Umjetnost i politika gromoglasno su se sudarile prošlog tjedna na 61. Venecijanskom bijenalu. Ono što mnogi nazivaju najkaotičnijim otvaranjem u povijesti te najprestižnije svjetske izložbe suvremene umjetnosti, bilo je obilježeno prosvjedima, štrajkom, bojkotom, ostavkama i sveopćim osjećajem kaosa. U Veneciju sam stigla u četvrtak, kada je napetost već dosezala točku vrenja, dva dana prije službenog otvorenja koje su bojkotirale brojne države, uključujući i Hrvatsku. Samo dan prije ispred nacionalnog paviljona Rusije u Giardinima članice kolektiva Pussy Riot i FEMEN održale su žestoku prosvjednu akciju i uspjele privremeno zatvoriti paviljon za posjetitelje. Dan poslije, u petak, štrajk solidarnosti s Palestinom opustošio je glavne lokacije Bijenala, Giardine i Arsenale, jer su brojni umjetnici i kustosi zatvorili vrata svojih izložbi i pridružili se organizaciji Art Not Genocide na velikom prosvjedu protiv sudjelovanja Izraela.
Naime, već mjesecima sa svih strana pljuštale su kritike na račun organizacije i uprave Venecijanskog bijenala, na čelu koje se našao dubiozni Pietrangelo Buttafuoco. Taj desno nastrojeni talijanski novinar i intelektualac, koji je i prije izražavao simpatije prema Rusiji i Vladimiru Putinu, odlučio je, naime, dopustiti sudjelovanje Rusiji, koja u Veneciji nije izlagala od početka svoje invazije na Ukrajinu. Europska komisija zbog toga je povukla izdašnu, dva milijuna eura tešku financijsku potporu Bijenalu, navodeći da je "moralno pogrešno dopustiti Rusiji povratak na Venecijanski bijenale dok bombardira muzeje, uništava crkve i pokušava izbrisati ukrajinsku kulturu". Više od 20 država članica Europske unije, među kojima i Hrvatska, odbile su sudjelovati na otvorenju i oštro osudile sudjelovanje Rusije u zajedničkoj izjavi, u kojoj su napisale kako "agresor ne može biti nagrađen sudjelovanjem na najprestižnijim svjetskim kulturnim događajima dok nastavlja svoj brutalni rat i još uvijek nije nadoknadio štetu uzrokovanu svojim međunarodno nepravednim djelima. Venecijanski bijenale desetljećima svjedoči o snazi i moći umjetnosti da nadilazi granice i potvrđuje našu zajedničku humanost. Ta vizija nespojiva je s prisutnošću države koja sustavno uništava kulturu, baštinu i živote cijele nacije. Stojimo uz Ukrajinu i njezin narod, njezine umjetnike i njezinu budućnost". Službeno otvorenje u subotu, treba spomenuti, odlučio je preskočiti i sam talijanski ministar kulture Alessandro Giuli, dok je talijanska premijerka Giorgia Meloni, koja je također bila odsutna, kazala da na njihovu mjestu "možda ne bi otvorila ruski paviljon", ali i inzistirala na autonomiji Bijenala.
Velika prašina podigla se i oko sudjelovanja Izraela. I na prethodnom izdanju 2024. godine tisuće umjetnika potpisale su otvoreno pismo prozivajući Bijenale da "daje platformu aparthejd državi koja provodi genocid", a izraelska umjetnica Ruth Patir popustila je pod pritiskom i odlučila ne otvoriti svoju izložbu dok se ne postigne dogovor o prekidu vatre, jer konflikt u Gazi "veći je od nje". Ove godine pak umjetnik koji predstavlja Izrael, Belu-Simion Fainaru, izjavio je da "kao umjetnik ne podržava kulturni bojkot i vjeruje u dijalog i otvorenost", a zatim najavio i da će tužiti Bijenale zbog rasne diskriminacije i antisemitizma.
Mnogi vjeruju da je upravo zbog te prijetnje sve kulminiralo i kolektivnom ostavkom peteročlanog međunarodnog žirija Bijenala, koji je najprije odlučio da u razmatranje za nagrade neće uzeti zemlje čiji su vođe pod istragom Međunarodnog kaznenog suda zbog ratnih zločina – dakle, Rusiju i Izrael – a zatim su i odstupili sa svojih mjesta. Uprava je zatim navrat-nanos odlučila da će se, umjesto Zlatnih i Srebrnih lavova žirija, ove godine dodjeljivati "Lavovi posjetitelja" ili "Visitor's Lions", o kojima će, kako im ime da naslutiti, odlučivati glasovi publike. Međutim, ni to im nije prošlo, jer za sada se više od osamdeset umjetnika – autora izložbi nacionalnih paviljona te glavne izložbe Centralnog paviljona – odlučilo izuzeti iz konkurencije za te nagrade u solidarnosti sa žirijem.
