Pretpremijerno je prikazan 2024. godine u Zagrebu, a do svoga krajnjega odredišta – a to je distribucija u kino dvoranama – lijepo se "Lijepa večer, lijep dan" Ivone Juke proputovao po svijetu. Bio je prikazan na više od četrdeset projekcija diljem svijeta tijekom kojih je pokupio osamnaest nagrada, a smiraj je svoje turneje ostavio za mjesto i područje na kojem je sve počelo. Za mjesto i područje kojih se ova tema najviše tiče i za mjesto i područje na kojem je ovaj film najpotrebniji. Za domaći teren. "Lijepa večer, lijep dan" film je koji, prije svega drugog, šokira. I to je vidljivo već od prve scene u kojoj dvojica mladića, Lovro (Dado Ćosić) i Nenad (Đorđe Galić), u strastvenom i eksplicitnom klinču pokazuju koliko su gladni i željni jedan drugoga. I nekima šokantnost može ležati upravo u eksplicitnosti intimnog odnosa dvojice muškaraca (a takvih prizora ne manjka).
Naime, tijekom projekcije je jedna osoba izašla iz kina. U mojoj vlastitoj naivnoj nadi da će se muškarac koji je gazio užurbanim korakom vratiti s kokicama u rukama i da će što manje filma propustiti, povratka ipak nije bilo. U tom terminu prikazivanja, film je pogledalo manje osoba nego što je kupljeno karata. I nesreća je to jedino po osobu koja se nije okuražila dopustiti ovom djelu da ga po(d)sjeti. Da ga poduči, nauči, opomene i da mu otvori i proširi vidike. Jer, "Lijepa večer, lijep dan" film je koji ne može postojati bez hrabrosti: trebala je hrabrost da ga se snimi, trebala je hrabrost da ga se odglumi, a bome treba hrabrosti i da ga se (od)gleda. Eksplicitne ljubavne scene su tu tek kao stilska figura kojom redateljica pokušava (i uspješno to čini!) stvoriti kontrast između čistoće i ljepote strasti između dvoje mladih ljudi s jedne strane i apsolutne bešćutnosti, zvjerstva, nemilosrdnosti, jednoumlja, ispraznosti i opasnosti tadašnjeg sustava s druge strane.
Ono gdje leži prava šokantnost ovog uratka, koja danima neće popustiti i za koju se čini da stvara rascjep u umu i duši onome tko to filmu dopusti, a sve kako bi kroz tu pukotinu ušlo svjetlo spoznaje i zahvalnosti što je danas bolje, jesu scene zla. Ne scene ljubavi, nego okrutne i necenzurirane scene mučenja i zlostavljanja na svim mogućim razinama. Šokantne su scene utjerivanja straha i emocionalnog ucjenjivanja; a pred sam kraj filma, u svome crescendu na red dolaze i jezive scene života (ako se tako može nazvati tamošnji oblik ljudskog postojanja) na Golom otoku. To su scene koje uspijevaju nanijeti gotovo pa fizičku bol. I upravo su to trenuci koji krunski pokazuju jedan od slojeva filma – kako je bilo biti gej za vrijeme Jugoslavije.
Vrijeme radnje je, dakle, friški kraj Drugog svjetskog rata. 1957. je godina i već spomenuti Lovro i Nenad, zajedno s dvojicom prijatelja Stevanom (Slaven Došlo) i Ivanom (Elmir Krivalić) rade u filmskom studiju. Svi oni su narodni heroji, NOB-ovci s brojnim odlikovanjima. Grijeh im je i neoprostiv krimen što su – homoseksualci. Neki ljudi "tamo gore" znaju da su dečki homoseksualci i žele im sabotirati ne samo dosadašnji rad nego i sve što će ikad i pomisliti uraditi. Tada na mjesto direktora biva postavljen Emir (Emir Hadžihafizbegović) i počinje cenzura. Emir pak ima svoje boljke i brige i s vremenom mu postaje jasno kako dečki ne zaslužuju sabotažu koja je na njemu da bude provedena. Osim osjećaja i činjenice da je apsolutno nemoguće da bilo tko iz kina izađe ravnodušan nakon gledanja filma, "Lijepa večer, lijep dana" na toliko je razina besprijekoran. Odabir ove famozne četvorke – Ćosić, Galić, Došlo i Krivalić, od kojih je teško reći koji je bolji, kao i fantastičnog Hadžihafizbegovića, ali i svih drugih sporednih uloga nevjerojatan je casting uspjeh. Način na koji nijedna sudbina u filmu nije ostala zakinuta, a da se pritom ukupna radnja ni na sekundu nije razvodnila, do ježenja je zadivljujuće redateljsko majstorstvo. Uz to, sam odabir teme koja je autentično i suvereno popraćena scenarijem, scenografijom i kostimografijom stvaraju remek-djelo koje treba biti životna lektira svima nama. Ma koliko na trenutke teška – nužna je.