U prosincu 2025. je u Leipzigu Odjel za kulturu i ured Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje objavio da je Miljenko Jergović, autor i kolumnist 24sata, Večernjeg lista i tjednika Express, dobitnik Leipziške nagrade za europsko razumijevanje 2026. koja mu se večeras dodjeljuje u Leipzigu, a live prijenos možete pratiti na našem portalu.
Leipzišku književnu nagradu za poticanje razumijevanja u Europi 2026. Miljenko Jergović je dobio za njegovu zbirku pripovijedaka Trojica za Kartal. Sarajevski Marlboro remastered, objavljenu 2022. u izdanju nakladničke kuće Bodoni.
Za to je djelo Miljenko Jergović dobio i nagradu Fric, a do sada je prevedena ili se prevodi na desetak europskih jezika. U Njemačkoj je knjigu pod naslovom Das verrückte Herz objavila jedna od najuglednijih njemačkih nakladničkih kuća Suhrkamp najesen 2024. godine. Knjigu je s hrvatskog jezika na njemački prevela Brigitte Döbert.
U obrazloženju žirija stoji: "Leipziška nagrada za europsko razumijevanje 2026. dodjeljuje se hrvatsko-bosanskom piscu Miljenku Jergoviću, koji u svom pripovjedačkom djelu s velikom nepokolebljivošću preispituje linije loma povijesti zapadnog Balkana. Bilo da je riječ o obiteljskim panoramama koje zahvaćaju šire razdoblje, pomaknutim filmovima ceste ili refleksivnom portretu oca, ratna iskustva uvijek čine srž ovih priča."
Žiri u nastavku obrazlaže: "Opsada Sarajeva, gdje je autor rođen 1966. godine, središnja je tema njegove najnovije zbirke priča Trojica za Kartal, koja je ujedno i vlastiti komentar na njegovu ranu zbirku Sarajevski Marlboro. Dirljivi lik susjeda koji prelazi na stranu okupatora, mladić koji više ne može obući svoje sretne gaće, zviždanje granata koje budi sjećanja na jarbole na moru, dvije vaze u stilu secesije koje preživljavaju udare bombi, ali se poslije ipak razbiju. Ponekad drastično, nekad nemilosrdno, ponekad poetično pisac promatra trajne rane pojedinaca i razaranje društva. Okretanjem neupadljivim detaljima i fragmentima pruža estetski otpor velikim simplifikacijama i opasnostima nacionalizma."
Žiri Leipziške nagrade za europsko razumijevanje 2026. godine čine dr. Maike Albath (književna kritičarka i autorica), dr. Katja Gasser (voditeljica odjela za književnost ORF-a i književna kritičarka), dr. Skadi Jennicke (pročelnica ureda za kulturu grada Leipziga, predsjednica žirija), Michael Lemling (direktor knjižare Lehmkuhl) te dr. Lothar Müller (književni kritičar i novinar).
Leipziška nagrada za europsko razumijevanje se dodjeljuje svake godine od 1994. i iznosi 20.000 eura, jedna je od najvažnijih književnih nagrada u Njemačkoj. U upravnom odboru su Slobodna Država Saska, grad Leipzig, Udruženje njemačkih izdavača i knjižara e.V. i Leipziški sajam. Kooperacijski partner je Savezni ured za političko obrazovanje.
Za te pokrovitelje promicanje europskog pomirenja, prije svega sa srednjom i istočnom Europom, smatra se posebnom odgovornošću Leipziga kao tradicionalnoga grada knjige i sajmova knjiga, te oni namjeravaju pridonijeti njezinu ostvarenju zajedničkom dodjelom Leipziške nagrade za europsko razumijevanje knjigom.
Leipziška nagrada za europsko razumijevanje pokrenuta je u specifičnom povijesnom trenutku: neposredno nakon završetka Hladnog rata, u vremenu kada je Europa pokušavala ponovno uspostaviti vlastiti kulturni i politički kontinuitet. Osnovna ideja nagrade naizgled je bila jednostavna, ali suštinski iznimno ambiciozna: kroz književnost poticati razumijevanje među europskim narodima, osobito između Istoka i Zapada, dakle među onima koji su desetljećima bili razdvojeni ideološkim i političkim granicama, pa i stvarnim Zidom.
