Često u ovoj kolumni ističem nedostatke kulturnih politika te jaz koji nastaje između dobro zamišljenih natječaja, strateških dokumenata i projektnih prijava s jedne strane i njihove operativne provedbe u praksi s druge strane. Pošteno je onda i pohvaliti ono što je korisno i predstavlja stvarnu pomoć – najvažnija dobra vijest ovog svibnja, barem iz moje perspektive, jest povratak Javnog poziva za poticanje poduzetništva u kulturnim i kreativnim industrijama.
Taj je natječaj zadnji put bio raspisan 2022. godine, a u međuvremenu ga je zamijenila velika investicija iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti pod nazivom “Transformacija i jačanje konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija”. Kroz tu je investiciju poduzetnicima iz područja kulturnih i kreativnih industrija dodijeljeno više od 35 milijuna eura, što je velik i važan iznos. Svjesna sam da čak i Ministarstvo kulture i medija ima ograničene administrativne i provedbene kapacitete te da možda u praksi nije bilo moguće paralelno provoditi i veliki investicijski program iz NPOO-a i redovni program Poduzetništva u kulturi - no za nas koji smo se do tada oslanjali na taj natječaj, njegov izostanak bio je ozbiljan udarac.
Problem nije bio u tome što se u kulturne i kreativne industrije nije ulagalo. Naprotiv, ulagalo se, i to kroz velik europski instrument. Problem je bio u tome što taj instrument za mnoge mikro i male kulturne poduzetnike nije bio stvarna zamjena za Poduzetništvo u kulturi. Radilo se o velikom investicijskom natječaju usmjerenom na digitalnu transformaciju, inovativne proizvode i usluge, nove poslovne modele i prilagodbu jedinstvenom digitalnom tržištu koji je od prijavitelja očekivao ozbiljan razvojni, investicijski i administrativni kapacitet, uključujući i najmanje jednu zaposlenu osobu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu (osim u slučaju fizičkih osoba koje profesionalno obavljaju umjetničku djelatnost). Za organizacije poput Tragača, koje u tom trenutku nisu imale nijednu zaposlenu osobu, takav natječaj nije bio razvojna prilika, nego podsjetnik na to koliko smo udaljeni od velikih europskih investicijskih okvira.
Osobno sam mislila da se Poduzetništvo u kulturi više neće ni vratiti. Prestala sam s njime računati i počela ga doživljavati kao jedan od onih korisnih instrumenata koji su u sustavu jednostavno nestali. Zato glasno pozdravljam njegovo ponovno raspisivanje. Nadam se da će se zadržati kontinuitet iz godine u godinu te da će mu kroz vrijeme rasti budžet za potpore koje se mogu dodijeliti.
33. Festival glumca u Vinkovcima
Druga velika svibanjska tema je posljednje izdanje Festivala glumca, u organizaciji Hrvatskog društva dramskih umjetnika, koji se ove godine održao u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 9. do 17. svibnja, u Županji, Vinkovcima, Vukovaru, Iloku i Otoku. Riječ je o jednom od najvažnijih festivala naše struke koji je po mnogočemu poseban. U središtu njegova interesa nije ni redateljski koncept, ni institucija, ni produkcijski model, nego glumac i glumačko umijeće. Istovremeno, Festival glumca publici u Slavoniji donosi presjek hrvatske kazališne produkcije iz prethodne godine, a samoj struci otvara prostor za susrete, razgovore, druženje i razmjenu iskustava. To je ono mjesto na kojem sretnete kolege koje dugo niste vidjeli, razgovarate o predstavama koje su igrale prethodnih večeri te čujete što se događa u drugim kazalištima i drugim gradovima.
Ovogodišnji izbornik, glumac Sven Šestak, od 58 prijavljenih predstava odabrao je njih 18, što već samo po sebi govori o težini selektorskog posla i o ograničenom prostoru u koji se moraju „ugurati“ i velika javna kazališta, regionalna kazališta, komercijalniji naslovi koji vesele lokalnu publiku, umjetnički ambiciozniji projekti, nezavisna scena i predstave za djecu. Mnogi su hvalili izbornikov ovogodišnji program, a osobno sam zahvalna da je među odabranim predstavama bila i predstava moje Kazališne družine Tragači “Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu”, nastala u koprodukciji s Teatrom CIRKUS Punkt. Za malu nezavisnu organizaciju ulazak u službeni program Festivala glumca nije samo lijepo priznanje, nego i važan oblik vidljivosti pred publikom i strukom.
