Pariz je grad koji živi jednakim intenzitetom bez obzira na godišnja doba, dan ili noć. Ljeti je ta živost ipak najveća, turisti iz cijeloga svijeta "opsjedaju" njegova najprepoznatljivija mjesta, posebno oni koji u taj grad čudesne povijesne i suvremene arhitekture, brojnih baštinskih mjesta i iz filmova, glazbe i literature poznatih lokaliteta dolaze prvi put. Ikonički Eiffelov toranj, pitoreskni i brdoviti Montmartre s monumentalnom bazilikom Sacre-Coeur, Champs-Elysees, svjetski poznata pariška avenija sada bez niske poznatih kina s njezine obje strane, koja su bila mjesta dodatne večernje vreve, a sada su tu luksuzne modne i kozmetičke potrošačke meke, vijugave uličice kultne umjetničke Latinske četvrti prepune knjižara, art et essai kina, ljupkih restorana s cjenovno popularnim lokalnim i etničkim menijima, skriveni kutci povijesne četvrti Marais – sve su to nezaobilazni pariški turistički punktovi. No Pariz je i grad koji, koliko god puta ga posjetili, uvijek iznenađuje, bilo novootvorenim prostorima, obnovljenim simbolima, kulturnim događajima ili novom perspektivom mjesta za koja ste mislili da ih poznajete.
Za ovoljetnu polazišnu točku mnogi su turisti odabirali jednu od najljepših i najpoznatijih katedrala u svijetu, Notre Dame, koja je obnovljena i otvorena za javnost 8. prosinca prošle godine. Katedrala Notre Dame de Paris, remek-djelo gotičke arhitekture, najposjećeniji je spomenik u Francuskoj. Izgrađena je u srednjem vijeku, na krajnjem dijelu otoka Île de la Cité smještenog usred Pariza. Radovi su počeli u 13., a završili u 15. stoljeću. Duga je oko 130 metara, visoka 33 metra, a visina oba zvonika je 69 metara. Teško oštećenu tijekom Francuske revolucije, katedralu je u 19. stoljeću obnovio arhitekt Viollet-le-Duc. Notre Dame je 2013. godine proslavila 850. godišnjicu postojanja, kada je dobila nova zvona. Godine 2019., 15. travnja, Notre Dame je pogodio požar, koji je ugašen 15 sati kasnije, u kojem je izgorio krov, a unutrašnjost, zidovi i prozori teško su oštećeni. Za obnovu je trebalo šest godina i više od 700 milijuna eura, a zvonici, krov i apside još uvijek se obnavljaju. Posjetitelji se mogu informirati o tijeku i načinima restauracije katedrale, kao i o svima onima koji su u tome sudjelovali, putem informativnih panoa s tekstom i fotografijama postavljenima na žičanoj ogradi koja se još uvijek proteže vanjskim obodom katedrale. Dnevno se više od 40.000 posjetitelja dolazi diviti vitrajima i prozorskim ružama, vodorigama i svakom kutku toga obnovljenog monumentalnog sakralnog zdanja. Mogu posjetiti i riznicu, ali još uvijek ne i zvonike s kojih se pruža panoramski pogled na Pariz. Najsnažniji simbol novog života katedrale je pijetao-feniks, koji krasi šiljak tornja na sjecištu lađa. Postavljen i blagoslovljen 16. prosinca 2023. godine, on ne "čuva" samo Pariz nego i njegova sjećanja, kao i relikvije – fragment Krune od trnja te kosti pariških svetaca Denisa i Geneviève.
