Povijest književnosti ujedno je i povijest cenzure. Od drevnih vremena - kada su se nepoćudni tekstovi uništavali kako bi se održala politička stabilnost, preko srednjovjekovne Crkve i njezina popisa zabranjenih knjiga, pa sve do totalitarnih režima 20. stoljeća koji su u književnosti vidjeli prijetnju službenoj ideologiji - vlasti su oduvijek nastojale kontrolirati pisani trag.
Pokušaji gušenja ideja, međutim, često su imali suprotan učinak. Status zabranjenog djela budio je znatiželju i davao mu auru misterija, pretvarajući ga u simbol otpora. Upravo su takve kontroverzne knjige opstale zahvaljujući hrabrim izdavačima i čitateljima, postavši s vremenom ne samo prihvaćene, već i slavljene kao temelji modernog kritičkog mišljenja.
Rijetko koje djelo tako zorno prikazuje opasnosti cenzure kao distopijski roman "1984" Georgea Orwella. Objavljen 1949. godine, ovaj roman postao je trn u oku i komunističkim i antikomunističkim režimima zbog svoje bespoštedne kritike totalitarizma, masovnog nadzora i gušenja slobodne misli, a i sam Staljin prepoznao je u njemu alegoriju vlastite vladavine i zabranio ga u Sovjetskom Savezu. Orwellova vizija svijeta u kojem Veliki Brat sve promatra, a Misaona policija kažnjava i samu pomisao na pobunu, postala je jezivo proročanstvo, dok su pojmovi poput "dvomisli" i "novogovora" ušli u svakodnevni rječnik kao upozorenje na opasnosti propagande i manipulacije istinom, čineći "1984" relevantnijim no ikad u današnjem digitalnom dobu.
Dok je Orwell kritizirao sustav, drugi su autori izazivali skandale zadirući u moralne tabue društva. Vladimir Nabokov je svojom "Lolitom", objavljenom 1955. godine, šokirao svijet. Priča o opsesiji sredovječnog muškarca dvanaestogodišnjom djevojčicom odmah je proglašena pornografskom i zabranjena u Francuskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i drugim zemljama, no iza provokativne teme krilo se književno remek-djelo. Nabokovljeva majstorska upotreba jezika, kompleksna narativna struktura i dubinska psihološka analiza opsesije i samoobmane osigurali su "Loliti" mjesto među najvažnijim romanima 20. stoljeća.
Sličnu moralnu paniku, iako zbog drugačijih razloga, izazvao je i J. D. Salinger s romanom "Lovac u žitu". Njegov protagonist Holden Caulfield, cinični i otuđeni tinejdžer, postao je glas generacije, ali je njegova pobuna, psovke i otvoreni razgovori o seksualnosti dovela do toga da je knjiga desetljećima bila jedna od najčešće zabranjivanih u američkim školama.
Rasne napetosti i društvena nepravda također su bile čest razlog za cenzuru, a najbolji primjer za to je roman "Ubiti pticu rugalicu" Harper Lee. Objavljen 1960. godine, u jeku borbe za građanska prava u SAD-u, ovaj roman donosi priču o rasizmu i predrasudama na američkom Jugu viđenu očima djeteta. Iako je odmah po objavi osvojio Pulitzerovu nagradu i postao omiljen među čitateljima, roman se našao na meti cenzora zbog tema silovanja, rasne nejednakosti te upotrebe pogrdnog jezika. Mnoge su ga školske uprave uklonile s popisa lektire, smatrajući ga neprimjerenim za mlade čitatelje. Unatoč tome, lik Atticusa Fincha, odvjetnika koji brani nepravedno optuženog crnca, postao je univerzalni simbol moralne hrabrosti, a knjiga ostaje jedno od najvažnijih djela koja podučavaju o empatiji i osudi predrasuda.
Ponekad, međutim, knjiga nije bila zabranjena samo zbog svoje teme, već i zbog načina na koji je napisana. Primjerice, "Uliks" Jamesa Joycea, objavljen 1922. godine, bio je toliko radikalan u svojoj formi i sadržaju da je odmah zabranjen u SAD-u i Velikoj Britaniji zbog "opscenosti". Njegovi eksplicitni opisi i eksperimentalna tehnika toka svijesti, koja je čitatelje vodila izravno u misli likova bez ikakvog filtera, smatrani su razvratnima. Sudski procesi vodili su se godinama, no Joyceovo je djelo na kraju oslobođeno optužbi.
S druge strane, danas se "Uliks" smatra jednim od najvažnijih djela modernizma, spomenikom književnoj inovaciji koji je zauvijek promijenio granice pisanja i dokazao da se najveće umjetničke revolucije često rađaju upravo iz prkosa prema nametnutim pravilima.