Asocijativni niz na pojam košnice započeo bi s pčelama, nastavio bi se preko meda i završio na slatkom. Međutim, u „Košnici“ kosovske redateljice Blerte Basholli apsolutno ništa nije slatko. Umjesto toga, njezin asocijativni niz bi započeo s pčelama kao sinonimom za radišno, nastavio bi se preko meda koji bi stajao kao ekvivalent za nagradu za trud, ali bi onda došao netko i, baš kao u „Medenoj zemlji“, iz čiste obijesti sve to uništio. No pčele iz „Košnice“, koja je prikazana u programu „U fokusu” ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, a koja je inače osvojila čak tri nagrade na Sundance Film Festivalu (Velika nagrada žirija, nagrada publike i nagrada za najbolju režiju), ne daju se omesti. A njihovo nastojanje u radišnosti vrijedno je svakog divljenja, posebice zato što je film inspiriran stvarnim događajima.
Dirljiva je ovo i važna priča o kosovskim ženama koja je ispričana kroz prizmu Fahrije, jedne od žena iz sela Velika Kruša koja je izgubila muža u ratu. Fahrije je razapeta u balansiranju između življenja gdje su pravila određena stoljetnim patrijarhatom i želje za životom u kojem će biti u stanju djeci osigurati osnovnu egzistencijalnu sigurnost. Pored svega toga, ona se krajnje posvećeno brine o ocu pokojnog supruga koji je u kolicima, a koji još uvijek čeka kada će mu se sin pojaviti na kućnom pragu. Fahrije je u toj kući sve: i majka, i otac, i kći, i majstor, i kuharica, i osoba koja donosi kruh na stol brinući se o košnicama svoga pokojnog supruga. No teško je donositi kruh na stol u sredini koja ne vidi žene kao osobe koje su sposobne privređivati, a još je teže realizirati poslovnu ideju koja bi pomogla i njoj i brojnim drugim ženama. No Fahrije ne odustaje. Ona zajedno sa ženama iz seoske udruge pokreće pravi mali pogon za proizvodnju ajvara. Ni provale u njihove prostorije, ni pokušaj napastovanja, ni prijezirni pogledi seljana, ni negodovanje svekra ne sprečavaju je u njezinu poduzetničkom naumu.
Vrlo važan i, zahvaljujući protagonistici Yllki Gashi, vrlo lijepo, a u istom trenutku i bolno i nježno prikazan sloj “Košnice” je i tema nade. Scene u kojima Fahrije odlazi identificirati možebitne posmrtne ostatke supruga su čista poezija, i to ona cvijetićevska iz pjesme “Zakopavanje sestre”. “Košnica” pokazuje kako je nada itekako dualna: približavajući se muzejski posloženim ostacima odjeće, osobnih stvari i kostiju, miješaju se nada da to ipak neće biti on, ali i nada da će, kako je to moćno portretirano u samom finišu “Quo vadis, Aida”, to napokon biti on.
“Košnica” je i opomena i hommage ženama jedne kulture. Opomena koja govori da ne pristaju na kompromise sa sredinom koja ne zna ništa drugo doli ugušiti i posveta svim onim ženama koje je upravo ta i takva sredina stvorila osobama od kojih nitko ne zna ljepše i posvećenije voljeti.