Kada je 31. srpnja 1944. godine Antoine de Saint-Exupéry, aristokrat, nagrađivani pisac i autor kultnog "Malog princa" te ratni heroj, poletio sa zračne baze na Korzici u nenaoružanom avionu Lockheed P-38 Lightning, nitko nije slutio da mu je to posljednja izviđačka misija.
Nije se vratio. Njegov nestanak postao je jedan od najvećih misterija francuske književnosti, no on je bio samo posljednje poglavlje u životu koji je bio jednako fascinantan i opasan kao i priče koje je pisao.
Rođen u plemićkoj obitelji koja je nakon rane smrti njegova oca osiromašila, Saint-Exupéry je bio čovjek nemirna duha. Nakon neuspješnih pokušaja upisa na pomorsku akademiju i studija arhitekture, svoju je pravu strast pronašao visoko iznad zemlje, u kokpitu aviona. Letenje za njega nije bilo samo posao; bilo je to filozofsko iskustvo, platno na kojem je slikao svoje najdublje misli. Bio je poznat kao "rastreseni letač". Njegovi kolege prepričavali su kako su u pilotskoj kabini redovito pronalazili zgužvane papiriće s bilješkama te da je ponekad, nakon povratka s misije, odbijao sletjeti i po sat vremena, kružeći iznad aerodroma samo kako bi dovršio čitanje romana koji ga je zaokupio.
Najnevjerojatniji događaj koji je oblikovao i njegov život i njegovo najpoznatije djelo zbio se krajem 1935. godine. U pokušaju da obori brzinski rekord na letu od Pariza do Saigona, Saint-Exupéry se sa svojim mehaničarom i navigatorom Andréom Prévotom srušio usred egipatske pustinje Sahare. Čudom su preživjeli pad pri brzini od gotovo 270 kilometara na sat, no našli su se sami, stotinama kilometara od civilizacije, s minimalnim zalihama. Sve što su imali bila je termosica kave, malo bijelog vina, nekoliko zrna grožđa i jedna naranča. Dok je sunce nemilosrdno pržilo, a dehidracija uzimala danak, granica između stvarnosti i iluzije počela se brisati.
Dvojac je počeo doživljavati snažne halucinacije, priviđali su im se ljudi i oaze tamo gdje je bio samo pijesak. Saint-Exupéry je kasnije zapisao kako je jednog dana, prateći tragove pustinjske lisice, stigao do njezine jazbine, trenutak koji je poslužio kao izravna inspiracija za lik mudre lisice u "Malom princu". Ovo traumatično iskustvo preživljavanja, borba s žeđi, samoćom i vlastitim umom, postalo je srž njegove bezvremenske priče o pilotu koji se nakon kvara na avionu u pustinji susreće s dječakom s drugog planeta.
Nakon četiri dana lutanja, kada su već bili na samom rubu smrti, potpuno iscrpljeni i pomireni sa sudbinom, spasila ih je beduinska karavana. Taj susret s "anđelima pustinje", kako ih je opisao, vratio ih je u život i postao moćan simbol ljudske dobrote u njegovim djelima. Svoja sjećanja na ovu gotovo smrtonosnu avanturu detaljno je opisao u svojim memoarima "Vjetar, pijesak i zvijezde", djelu koje mu je donijelo svjetsku slavu i učvrstilo njegov status književne zvijezde. U njemu je sažeo svoju životnu filozofiju, pišući: "Biti čovjek znači, upravo, biti odgovoran. To je osjećati sram pri pogledu na bijedu koja se čini nezasluženom. To je biti ponosan na pobjedu koju su izvojevali tvoji drugovi. To je osjećati, dok postavljaš svoj kamen, da doprinosiš izgradnji svijeta." Ova rečenica postala je vodilja ne samo njegova pisanja, već i njegova života, prožetog osjećajem dužnosti i potrage za smislom.
Pad u Sahari bio je samo jedan u nizu incidenata u njegovoj karijeri. Kao jedan od pionira međunarodne zračne pošte u kompaniji Aéropostale, letio je opasnim rutama preko Afrike i Južne Amerike u vrijeme kada su avioni imali malo instrumenata, a kvarovi su bili česti.
Njegov posao uključivao je i opasne misije spašavanja srušenih pilota, često uz pregovore s plemenima koja bi preživjele uzimala za taoce. Tijelo mu je bilo izbrazdano ožiljcima od brojnih prijašnjih nesreća, uključujući i onu koja mu je donijela frakturu lubanje. Ipak, unatoč narušenom zdravlju i činjenici da je s 43 godine bio daleko iznad dobne granice za borbenog pilota, inzistirao je na sudjelovanju u Drugom svjetskom ratu. Njegovoj upornosti i slavi nije se moglo odoljeti te mu je, nakon osobne intervencije generala Dwighta D. Eisenhowera, dopušteno da se vrati u svoju staru izviđačku eskadrilu.
Desetljećima je sudbina Antoinea de Saint-Exupéryja ostala nepoznata. Teorije su se nizale, od mehaničkog kvara i obaranja od strane njemačkog lovca pa sve do nagađanja o samoubojstvu zbog depresije i lošeg zdravlja. Misterij je počeo dobivati obrise tek 1998. godine, kada je jedan ribar u blizini Marseillea u svojoj mreži pronašao srebrnu narukvicu s ugraviranim imenima Antoinea i njegove supruge Consuelo.
Dvije godine kasnije, na istom je području ronioc pronašao ostatke aviona Lockheed P-38. Nakon dugotrajne istrage, francuske su vlasti 2004. godine službeno potvrdile da se radi o olupini Saint-Exupéryjeva aviona. Na pronađenim dijelovima nisu uočeni tragovi metaka, što je ostavilo uzrok pada otvorenim. Godine 2008. bivši pilot Luftwaffea, Horst Rippert, priznao je da je moguće da je on oborio avion, izjavivši da je volio Saint-Exupéryjeve knjige i da bi ga, da je znao tko je u kokpitu, pustio da prođe. Njegova tvrdnja, međutim, nikada nije mogla biti definitivno potvrđena. Tako je život čovjeka koji je pisao o zvijezdama i sam završio kao misterij, ostavljajući svijet da se pita je li njegov posljednji let bio tek nesretan slučaj ili poetski odlazak u plavetnilo Mediterana koje ga je naposljetku prigrlilo.
Zanimljiv članak...... Ali moram napomenuti: Onaj koji roni nije "ronioc" no ronilac.