Na dan kad bi proslavio svoj rođendan, šestog kolovoza, ime Andyja Warhola (1928.-1987.) odzvanja Opatijom s posebnom rezonancijom. U Umjetničkom paviljonu "Juraj Šporer" u tijeku je izložba "POP ART – Zbirka Infeld", koja po prvi put na Kvarner donosi dašak njujorške avangarde i glamura.
Među četrdeset i dva originalna djela deset najistaknutijih predstavnika pokreta, Warholova dominiraju prepoznatljivom snagom. Njegovi legendarni portreti Marilyn Monroe i Micka Jaggera, simboli masovne kulture utkani u kolektivnu svijest, posjetitelje podsjećaju zašto je Warhol i danas neosporni kralj pop arta.
Djela dolaze iz jedne od najvećih privatnih zbirki u Austriji, koju su sredinom šezdesetih godina započeli Peter Infeld i njegova majka Margaretha, a čiju tradiciju danas s jednakom posvećenošću nastavlja Zdenka Infeld. Izložba nudi pogled na blještavu površinu Warholova svijeta, no ispod nje se krije daleko kompleksnija, bizarnija i provokativnija stvarnost.
Dok uglađeni sitotisci zvijezda vise na zidovima galerija, neki od Warholovih najeksperimentalnijih radova nastajali su na posve nekonvencionalan, pa i skandalozan način. Između 1977. i 1978. godine, u svom slavnom studiju "The Factory", stvorio je seriju apstraktnih platna poznatih kao "Oxidation Paintings" (Oksidacijske slike), no puno poznatijih pod kolokvijalnim nazivom "Piss Paintings" (Slike s urinom). Proces je bio upravo onakav kako ime sugerira. Warhol bi velika platna premazivao bojom na bazi bakra, a zatim bi on, njegovi asistenti i posjetitelji studija, često potaknuti povećim količinama alkohola, po njima urinirali. Taj čin, naizgled vulgaran i uvredljiv, bio je zapravo kontrolirani kemijski i umjetnički eksperiment u kojem je mokraćna kiselina, u reakciji s metalom u boji, stvarala nepredvidive, svjetlucave uzorke apstraktnih oblika i mrlja u nijansama zelene, smeđe i zlatne.
Daleko od puke provokacije, "Slike s urinom" predstavljale su Warholov ciničan, ali briljantan komentar na umjetničku scenu tog vremena, posebice na apstraktni ekspresionizam i herojski, mačo-potez kistom Jacksona Pollocka. Warhol je uzeo tjelesnu izlučevinu, nešto odbačeno i nečisto, i pretvorio je u alat za stvaranje ljepote, istovremeno se narugavši ideji o svetosti umjetničkog čina. Fascinacija ovim procesom traje i danas. Muzej Andyja Warhola u Pittsburghu nedavno je, uz pomoć donacije, pokrenuo opsežan projekt očuvanja ovih djela. Kako bi razumjeli kemijske promjene koje su se s vremenom dogodile na slikama, znanstvenici i konzervatori vjerno su replicirali Warholov postupak. Nabavili su identične metalne prahove i akrilne boje koje je Warhol koristio kasnih sedamdesetih, a volonteri su, baš kao nekad u Factoryju, konzumirali vitamin B kako bi pojačali oksidacijski učinak urina, koji je potom pipetom nanošen na platna.
Warholova opsesija bilježenjem i sakupljanjem nije stala na tjelesnim tekućinama. Protezala se na svaki, pa i najbanalniji aspekt njegova života, kulminiravši u jednom od najneobičnijih arhivskih projekata u povijesti umjetnosti - "Vremenskim kapsulama" (Time Capsules). Počevši od 1974. pa sve do svoje smrti 1987. godine, Warhol je gotovo svakodnevno punio obične smeđe kartonske kutije predmetima koji su mu tog dana prošli kroz ruke. Računi, pozivnice za zabave, novinski izresci, pisma obožavatelja, jelovnici, avionske karte, pa čak i ostaci hrane poput komada torte umotanog u salvetu, sve je završavalo u kutiji mjeseca. Kada bi se kutija napunila, zapečatio bi je, napisao na njoj datum i poslao u skladište. Za sobom je ostavio više od 600 takvih kapsula, monumentalan i kaotičan dnevnik jednog života i jednog vremena. U njima je pronađeno sve, od njegovih slavnih perika do bizarnog pronalaska - mumificiranog ljudskog stopala.