I po cijelom su se gradu ovih dana mogli pronaći tragovi nezadovoljstva i otpora. Palestinske i ukrajinske zastave bile su čest prizor, kao i natpisi poput "Palestine is the future of the world" i "We stand with Palestine because we know by now that the destruction of Palestine is the destruction of the world". Na svakom koraku sretala sam i ljude odjevene u majice "Death in Venice" ili "Smrt u Veneciji", koje se ipak nisu referirale na čuveni roman Thomasa Manna, već su bile dio antiruske inicijative Latvijskog paviljona. Dizajnirao ih je umjetnik Krišs Salmanis pretvorivši logo Bijenala u zidine Kremlja kako bi "ukazao na dodvoravanje Bijenala Rusiji". Oglasni stupovi bili su pak oblijepljeni posterima tzv. "Nevidljivog paviljona", kampanje u organizaciji Network of Associations for Ukraine. Ti plakati, naizgled nalik na uobičajene najave izložbi, filmskih projekcija i predstavljanja knjiga na popratnim programima Bijenala, bili su prekriženi masno otisnutom porukom: "OTKAZANO JER JE UMJETNIKA UBILA RUSIJA", tako skrećući pozornost na čak 274 umjetnika, autora i kulturnih radnika koji su poginuli u ruskoj invaziji na Ukrajinu.
Međutim, koliko god mnogima usta bila puna umjetničkih sloboda i poziva da se umjetnost ne politizira, činjenica je da Venecijanski bijenale nikada doista nije bio apolitično mjesto. Tako je, burne 1968. godine, 34. izdanje Bijenala održano u jeku globalnih studentskih prosvjeda. Nazivajući Bijenale buržujskom i kapitalističkom institucijom, studenti su okupirali Trg sv. Marka u Veneciji te ušli i u okršaj s policijom, a na njihovu stranu stali su i neki umjetnici te odbili izlagati. Nadalje, cijela je izložba postala jedan veliki prosvjed protiv Pinochetove diktature u Čileu, kada je 1974. godine tadašnji direktor Bijenala Carlo Ripa di Meana odlučio, pod sloganom "Bijenale za demokratsku i antifašističku kulturu", u potpunosti raspustiti nacionalne paviljone i iz temelja protresti tu instituciju. Štoviše, mnogi danas smatraju kako je upravo koncept nacionalnih paviljona kao takav zastario, loš i diskriminirajući. Kako je primijetio likovni kritičar Oliver Basciano, "nacionalni paviljoni su, što god individualni umjetnici koji u njima izlažu namjeravali, oduvijek bili pozornica za propagandu i pokazivanje 'meke moći' pojedinih država". To se, uostalom, očituje i u jednostavnoj činjenici da nisu sve države na Bijenalu jednake, jer ako nemaju svoj službeni paviljon u Giardinima ili Arsenalima, kao što primjerice nema ni Hrvatska, budući da je Jugoslavenski paviljon u Giardinima pripao Srbiji, to za njih gotovo pa automatski znači i manju vidljivost te probleme pri nalaženju adekvatnog prostora za izlaganje.
Ipak, koliko god ovogodišnji Bijenale bio politički turbulentan, toliko je i umjetnički uzbudljiv. Središnja izložba, nazvana "In Minor Keys", odvija se u sjeni tragične i iznenadne smrti njezine kustosice Koyo Kouoh. Ona je ispisala povijest kao prva Afrikanka koja je imenovana na tu prestižnu funkciju, ali u jeku priprema preminula je u svibnju prošle godine od posljedica raka jetre. Njezin je tim, uz podršku njezine obitelji, hrabro preuzeo zadatak realizacije Kouohine vizije. Okupili su čak 110 umjetnika iz cijelog svijeta čiji radovi kroz najrazličitije medije istražuju teme identiteta, povijesti i društvene pravde, a iako se u samoj izložbi njezina odsutnost osjeća, centralni paviljon mjesto je koje ne smijete propustiti posjetiti.
