Odakle početi… Možda je najbolje od riječi "šteta", budući da je upravo to riječ koja najviše odzvanja nakon gledanja ovog filma. Kada se prije nekoliko mjeseci pojavio foršpan, činilo se da će "Michael" biti film u kojem će uživati baš svi, a ne samo oni koji su, odrastajući uz svog idola, i sami dane provodili pokušavajući naučiti famozni "moonwalk", vjerojatno u sobi oblijepljenoj posterima Michaela Jacksona. Međutim, i na veliku žalost, "Michael" neće donijeti priželjkivanu radost obožavateljima, a onima koji su indiferentni prema kralju popa ovaj će film biti jedna poprilično loša glazbena biografija. I potonjima će biti bolje i lakše jer će biti pošteđeni (pre)velikog razočaranja. I zaista, prava je šteta što je tako jer život Michaela Jacksona, njegova glazba, originalnost, inovativnost i hrabrost koju je donio u pop-kulturu prevelik su bazen inspiracije i ogromna riznica kvalitetnog materijala da bi završili u uratku kao što je "Michael". No jesu.
Zapravo je film poprilično frustrirajući jer, voljeli ili ne voljeli Michaela Jacksona, nemoguće se oteti dojmu kako je Michaelov lik ovdje poprilično "amebast". Lišen je svake živosti, karakternosti i osobnosti. Da, Michael Jackson je i u intervjuima, koje je nerado davao, odavao dojam nježnog i plahog vječnog dječaka, ali Jafaar Jackson – inače Michaelov nećak – zamijenio je plahost beživotnošću. S druge strane, genetika je na njegovoj strani te se scenama u kojima pleše i pjeva zaista nema što prigovoriti. Sjajan je! No biografska glazbena priča nije samo nakupina scena u kojima se pleše i pjeva, nego bi trebala biti koherentna i povezana cjelina u kojoj je najjači adut upravo priča. I to posebno ako je materijal od kojeg se stvara film tako moćan, bogat i ima ga napretek.
U "Michaelu" je priča razvodnjena i poprilično slabašna. "Meh", reklo bi se. Pozitivan potez redatelja Antoinea Fuqua svakako je taj što je odlučio ne portretirati cijeli život Michaela Jacksona, jer čini se da bi tako došlo do još veće narativne disperzije. Umjesto toga posvetio se periodu od Michaelova dječaštva i slave koju je stekao u obiteljskom glazbenom projektu The Jackson 5 do odvajanja od dominantnog, a nerijetko i nasilnog oca menadžera i početka solo karijere, koja mu je i donijela planetarnu slavu. "Michael" najviše izgleda kao ostvarenje kojem je primarni cilj da se svijet divi talentu Jafaara Jacksona. I to ne glumačkom talentu, kojim bi prenio tko je bio Michael iza kamere, kakav je bio njegov unutarnji svijet zbog kojeg se cijeli život klatio (ili barem njegova reputacija) između najvećeg čuvara svih djetinjstava ovoga svijeta i mračnjaštva prožetog osudama, depresijom, izgubljenošću i nerazumijevanjem. Naime, tog talenta mladi Jackson nema; ili barem nije uspio ostvariti svoj puni potencijal. Kao što je već spomenuto, glazbeno-plesno-scenska nadarenost jača mu je strana. No ako ćemo se diviti tome kako netko plesom i pjesmom može biti dobar Michael Jackson, za to nije potreban film, budući da u svijetu ima bezbroj natjecanja (nešto poput onih čuvenih s Elvisom) u kojima ljudi plešu i pjevaju baš kao Michael. Ako je nekome do gledanja toga, svakako može potražiti neko od tih natjecanja. Ako je nekome pak do gledanja priče o Michaelu Jacksonu, puno bolji odabir bio bi dokumentarac "Michael Jackson: To je to". Ako je nekome do kontroverznog sadržaja, "Napuštajući Neverland" Dana Reeda može biti dobar odabir. I ova dva dokumentarca kao preporuka stoje tu kao ilustracija koliko je materijal o Michaelu Jacksonu bogatiji i kompleksniji od onoga što "Michael" nudi jer se upravo u toj usporedbi najjasnije vidi razmjer propuštene prilike onoga što je film mogao, ali nije dosegnuo jer je Fuquai nedostajalo čvrstoće i hrabrosti u režiranju.
"Michael" je vrijedan gledanja samo zbog glazbe, a reći to nije nikakva pohvala filmu, nego isključivo stvaralaštvu Michaela Jacksona, Petra Pana našeg doba koji je svojom umjetnošću – slušali pop ili ne – zadužio cijeli svijet.