Nagrada nije primarno bila zamišljena samo kao književno priznanje za estetsku vrijednost djela, već prije svega kao priznanje za intelektualni doprinos razumijevanju Europe. Stoga su među njenim dobitnicima autori koji nisu samo pripovjedači, nego i historiografi, novinari, interpretatori povijesti, kulture i identiteta: spisatelji koji Europu ne uzimaju zdravo za gotovo, nego je iznova promišljaju, posebno iz perspektive njenih trauma, lomova i proturječja.
Nije slučajno da se i kronološki popis dobitnika može čitati kao intelektualna povijest Europe nakon 1989. Najprije dominiraju teme totalitarizma, Holokausta, sjećanja i raspada istočnog bloka. Tu su Ryszard Kapuściński ili nobelovac Imre Kertész, ljudi koji pišu iz iskustva 20. stoljeća, pokušavajući razumjeti katastrofe koje su oblikovale europsku svijest. Njihovi tekstovi su svjedočanstva, ali i duboke moralne refleksije. S naših prostora i jezika na listi dobitnika su i Aleksandar Tišma, Dževad Karahasan, Bora Ćosić, Slavenka Drakulić... Počasnu je nagradu primio i zagrebački izdavač, prevoditelj i urednik Nenad Popović.
Nije slučajno da od početka 2000-ih do sredine 2010-ih nagrada sve više ističe autore koji Europu promatraju kao složen kulturni prostor, prostor veoma različitih tradicija, jezika i sudbina. Tu je, na primjer, Claudio Magris, pisac Europu crta kao mrežu povezanih, ali često napetih kulturnih identiteta. Tu su pisci koje možemo nazvati simboličkim kartografima Europe. Kasnije nagrada ide i autorima koji se bave suvremenim, posve aktualnim krizama: autoritarnim režimima, ratovima, migracijama i bolestima liberalne demokracije. Imena poput nobelovke Svetlana Aleksijevič, Mashe Gessen, Marije Stepanove ili Alhierda Bachareviča svjedoče o toj promjeni. Njihova djela nisu tu da povezuju, već da razotkrivaju, da pomognu razumjeti i prepoznati. Europa tu prestaje biti utopijski projekt zajedništva ili jedinstva, ona je tu mjesto mračnih rasjeda, duhovnih pukotina.
Prije trideset godina je razumijevanje u nazivu nagrade značilo pomirenje i dijalog, a sada je to suočavanje sa bolnim tragedijama. Književnost je tu manje most, a više precizni alat koji nam predočava nepravde, asimetrije moći i potisnute povijesti. Nagrada je otpočetka prepoznavala autore koji dolaze s europskih "rubova" — iz geografskih, političkih ili jezičnih periferija. I to je već bio signal koji dovodi u pitanje ideju Europe kao nekog stabilnog centra, jednoga kontinenta s jednom idejom i jedinstvenim vrijednostima. To je pluralan ali nestabilan prostor, za njegovo puno razumijevanje treba pojačati glasove onih koji su već tradicionalno marginalizirani. Često upravo ti glasovi daju najjasniji uvid u stvarnost Staroga kontinenta.
Leipziška nagrada je kulturna, ali i politička gesta. Ističući autore koji kritički promišljaju društva, ratove, režime, nasilje i mržnju ili tematiziraju iskustvo egzila, nagrada uvijek i iznova jasno signalizira vrijednosti koje želi afirmirati: slobodu izražavanja, otvorenost i spremnost na samokritiku.
Nagradu, kako je već izrečeno u nekim esejima o dobitnicima, valja doživjeti kao svojevrsni intelektualni barometar kontinenta. Ona ne mjeri samo literarnu vrijednost, nego i stanje europske svijesti: njezine strahove, nade i proturječja. Čitajući listu i djela dobitnike, nije vidljiv samo niz velikih imena, među kojima je i više nobelovaca, nego i promjenjivu sliku Europe same — kontinenta koji se, unatoč svim krizama, i dalje pokušava shvatiti.
Jergović je klasičan medijski zlostavljač koji jako dobro živi od državnog novca a zauzvrat je vrlo licemjeran skrivajuči se pod parolom žrtve.