Apsolutno najveću pomamu ove godine izazvao je austrijski paviljon "SEAWORLD VENICE". Čak i u danima uoči otvaranja, kada su gužve obično manje, red koji se stvorio vijugao je kroz gotovo polovinu prostora Giardina. Koreografkinja i performerica Florentina Holzinger transformirala je paviljon u distopijski vodeni park. Svakog sata Holzinger se gola golcata penje unutar golemog crkvenog zvona na ulazu, izvučenog iz venecijanske lagune, i zvoni pokretima svog tijela. U poplavljenoj unutrašnjosti performeri izvode različite točke u vodi i kruže na jet skiju, jedan dio ispunjen je i sadržajem kanalizacije, a u najkontroverznijem elementu ove sulude instalacije posjetitelji su pozvani i da se pomokre u jedan od dva zahoda. Njihov urin se zatim pročišćava te upumpava u akvarij u kojem "živi" dvoje umjetnika... Sve to provokativan je i nadasve efektan komentar na ekološku katastrofu uzrokovanu masovnim turizmom u Veneciji.
I u japanskom paviljonu posjetitelji su pozvani sudjelovati u nastajanju umjetnosti, ali na sasvim drukčiji način. Na izložbi nazvanoj "Grass Babies, Moon Babies" japansko-američkog queer umjetnika Eija Arakawa-Nasha možete u naručje uzeti jednu od 208 ručno šivanih lutaka beba, teških između pet i šest kilograma, i ponijeti je sa sobom u šetnju paviljonom i vrtovima! Vrhunac izložbe je mjesto na kojem posjetitelji lutkama mijenjaju pelene, a taj čin aktivira QR kod putem kojeg možete dobiti svoju jedinstvenu pjesmu.
Nakon manje pauze, na Bijenale se vratio i paviljon Svete Stolice, odnosno Vatikana, koji nikad ne propušta iznenaditi. Ovog puta spremili su nam multisenzornu izložbu "The Ear is the Eye of the Soul" inspiriranu životom i nasljeđem svete Hildegarde iz Bingena, srednjovjekovne opatice, pjesnikinje i skladateljice. On se nalazi u skrivenom "Mističnom vrtu" bosonogih karmelićana, gdje posjetitelji dobivaju slušalice i šećući tim divnim prostorom kreću na putovanje kroz zvučne radove koje je skladalo 24 umjetnika, među kojima su Brian Eno, FKA Twigs i Devonté Hynes. A na otvorenju je, na oduševljenje svih, nastupila i legendarna glazbenica i kuma punka Patti Smith!
Najvruća točka Bijenala, ruski paviljon, kada sam uspjela do njega doći, nakon prosvjeda Pussy Riota i Femena, bio je ponovno otvoren. No osiguravalo ga je barem deset naoružanih karabinjera, a u svakom trenutku je, ispred ulaza, i nekolicina mirnih prosvjednika čuvala svoju stražu. Pod poetičnim nazivom "Stablo je ukorijenjeno u nebu", Rusija je predstavila projekt koji, prema riječima organizatora, slavi vječnost kulture nad prolaznošću politike. U stvarnosti, unutra se nalazila jedna skulptura stabla te DJ pult s kojeg je maskirani DJ puštao neku žestoku elektroniku, a nekolicina posjetitelja plesala kao da su na rave-partyju. Budući da je od subote ipak, valjda kompromisnom odlukom uprave, ponovno zatvoren do samog kraja Bijenala, više ga nećete moći posjetiti, ali vjerujte mi, ne treba vam biti pretjerano žao.
S druge strane, ukrajinski doprinos Bijenalu postao je spomenik otporu, preživljavanju i nadi. Riječ je o betonskoj "origami skulpturi" jelena umjetnice Zhanne Kadirove, koju možete vidjeti na samom ulazu u Giardine, i to u zraku, obješenog o dizalicu. Prije nego što je postao središnji eksponat ukrajinskog paviljona, bio je lokalna znamenitost u parku grada Pokrovska u regiji Doneck, koji je danas pod ruskom kontrolom. Postavljen 2018. godine, miroljubivi jelen zamijenio je dotadašnji spomenik, sovjetski zrakoplov. No u okrutnom obratu sudbine, u ljeto 2024. godine, rat se počeo opasno približavati i usred sve intenzivnijih zračnih napada, jelen se našao u opasnosti. U nevjerojatnom pothvatu uspješno je evakuiran i od tada putuje Europom – baš kao što, kazala je umjetnica – "ukrajinski izbjeglice lutaju Europom i svijetom".
