Večer posvećena njoj, "Hommage Milki Podrug Kokotović" na Dubrovačkim ljetnim igrama u atriju Kneževog dvora nije bila tek protokolarno sjećanje, već emotivno putovanje kroz život i nasljeđe žene koja je bila sinonim za dubrovački teatar.
Kroz sjećanja prijatelja i suradnika, poput redateljice Nenni Delmestre, publika je još jednom mogla osjetiti snagu duha umjetnice koja je preminula 2025. godine. Njezin odlazak stvorio je prazninu, no uspomene, kako je istaknuto na komemoraciji, ostaju u kamenu Grada i tišini kazališta. Bila je to zahvala ženi koja, kako je rečeno, nije tražila pozornost, već ju je prirodno privlačila, jer je i sama bila utjelovljenje teatra, krhka a opet eksplozivne energije.
Tim povodom prisjećamo se je i mi. Njezina veza s Dubrovnikom bila je gotovo sudbinska. Rođena u Dicmu i odrasla u Splitu, od 1954. godine Dubrovnik je postao njezin dom i pozornica. Ta odanost bila je toliko duboka da je nadišla i najprimamljivije ponude. Legendarna je priča o pozivu Miroslava Krleže, koji ju je nagovarao da napusti Grad. "Napusti Dubrovnik, živjet ćeš na Gornjem gradu?!", navodno joj je rekao pisac koji, kako je svjedočila, nije volio Dubrovnik. No, za Milku nije bilo dileme. Odabrala je ostanak, čvrsto vezana za zidine i za Ljetne igre na kojima je od 1964. stvarala antologijske uloge. Ta odluka definirala je ne samo njezinu karijeru, već i kulturni identitet grada kojem je sve dala.
Unatoč karijeri dugoj 65 godina, Milka Podrug Kokotović ostat će upamćena po iskrenoj izjavi: "Glumci obožavaju sebe. Ja ne. Ne volim ni sebe ni glumu!". Ta rečenica sažela je svu složenost njezina odnosa prema profesiji koja ju je proslavila. Objasnila je kako ju je gluma iscrpila do te mjere da ju je zamrzila, no istovremeno je priznavala da bez nje ne može, jer ju je igranje spašavalo od prozaičnog života. Jednaku averziju gajila je i prema medijima, a intervjue je prezirala, uspoređujući ih s odlaskom zubaru. Nije željela govoriti o sebi, već je htjela da drugi govore o njoj, vođena strahom da bi nehotice mogla nekoga povrijediti.
Iza te snažne, naizgled nesalomljive fasade, krila se osoba čiji je život bio obilježen dubokim osobnim tragedijama. Tijekom rata ostala je bez oca, ubijenog na cesti, i brata, stradalog na Bleiburgu. Ti gubici zauvijek su oblikovali njezinu nutrinu, no unatoč svemu, snagu je pronalazila u radu i u ljubavi sa suprugom Milošem Kokotovićem. Njezina prijateljica Džemila Bukovica opisala ju je kao osobu u kojoj su "i smijeh i suze bili zajedno", kao senzualnu i emotivnu ženu. Ta slojevitost osobnosti prelijevala se i na njezine uloge, dajući im dubinu i autentičnost koju je publika prepoznavala i cijenila.
Njezin umjetnički opus golem je i raznolik. Smatrana je karakternom glumicom koja je s jednakom uvjerljivošću tumačila i tragične heroine i komične likove. Dubrovačke ljetne igre bile su njezina prirodna scena, a uloge poput Kraljice Anne u Brechtovom "Životu i smrti Eduarda II.", Claire u Dürrenmattovom "Posjetu stare dame" ili Livije Ancile u Krležinom "Areteju" ostaju upisane u festivalsku povijest. Ipak, njezine interpretacije likova iz pera dubrovačkih pisaca, poput Jele u Vojnovićevu "Ekvinociju" ili Kate Kapuralice, ušle su u antologiju hrvatskoga glumišta. Njezin izniman doprinos prepoznat je najvišim priznanjima, od nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo do Orlando Grand prix nagrade 2019. Svaka njezina uloga bila je iz dubine duše iznjedrena, nikad površna, iznesena moćnim glasom i pogledom koji je prodirao do srži lika.
Oprečnost u izavi: Mrzila je glumu, i ista ta gluma ju je iscrpljivala? A ostala je glumiti do kraja života? Profesiju je mogla zamijeniti da je htjela, ali eto nije...I bila je odlična glumica.