Na velikoj pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu 22. svibnja premijerno će u režiji Darija Harjačeka bit izvedena "Leda" Miroslava Krleže. Finale Krležine trilogije o Glembajevima, posljednji put u teatru postavljeno je 1993. godine. Režirao ju je Želimir Orešković, a protagonisti su bili legende našeg glumišta: Josip Genda, Zdravka Krstulović, Vasja Kovačić, Zoja Odak... Rijetki se sjećaju te predstave, što je možda dobro, jer "nedevastirana" memorija nužno traži uspoređivanja. To nije poželjno. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog protoka vremena. U više od tri desetljeća u svijetu se apsolutno sve promijenilo. Pa i pogledi na kazalište, dramska uprizorenja, Krležu, redateljske estetike, scenografska rješenja, na umjetnost uopće.
Redatelj Dario Harjaček ističe da su antologijski likovi jedan od najsnažnijih motiva kojim se splitska produkcija "Lede" vodi u svojoj interpretaciji Krleže. Amblematska uloga Melite, razmažene gospođe "plave krvi", supruge veleindustrijalca Klanfara, povjerena je Andrei Mladinić, članici dramskog ansambla HNK Split. Uoči premijere pitali smo je kakav je bio rad na iznimno zahtjevnom liku Melite?
– Za mene je to bio susret s likom žene čije su emocije na steroidima, žene koja istodobno snažno voli i snažno mrzi, koja je okružena ljudima, društveno dominantna, a duboko i nepodnošljivo usamljena. Melita je ranjiva, nestabilna i krhka, ali upravo u toj krhkosti postoji jedna opasna intenzivnost koja je čini nepredvidivom i tragičnom.
Melita je emotivno vezana uz sva tri muška lika. U čemu se razlikuju njezine bliskosti i odnosi?
Ona održava posebnu emotivnu vrstu odnosa sa sva tri muška lika. S Klanfarom je u dogovorenom, društveno uvjetovanom braku koji počiva na formi, a ne na stvarnoj bliskosti. U Aurela je opsesivno zaljubljena; ta ljubav kod nje nije smirena ni racionalna, nego eruptivna, puna zanosa, posesivnosti i očaja. S druge strane, Urban, njezin prijatelj iz djetinjstva, predstavlja joj neku vrstu čvrste, brižne očinske figure na koju je navikla i koju je izgubila. U svakom od tih odnosa Melita traži isto, sigurnost, potvrdu i ljubav, ali ih nikada ne uspijeva do kraja pronaći.
Ona je lik o kojem će muškarci rado reći da je "tipična ženska", stalno mijenja raspoloženja, nepredvidljiva, tobože emotivna. Kako ste je vi doživjeli?
Melita je lik satkan od proturječnosti i dualnosti. U jednom trenutku ona je zavodljiva i puna života, a već u sljedećem potpuno slomljena i izgubljena. Upravo me ta njezina emotivna ekstremnost najviše privukla. Igrati Melitu doživjela sam kao priliku da u tako kompleksnom liku izrazim sve ono što su mi glumačko i životno iskustvo donijeli. Malodušnost, histerija, ekscitiranost, fragilnost, nesigurnost, zaljubljenost, depresija, zanos... Sve su to emotivna stanja s kojima se svaka žena, zapravo, svaki čovjek susreće tijekom života. Samo što Melita kroz njih prođe u nekoliko sati, tijekom jedne noći u kojoj se drama odvija. U radu na svakoj ulozi, pa i na ovoj, bilo mi je važno ne suditi joj. Melita nije teška žena zato što je nestabilna, nego zato što očajnički pokušava biti voljena i viđena. I upravo u toj njezinoj potrebi leži njezina najveća tragedija, ali i njezina ljudskost.
Koliko je bilo potrebno istraživati Melitine postupke da bi je razumjela i ušla u njezin lik što uvjerljivije?
Što sam više istraživala i kopala po Meliti, postajala mi je sve draža i bliža. Iako je na prvi pogled možda teško razumjeti i opravdati njezine nagle promjene emocija i unutarnje lomove, s vremenom sam u njoj počela prepoznavati duboku ljudsku potrebu za ljubavlju, sigurnošću i pripadanjem. Upravo kroz te njezine slabosti i kontradikcije uspjela sam joj se približiti i zavoljeti je.
Tijekom proteklih godina, a u splitskom teatru ste od 2009., igrali ste impozantan broj zapaženih uloga. Pamtimo mnoge, napose Tisju u hit-predstavi "U malu je uša đava." Je li vam lik Melite dodijeljen baš kad je trebao?
U protekloj sezoni dogodile su se još dvije za mene značajne uloge, Marie (Woyzeck) i Celimena (Mizantrop). Taj niz, evo, nastavljam Melitom za koju mislim da je došla u pravom trenutku. Ona meni i ja njoj. Kao glumici donijela mi je prostor da bez zadrške uronim u emocije i istražim sve nijanse jednog kompleksnog ženskog bića, a privatno me podsjetila koliko su krhkost, nesigurnost i ranjivost univerzalni i koliko nas, zapravo, povezuju.
Kako je surađivati s Darijem Harjačekom koji hvali splitske glumce?
Dario je iznimno precizan redatelj s jasnom i promišljenom vizijom onoga o čemu se u komadu želi progovoriti. Topao, nenametljiv i pun povjerenja prema glumcima, što mi jako znači. S njim sam imala priliku raditi na "Jesenjoj sonati", snažnoj i slojevitoj psihološkoj drami. Dario posjeduje nevjerojatan senzibilitet za ljudsku psihologiju i međuljudske odnose, zbog čega njegovi procesi rada uvijek imaju posebnu dubinu i suptilnost. Bio je veliki užitak raditi s njim i, naravno, mojim ansamblom: Marom, Mijom, Donatom i Marijom, pojačani Larom i Nikom. Iz probe u probu stvarao se fini vez između likova i priče te se tako otvarao prostor međusobne kreativne razmjene.