U nekadašnjem jugoslavenskom, sada srpskom paviljonu, predstavio se pak malo poznati umjetnik Predrag Đaković, koji živi i radi u Pragu. Đaković, izložbom "Preko golgote do Vaskrsa", tematizira burnu povijest 20. stoljeća, a na zidovima je izložio arhivske fotografije, novinske naslovnice i stare karte, dok se u kutu nalazi simbolična instalacija kovčega. Ni njegovo sudjelovanje nije prošlo bez skandala, jer izazvalo je salvu kritika u Srbiji, pa čak i peticiju protiv njegova odabira, a prozivalo ga se za bliskost s vlastima.
Da ne bi bilo, ni s našim izborom predstavnika za Bijenale nisu svi zadovoljni, što nam je do znanja dao umjetnik Siniša Labrović svojim performansom na Trgu bana Jelačića ovog petka. Naime, kako je ustvrdio, za predstavljanje Hrvatske u Veneciji zapravo je odabran rad Stipana Tadića, "ali intervencijom ministrice kulture u odluku žirija, pogrešna odluka žirija je ispravljena i u Veneciji se danas Hrvatska predstavlja radom koji hiperrealistički prikazuje kako stvari funkcioniraju u Hrvatskoj – na poziv odozgo".
U svakom slučaju, hrvatski paviljon ove godine nalazi se u prekrasnom prostoru Palazzo Zorzi, inače sjedištu UNESCO-a u Veneciji, i dom je izložbi dubrovačke umjetnice Dubravke Lošić "Potaknuta strahom i ljepotom". U suradnji s kustosom Brankom Franceschijem, Lošić je predstavila sedam svojih umjetničkih ciklusa – Imago Anima, Rozarij, Kiše Pariz, Libertas Bells, Alba Albula, Tondo i Morske Psine. Riječ je, većinom, o impozantnim prostornim instalacijama, nastalim u najrazličitijim medijima. Od golemih metalnih zvona, preko radova nastalih od tekstila, do apstraktnih slika velikog formata, Lošić je osmislila priču koja, kaže, "počiva u onom prostoru između straha i ljepote".
Što se popratnog programa tiče, jedna izložba ističe se nad svim ostalima. Svjetski poznata umjetnica performansa Marina Abramović postala je prva žena u povijesti koja je ostvarila veliku samostalnu izložbu u prestižnoj venecijanskoj Galeriji Akademije u sklopu Bijenala. Nazvana "Transforming Energy", u njoj nalazimo interaktivni postav nazvan "Tranzicijski objekti". Posjetitelji trebaju ostaviti svoje mobilne telefone, uzeti slušalice za blokiranje buke i na izložene kamene krevete i kristalne strukture mogu stati, sjesti ili leći te na taj način osjetiti ono što Abramović naziva "transmisijom energije". Izložba obuhvaća i neke od najvažnijih radova njezine više od pet desetljeća duge karijere, poput kultnog performansa "Imponderabilia" iz 1977. godine, u kojem dvoje golih izvođača stoje na ulazu u galeriju, tjerajući posjetitelje da se provuku između njihovih tijela, kao i šokantni "Rhythm 0" iz 1974., kada se Abramović na šest sati prepustila publici na milost i nemilost. Tu je i njezin Zlatnim lavom nagrađeni rad "Balkan Baroque" iz 1997., sastavljen od goleme hrpe kravljih kostiju s kojih je Abramović danima ručno ribala krv. Njezina djela na ovoj izložbi ulaze u interakciju sa stalnim postavom Galerije Akademije, pa je tako nasuprot čuvenoj Tizianovoj nedovršenoj slici "Pietà" postavljena istoimena fotografija Marine Abramović koja u krilu drži svog nekadašnjeg umjetničkog i životnog partnera Ulaya. Preporuka umjetnice je da za ovu izložbu izdvojite barem tri sata, a mi se slažemo.
I dva dana, koliko sam prošlog tjedna provela u Veneciji, tragično su malo vremena da se uspije vidjeti, iskusiti i doista doživjeti sve što nudi ova čarobna izložba – skandalima unatoč. A do zatvaranja Venecijanskog bijenala 22. studenog posjetitelje očekuje bogat program. Uz središnju izložbu i nacionalne paviljone, u Veneciji će se tijekom ljeta i jeseni održati i drugi festivali u organizaciji Bijenala, uključujući Međunarodni kazališni festival, Festival suvremenog plesa, 83. Venecijanski filmski festival i Međunarodni festival suvremene glazbe.