Tu počinje i pitanje koje želim otvoriti - ako Festival glumca, osim što je festival struke, ujedno ima važnu ulogu u tome da slavonskoj publici predstavi kazališnu produkciju ostatka Hrvatske, koliko prostora u takvom formatu realno može ostati za nezavisnu scenu? U devet festivalskih dana i s 18 predstava nije moguće prikazati sve što je relevantno, a još manje sustavno predstaviti heterogenost nezavisnog kazališnog polja.
Dodatni izazov jest publika. Kada se kazalište dovodi u sredine u kojima publici nije uvijek lako kontinuirano pratiti suvremenu kazališnu produkciju, prirodno je da lakši, komunikativniji i glumački prepoznatljiviji naslovi bolje pronalaze put do gledatelja. Međutim, ako dugoročno želimo razvijati publiku, upoznavati i drugačije kazališne jezike, manje produkcije, eksperimentalnije formate i nezavisne umjetničke organizacije, moramo se pitati postoje li unutar festivala formati koji to omogućuju i treba li ih u budućnosti dodatno razviti: razgovori, manji popratni programi, susreti s umjetnicima, programi za profesionalce ili dodatni dani posvećeni nezavisnoj sceni.
Dobar primjer otvaranja prostora je festivalska izvedba studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koji su izveli predstavu “Igra ljubavi i slučaja”. To je važno i za studente i za struku: mladi glumci dobivaju priliku biti viđeni u profesionalnom festivalskom kontekstu, a struka dobiva priliku upoznati nove generacije koje se tek predstavljaju na tržištu rada. Slično bi se možda moglo razmišljati i o nezavisnoj sceni — ne nužno kao o dodatnom teretu glavnom programu, nego kroz stabilnije popratne formate koji bi joj dali veću vidljivost, a publici i kolegama više konteksta za razumijevanje različitih kazališnih poetika.
Naravno, sve se na kraju vraća na budžet. Festival glumca već sada pokušava obuhvatiti jako puno: predstaviti hrvatsku kazališnu produkciju, okupiti struku, ponuditi publici atraktivan program, otvoriti prostor mladima, uključiti različite gradove i mjesta Vukovarsko-srijemske županije i pritom zadržati temeljnu festivalsku ideju — slavljenje glumca. Za ozbiljnije širenje programa svakako bi trebalo više novca i više kapaciteta, no možda i više volje i strateškog promišljanja u tom smjeru. Trebamo o tome govoriti kako bismo otvorili nove prostore Festivalu u budućnosti.
Javno savjetovanje o nacrtu novog strateškog plana Zaklade Kultura nova
Treća važna svibanjska tema jest provedeno javno savjetovanje o nacrtu nove Strategije Zaklade Kultura nova za razdoblje od 2026. do 2029. godine. Što možemo očekivati od Zaklade u budućnosti? Ostaje ono što je od početka bila - instrument sustavnog pružanja stručne i financijske podrške organizacijama civilnog društva u suvremenoj kulturi i umjetnosti. Ako na nezavisnoj sceni radite programe koji po svojoj prirodi nisu isključivo komercijalni, nego doprinose razvoju suvremene umjetnosti, publike, zajednice, znanja ili novih načina rada, Zaklada je jedan od rijetkih prostora u kojem takav rad ima šansu biti prepoznat i kao organizacijski, a ne samo projektni napor.
U prethodnom strateškom razdoblju Zaklada je značajno pojednostavila kriterije i sam okvir prijave, odmaknuvši se od logike u kojoj organizacija mora dokazivati gotovo isključivo umjetničku inovativnost pojedinačnog koncepta kako bi prikupila dovoljan broj bodova. Malim organizacijama to je olakšalo proces prijave. Novi nacrt strategije jasnije izdvaja nekoliko tema koje su već bile prisutne u prethodnom razdoblju. U njemu stoji da se Zaklada u nadolazećem razdoblju “prioritetno usmjerava na jačanje otpornosti sektora, poticanje sudioničkih praksi u kulturi, prilagodbu digitalnim i zelenim transformacijskim procesima te smanjivanje geografskih nejednakosti u pristupu kulturnim resursima”. Decentralizacija je izdvojena kao zaseban strateški smjer.