Ove stotine zapečaćenih kutija danas predstavljaju golemu zagonetku. Sam Warhol ih je opisivao dvojako: ponekad kao skulpture koje je namjeravao prodavati, a ponekad kao teret kojeg se želio riješiti, nadajući se da će se izgubiti u skladištu. Ta dvojnost proganja i kustose i arhiviste u Muzeju Andyja Warhola. Kako katalogizirati i izložiti projekt koji prkosi svakoj kategorizaciji? Je li to jedinstveno umjetničko djelo, neprocjenjiv povijesni arhiv ili jednostavno gomila smeća koju je Warhol, kao patološki sakupljač, bio nesposoban baciti? Svaki pokušaj uvođenja reda u taj kaos - sortiranjem predmeta ili njihovom digitalizacijom - narušava izvornu, Warholovu logiku slučajnosti i gomilanja. Stoga "Vremenske kapsule" ostaju "problematičan projekt", kako ga nazivaju akademici, posthumna institucionalna kritika samog muzeja i načina na koji pokušavamo sistematizirati neuhvatljivi trag jednog genija. One su Warholov pop-nesvjesni um, prepun odbačenih materijala koji se opiru pretvaranju u uglađeni izložak.
Ovi ekscentrični projekti neraskidivo su povezani s Warholovom personom, koju je gradio jednako pedantno kao i svoje slike. Rođen kao Andrew Warhola u Pittsburghu, u siromašnoj obitelji slovačkih imigranata, bio je boležljivo i povučeno dijete. Bolest živčanog sustava, poznata kao "ples svetog Vida", mjesecima ga je držala prikovanog za krevet, gdje mu je majka Julia, i sama umjetnica amaterka, donosila stripove, filmske časopise i pribor za crtanje, nesvjesno mu dajući temelje za buduću opsesiju slavom i popularnom kulturom.
Taj dječak iz radničke četvrti kasnije će se u New Yorku transformirati u Andyja Warhola - blijedog, šutljivog promatrača s prepoznatljivom platinastom perikom (imao ih je preko četrdeset). Njegov magnetofon, koji je nazivao svojom "suprugom", neprestano je snimao razgovore, dok je on sam često dopuštao drugima da govore umjesto njega, stvarajući auru misterije. Tvrdio je da želi biti stroj, no njegovi opsesivni, duboko osobni projekti poput "Vremenskih kapsula" otkrivaju upravo suprotno: ranjivog čovjeka preplavljenog materijalnim svijetom.
Njegov studio, "The Factory", presvučen u srebrnu foliju, bio je epicentar njujorške kontrakulture šezdesetih - mjesto gdje su se miješali umjetnici, glazbenici, holivudske zvijezde, drag queensi i otpadnici. Iako je bio poznat po divljim, drogama ispunjenim zabavama, The Factory je bio i mjesto nevjerojatne kreativne produktivnosti. Ondje je Warhol snimio stotine filmova, producirao kultni prvi album benda The Velvet Underground i stvorio vojsku vlastitih "superzvijezda". Iza te fasade hedonizma krio se, međutim, još jedan Warholov paradoks: bio je pobožni katolik bizantskog obreda koji je redovito odlazio na misu, volontirao u skloništima za beskućnike i čak financirao svećeničke studije svog nećaka.
Taj unutarnji sukob između duhovnosti i slave, grijeha i iskupljenja, posebno je došao do izražaja nakon što ga je 1968. godine radikalna feministkinja Valerie Solanas upucala i gotovo ubila. To iskustvo pojačalo je njegovu fascinaciju smrću i nasiljem, temama koje su se provlačile kroz njegove serije o električnim stolicama, automobilskim nesrećama i tragičnim sudbinama zvijezda poput Marilyn Monroe. Warhol je, na kraju, živio i stvarao u procijepu između sakralnog i profanog, pretvarajući najobičnije predmete američkog konzumerizma - i vlastite izlučevine - u trajne ikone umjetnosti dvadesetog stoljeća.
Prekenjavanja stare drogirane federčine