Ljepotu je vidio i u ružnome, tvrdio da nema boljeg dizajnera od prirode i svoj put gradio ultimativnim motom da moraš dobro poznavati pravila i strukture da bi ih mogao razbiti... U te tri parole sazdana je ostavština slavnog modnog dizajnera Alexandera McQueena (prvo ime mu je Lee) koji je rođen na današnji dan 1969. godine. Bio je vizionar čije su revije bile više od mode, a život čak pomalo 'školska' već toliko puta ispričana priča o borbi genija s vlastitim demonima.
Ostavio je modne postavke satkane od sirove ljepote i osobne boli koje i danas, već 16 godina nakon njegove smrti, modnim svijetom odzvanjaju kao podsjetnik na cijenu kreativnosti.
Sin taksista iz istočnog Londona, odrastao je u radničkoj obitelji, kao najmlađe od šestero djece. Izgledom je više podsjećao na navijača lokalnog nogometnog kluba nego na budućeg gurua visoke mode, no imao je dušu umjetnika koji je od najranije dobi sanjario o odjeći. Svoje prve kreacije izradio je za svoje tri sestre, a prvi modni crtež, haljinu, nacrtao je na zidu obiteljske kuće sa samo tri godine. Zbog svoje nježnosti i homoseksualnosti bio je meta vršnjačkog nasilja, što će ostaviti trajne posljedice na njegovoj krhkoj psihi, a kasnije je otkriveno da ga je kao dječaka seksualno zlostavljao suprug njegove sestre. Ta trauma postat će nesvjesni temelj njegova kasnijeg stvaralaštva, opsesivna potreba da odjećom stvori oklop koji će štititi žene kao senzibilnija bića, čineći ih snažnima i nedodirljivima. "Dizajniram odjeću jer ne želim da žene izgledaju nevino i naivno. Želim da prema ženama koje odijevam ljudi imaju strahopoštovanje", govorio je.
S navršenih šesnaest godina napustio je školu i započeo naukovanje u prestižnim krojačkim radionicama ulice Savile Row, gdje se krojila odjeća za britansku elitu, uključujući i tadašnjeg princa Charlesa. Tamo je do savršenstva izbrusio tehniku, stekavši reputaciju majstora besprijekornog kroja. Njegov buntovnički duh već je tada izlazio na vidjelo; kasnije je tvrdio da je u podstavu Charlesova sakoa ušio psovku, iako to nikada nije dokazano. Prekretnica u njegovoj karijeri dogodila se 1992. godine, kada je na završnoj reviji magisterija na fakultetu Central Saint Martins predstavio svoju diplomsku kolekciju "Jack Trbosjek uhodi svoje žrtve". Reviju je vidjela ekscentrična modna urednica Isabella Blow, koja je, prepoznavši sirovi genij, otkupila cijelu kolekciju i postala njegova mentorica, muza i najbliža prijateljica. Na njezin nagovor, stidljivi Lee počeo je koristiti svoje srednje ime, Alexander, koje je zvučalo grandioznije i prikladnije za svijet za koji je bio predodređen.
Njegov uspon bio je strelovit i obilježen kontroverzama koje su mu priskrbile nadimak "enfant terrible" britanske mode. Prvo je šokirao svijet "bumster" hlačama, modelom toliko niskog struka da je otkrivao donji dio leđa, a zatim je kolekcijom "Highland Rape" za jesen/zimu 1995. izazvao zgražanje javnosti. Kritičari su ga optužili za mizoginiju i glamuriziranje nasilja, ne shvaćajući da je kolekcija zapravo bila njegov komentar na "silovanje" Škotske od Engleza i povijesne progone. Njegove revije nikada nisu bile samo predstavljanje odjeće; bile su to mračne, teatralne i duboko emotivne predstave. U povijesti mode ostat će upamćeni trenuci poput onog iz 1999. kada su dva industrijska robota na pisti prskala boju po bijeloj haljini modela Shalom Harlow ili revija "Voss" iz 2001., gdje je publika sat vremena gledala vlastiti odraz u golemom staklenom zrcalu, da bi se na kraju ono razbilo i otkrilo scenu inspiriranu umobolnicom, s golim modelom u sredini čije je lice bilo omotano zavojima.
Godine 1996. imenovan je glavnim dizajnerom pariške modne kuće Givenchy, što je bio spoj koji se od početka činio osuđenim na propast. Sirova londonska estetika kojoj je bio sklon bila je u potpunom neskladu s profinjenom elegancijom francuskog brenda. Svoj debitantski rad za Givenchy i sam je nazvao "smećem", a odnos s kućom bio je u konstantnom stanju napetosti. Olakšanje je stiglo 2000. godine, kada je konkurentska Gucci grupa kupila 51 posto udjela u njegovoj vlastitoj tvrtki, dajući mu potpunu kreativnu slobodu i financijsku moć da svoj brend pretvori u globalni fenomen. No, dok je njegov profesionalni život cvjetao, onaj privatni raspadao se pod teretom slave.
Ogroman pritisak stvaranja brojnih kolekcija godišnje, putovanja i život pod svjetlima reflektora gurnuli su ga u pakao ovisnosti. Kokain mu je, kako su svjedočili prijatelji, pomagao da održi samopouzdanje koje nikada nije istinski posjedovao i da se nosi s golemim radnim opterećenjem. Borio se s depresijom, anksioznošću i paranojom, a kako je otkriveno u dokumentarnom filmu "McQueen" iz 2018. godine, saznanje da je HIV pozitivan dodatno ga je dotuklo. Njegova kreativnost hranila se tamom, pretvarajući bol u ljepotu, ali ta je ista tama prijetila da ga proguta. "Osciliram između života i smrti, sreće i tuge, dobra i zla", rekao je svojedobno opisujući unutarnju borbu koja ga je razdirala.
Jedino utočište u njegovu kaotičnom životu bila je majka Joyce – njegova najveća podrška, prva osoba koja ga je poticala da slijedi svoj talent, žena kojoj se bezuvjetno divio. Kada je Joyce preminula od raka početkom veljače 2010. godine, svijet mu se srušio. Slomljen tugom, nije mogao podnijeti pomisao na život bez nje i 11. veljače, dan prije majčina sprovoda, u svom si je stanu u Londonu oduzeo život. U oproštajnoj poruci napisao je: "Čuvajte moje pse. Oprostite. Volim vas. Lee." Obdukcija je pokazala da je prije smrti konzumirao kokain, tablete za spavanje i sredstva za smirenje.
Svijet mode bio je u šoku, izgubili su jednog od svojih najautentičnijih i najbriljantnijih umjetnika. Njegovu tvrtku nastavila je voditi njegova dugogodišnja suradnica Sarah Burton, unoseći u brend dašak nježnije romantike, ali ostajući vjerna McQueenovoj viziji. Njegov genij proslavljen je postumnom izložbom "Savage Beauty" u njujorškom Metropolitanu i londonskom muzeju Victoria & Albert, koja je srušila sve rekorde posjećenosti i potvrdila njegov status ne samo kao dizajnera, već kao istinskog umjetnika čiji je rad nadilazio modu.