu epohu, njezina obilježja, atmosferu, protagoniste i prijelomne trenutke za postanak Zagreba kakvog danas baštinimo. I ne samo Zagreba već i Dubrovnika te Bukovčeva rodnog Cavtata, u koji će se skloniti nakon “zagrebačke oluje” i razilaženja u stavovima o umjetničkom razvoju s kulturnim arbitrima glavnoga grada, pa čak i Beča i Budimpešte, prijestolnica tadašnje Monarhije.
– Bukovčev najplodonosniji period nastao u Zagrebu, Cavtatu i Beču, nakon godina mladenačkih pustolovina te školovanja i afirmacije u Parizu, razotkriva se ovdje poput oživljene monografije koja sažimlje svu dinamiku društveno-političkih i kulturno-umjetničkih prilika grandiozne završnice dugog stoljeća. Zagrebačka slikarska kolonija na čelu s Bukovcem ovim je dokumentarcem dobila svoj prvi pravi apogej, dok je Zagreb na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće baštinio pravu malu filmsku odu – zaključila je Petra Vugrinec.