Martha Argerich i Charles Dutoit, legendarna pijanistica i slavni dirigent, u Ljubljani su prije dvije godine zajedno izveli Ravelov Koncert za klavir i orkestar u G-duru. Prošlog petka u Cankarjevom domu nisam čuo nikoga tko bi prigovorio što se slavni par (nekada davno nakratko i bračni), ponovno susreće upravo u tom djelu.
Neki od onih koji su ih slušali prije dvije godine pričali su mi kasnije kako je ova nova izvedba bila bitno drugačija, uvelike temperamentnija. Čar je klasične glazbe u tome što nema repriza, kako mi je u Ljubljani dan prije koncerta rekao i sam maestro Dutoit. Svako ponavljanje donosi nešto novo i pruža mogućnost za iznenađenja, a veliki švicarski maestro pogotovo nema ništa protiv ako ga solistica iznenadi nekim novim iskrama, akcentima i strašću.
Ponajmanje bi ponavljanje istog naslova moglo smetati organizatoru koncerta, Ljubljanskom festivalu koji će dogodine imati 75. izdanje i njegovu diretoru Darku Brleku koji mu je na čelu već 35 godina. Jedna od posebnih veza festivala s velikim umjetnicima, kakvima se Brlek s pravom ponosi, upravo je sada već prava ljubavna priča između Marthe Argerich i Ljubljane, koja mi je to i sama potvrdila prošle godine kada nam je svirala Beethovenov Prvi koncert.
Priča o godinama i divnom starenju u glazbi bila je bitna i za ovu čudesnu večer. Martha Argerich je 1. lipnja proslavila 85. rođendan, mestro Dutoit će 7. listopada proslaviti 90. rođendan, a kamen temeljac njihove duge umjetničke suradnje i razumijevanja upravo je Ravelov Koncert u G-duru. Upravo izvedba tog remek-djela bila je njihov prvi zajednički nastup mnogo prije nego što je bila rođena većina slušatelja koja je oduševljena i očarana ustajala na noge, skupa sa mnom, više puta nego što sam ikada u životu doživio na jednom koncertu.
Bilo je to u siječnju 1959. godine u švicarskoj Lausannei, uz tamošnji komorni orkestar. Dutoit je imao 22 godine i bio je sretan što je kao solisticu za diplomski koncert dobio 17-godišnju Argentinku koja je u Europi već imala status najvećeg pijanističkog čuda svoje generacije.
Baš kao i njih dvoje, zajedno s njima divno stari, svakom se novom izvedbom pomlađujući, i samo Ravelovo djelo. "Pucanj" udaraljki na samom početku znak je za početak strastvene utrke između solista i orkestra, jurnjave prstiju po klavijaturi, vatrometa sinkopiranih ritmova, boja i harmonija, atraktivnih sola u orkestru, osobito među puhačima. Jedan je to od najljepših zagrljaja europske klasične glazbene tradicije i američkoga jazza. Prepoznatljivi odjeci "Rapsodije u plavom" plod su susreta s Gershwinom i Whitemanovim orkestrom koji su Ravela naročito fascinirali tijekom njegove velike američke turneje 1928. godine.
To je glazba vibrantnog mladog svijeta koji se oporavio od jedne katastrofe, još nesvjestan sljedeće. To je rapsodija vječno mladog duha, onakvog kakav i danas pogoni virtouzne prste Marthe Argerich u prvom i trećem stavku Ravelova Koncerta. A u sredini, u tom šarenom okviru, sjetan i melankoličan polagani valcer u koji kao da su zbijene sve čežnje, nade i tuge - Adagio assai kojim je Argerich rasplakala dobar dio publike. To su trenuci u kojima se usred legija brzoprstih atletičara ističu i prepoznaju pravi veliki umjetnici.
Oduševljenju, divljenju i ljubavi publike velika i jedina Martha uzvratila je s dva dodatka: najprije crvkutom čitavog jata repetiranih nota i trilera u Scarlattijevoj Sonati u d-molu (K. 141), a onda još jednim sanjarenjem u prvoj minijaturi Schumannovih "Dječjih prizora".
Slovenska filharmonija, koja u društvu najboljih svjetskih orkestara ima povlasticu biti rezidentni ansambl Ljubljanskog festivala kojem u više projekata svake godine na čelu stoji maestro Dutoit, nije u Ravelu bila pratnja, nego dostojan partner, a jedan od svojih vrhunaca imala je u drugom dijelu večeri koji je također ispraćen dugotrajnim stojećim ovacijama. Dutoit je osmislio "rimski" okvir cijeloj večeri. Na početku koncerta, prije Ravela, eksplodirala je orkestralna raskoš Berliozove uvertire "Rimski karneval", što je bila najava za orkestar i dirigenta velikog pothvata, a za publiku jedinstvenog iskustva u drugom dijelu kada su izvedene - što se malo kada i malo gdje ima priliku čuti – sve tri slavne simfonijske pjesme Ottorina Respighija: "Rimske svečanosti", "Rimske fontane" i "Rimske pinije".
Bila je to jednosatna mediteranska simfonijska kupka vrlo skladnog i nadahnutog muziciranja, rimske povijesti, duha i ljepote. Samo na kraju takve integralne izvedbe, k tomu antologijske pod vodstvom najvećeg autoriteta, možete doživjeti klimaks čitave trilogije koji oduizima dah.
Bio je to jednakopravni dio velike ljubavne priče koja se nastavlja. Maestro Dutoit će 2027. na zimskom dijelu Ljubljanskog festivala izvoditi Bergovog "Wozzecka", a eto nam na ljeto ponovno i Marthe, Bog ih oboje poživio i sačuvao im zdravlje i vitalnost kojom su nas i ovaj put zadivili.