Sudjelovala sam u fokus grupama koje je Zaklada provodila tijekom izrade strategije i već mi je tada bilo jasno da će decentralizacija biti jedan od važnih naglasaka. Kao organizaciji iz Zagreba, mojim Tragačima takav naglasak ne ide u korist, no bilo bi nepošteno protiv njega išta reći – u Zagrebu je posljednjih godina uvedena institucionalna podrška koju organizacije u manjim sredinama često mogu samo sanjati. Problem nastaje kad se ispravni prioriteti sudare s ionako premalim sredstvima. Tragači ove godine nisu dobili podršku Zaklade jer je došlo do smanjenja infrastrukturnih podrški za organizacije naše veličine. Možda decentralizacija sama po sebi nije razlog za to, niti bi bilo korektno tako pojednostaviti stvari, ali svaka promjena naglaska u sustavu ograničenih sredstava proizvodi konkretne posljedice za organizacije koje iz njega ispadnu. Nacrt strategije vrlo jasno pokazuje koliko su potrebe sektora veće od raspoloživih resursa.
U analizi povratnih informacija prikupljenih od dionika stoji da su glavni izazovi organizacija financijska održivost, ljudski resursi i infrastruktura, dok se kao prioritetne teme za naredno razdoblje izdvajaju razvoj organizacija, decentralizacija, održivi razvoj, uvjeti rada, pravedne prakse, problemi prostora i međunarodna suradnja. Vjerojatno najvažniji podatak je da čak 44% organizacija koje su se prijavile na Program podrške 2025. u prethodnoj godini nije imalo nijednu zaposlenu osobu. To je podatak koji bi trebao stajati na početku svake rasprave o kulturnim politikama.
Posljedično, digitalna i zelena tranzicija čine se kao dodatno opterećenje za ionako kronično potkapacitiran sektor. To prepoznaje i sama Zaklada u nacrtu strategije gdje kaže da one “stvaraju dodatni pritisak na organizacije koje se s ograničenim resursima suočavaju s potrebom za prilagodbom bez odgovarajuće podrške”. Stoga taj smjer treba razvijati pažljivo – ne kao još jedan sloj administrativnih i vrijednosnih očekivanja, nego kao stvarnu stručnu i financijsku podršku koja uvažava razlike između umjetničkih područja, veličine organizacija i uvjeta u kojima radimo. Što digitalna i zelena tranzicija znače za izvedbene umjetnosti? I sami to propitkujemo u Tragačima.
Naravno da moramo promišljati kako raditi ekološki odgovornije, kako smanjiti nepotrebnu proizvodnju, kako koristiti postojeće resurse, kako razvijati digitalne alate za komunikaciju s publikom, arhiviranje ili dostupnost sadržaja. No kazalište je umjetnost živog susreta - događa se u prostoru, s ljudima, s tijelima, s publikom, s tehnikom, scenografijom, kostimima, probama i putovanjima. Koronakriza je pokazala koliko je teško i, usuđujem se reći, nezanimljivo gledati snimke predstava - prvo rješenje kojem je većina kazališta pribjegla u vrijeme lockdowna. Nijedna snimka ne može zamijeniti živu izvedbu predstave. Nije svaki digitalni format razvoj, niti je svaka zelena prilagodba u praksi provediva onako kako je zamišljaju kreatori europskih kulturnih politika u svojim uredima, daleko od živih gledatelja i suza i smijeha koje izvođačima dolaze na scenu kao podrška publike.
I tu se zapravo vraćamo na početak ovog teksta. Ako čak 44% organizacija koje se prijavljuju na Program podrške Zaklade Kultura nova nema nijednu zaposlenu osobu, onda je jasno koliko je velik dio sektora bio izvan dosega velikih investicijskih natječaja poput NPOO-ove Transformacije i jačanja konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija. Upravo zato povratak Poduzetništva u kulturi nije mala administrativna vijest, nego važan signal da se ponovno prepoznaje i onaj dio kulturnog sektora koji ne može odmah skakati u velike razvojne projekte, ali svakodnevno proizvodi programe, sadržaje, znanja i susrete koji čine srž kulturnog života njihove zajednice.