Nekoliko je stvari u ovom fantastičnom filmu nevjerojatno. Prvo, razina sličnosti koju glavni glumci Guillaume Marbeck, Zoey Deutch i Aubry Dullin imaju s velikanima filmskog svijeta koje u "Novom valu" Richarda Linklatera tumače; s Jean-Lucom Godardom, Jean Seberg i Jean-Paulom Belmondom.
Drugo, nevjerojatna je količina europskoga štiha koju je uspio donijeti Amerikanac. Ili ipak – kad se bolje razmisli – nitko drugi ne bi mogao snimiti ovako uvjerljiv neeuropski, a europski film od autora trilogije "Prije svitanja", "Prije sumraka" i "Prije ponoći". No najfascinantnija je činjenica da "Novi val", kojemu je tema snimanje jednog od najvažnijih filmova svih vremena "Do posljednjeg daha", izgleda kao dokumentarac, odnosno kao uradak koji se danas popularno naziva "Behind the Scenes".
Linklater je uspio, čini se, doslovno u sekundu i u točno određenom kutu snimiti kako je to hipotetski izgledalo na Godardovu setu. I teško je izdvojiti scene u kojima se ta virtuoznost najviše ističe. Možda scena u kojoj Jean-Paul Belmondo, dok glumi Michaela Poiccarda, briše cipele novinama ili pak scena u kojoj se Jean Seberg (u originalu Patricia) šeće pariškim ulicama i prodaje novine. Ako se netom nakon završetka "Novog vala" pogleda "Do posljednjeg daha", lako je uvidjeti kako je potpuno istom intonacijom i melodijom otpjevano ono čuveno "New York Herald Tribune". I da, nije to možda ni bilo toliko tehnički zahtjevno izvesti, ali fascinantna je činjenica koliko se u ovom filmu o filmu pažnje posvetilo detaljima. I "Novi val" prepun je upravo takvih detalja koji služe kao svojevrstan vremeplov koji odvodi u Pariz, na ulice, u žarište, u šušur, i u vrijeme kada je avangardni Godard činio svoja čuda. Drugi sloj filma ne tiče se tehničke izvedbe, koja je besprijekorna, nego se tiče samih portreta ovog trojca, kao i vremena kada je francuski novi val nastajao. Način na koji je prikazan Jean-Luc Godard odaje dojam kako je riječ o osobi koja se klati između genijalnosti i ludosti. U pravom smislu te riječi. Kako se – prema Linklaterevu viđenju – odnosio prema glumcima, kako im nije dao da izađu iz likova, kako je snimao film na do tada neviđen način, koliko nije bilo strukture, jasnoće, kako su glumci radili u neizvjesnosti, često na rubu da odustanu jer su željeli raditi s Truffautom i Chabrolom, a ne ekscentrikom Godardom… Sve je to istovremeno i smiješno i maestralno.
Posebna je i scena sa samog početka u kojoj se pojavljuje i Rosellini, kojemu francuski filmaši govore kako su svi oni njegova djeca, nešto kao što je Dostojevski rekao o Gogolju. I iako je ovdje glavna tema jedan od najpoznatijih filmova novoga vala, Linklater je odao hommage ne samo pravcu nego i svim njegovim tvorcima od kojih se nemali broj pojavljuje u filmu. Sjajno, odmjereno i duhovito!