Jedna od najmonumentalnijih, najspektakularnijih i najposjećenijih pariških izložbi ovoga ljeta je "David Hockney 25" u veličanstvenim izložbenim prostorima sada već kultne Zaklade Louis Vuitton, koja i inače ugošćuje blockbusterske izložbe kakva je bila i "Basquiat x Warhol: À quatre mains" (Basquiat i Warhol: Slikanje s četiri ruke) 2023. godine. Izložba jednog od najutjecajnijih umjetnika 20. i 21. stoljeća iznimna je po opsegu i originalnosti, prostire se u svim prostorima Zaklade, a izloženo je više od 400 Hockneyjevih djela, nastalih od 1955. do 2025. godine, uključujući slike iz međunarodnih, institucionalnih i privatnih zbirki, kao i djela iz umjetnikova atelijera te zaklade. Umjetnik koristi razne medije, uključujući ulja na platnu i akrilno slikarstvo, crteže tintom, olovkom i ugljenom, digitalnu umjetnost (radovi na iPhoneu, iPadu, fotografski crteži...) i imerzivne videoinstalacije. Hockney je osobno bio uključen u svaki aspekt izložbe, u raspored svojih radova u svakom od 11 prostora Zaklade, a posebno se usredotočio na proteklih 25 godina svoga stvaranja, provedenih uglavnom u Yorkshireu, Normandiji i Londonu. No uvrstio je i svoje kultne rane radove pa posjetitelji izložbe mogu dobiti rijedak uvid u njegov kreativni svemir koji obuhvaća sedam desetljeća. Otkrit će njegovu preokupaciju pokretom i perspektivom ili strast prema operi, čiju scenografiju, koju je stvarao od 1970-ih, reinterpretira u spektakularnoj polifoničnoj kreaciji u Galeriji 10, koja posjetitelje uranja u glazbeni i vizualni svijet i pravi je koloristički šou.
Od novijih izložbenih prostora pariškim se posjetiteljima nudi Bourse de Commerce, dom kolekcije Françoisea Pinaulta. Riječ je o građevini skladnih odmjerenih proporcija sagrađenoj u 15. stoljeću, sa spektakularnom kupolom od metala i stakla dograđenom početkom 19. stoljeća. U sadašnji izložbeni prostor, koji spaja tradiciju i suvremenost, pretvorio ju je Tadao Ando, japanski arhitekt, dobitnik Pritzkerove nagrade za arhitekturu 1995. godine. U njemu su izložena umjetnička djela od 1960-ih do danas, koja je više od 50 godina marno skupljao Françoise Pinault, ali koristi se i za povremene izložbe. Ona koja je upravo u tijeku u prizemlju je rotonde, a veličinom i dimenzijama u skladu s arhitekturom samoga mjesta. Riječ je o multisenzornoj instalaciji Clinamen, koju je osmislio francuski umjetnik i skladatelj Céleste Boursier-Mougenot (r. 1961., Nica), a čiji naslov dolazi iz epikurejske fizike i odnosi se na slučajno kretanje atoma. Taj impresivni projekt pretvorio je rotondu Bourse de Commerce u prostor sanjarenja, u kojem bazen plave boje, promjera 18 metara, ispunjen vodom odražava nebo gledano kroz kupolu muzeja. Plavom površinom lebde bijele keramičke zdjele stvarajući melodične, suptilne zvukove dok ih gura lagana struja vode. Akustične vibracije, oslobođene ikakve ljudske intervencije, čine samu bit djela, simfoniju trenutka koja nastaje protokom tih nevidljivih valova.
Izložba "Wes Anderson" zauzima, pak, izložbeni prostor La cinémathèque française i prava je poslastica za svakog filmofila, posebno one koji vole poetiku toga autora poznatog po filmovima "Obitelj čudaka", "Panika pod morem", "Fantastični gospodin Lisac", "Hotel Grand Budapest", "Pseći otok", "Francuska depeša"... To je prva izložba posvećena estetskoj jedinstvenosti filmografije Wesa Andersona i pedantnim pripremnim radovima koji se odvijaju prije snimanja s njegovim stalnim timom suradnika i kronološki prati razvoj njegove karijere. Ova izložba pruža priliku da se shvati kako su Andersonova ikonoklastička vizija i opsesivna pažnja prema detaljima stvorili neke od vizualno i emocionalno najprivlačnijih filmova posljednjih desetljeća, svojevrsne filmske fantazije koje su i duboko ljudske. Njegova je posebnost što on ne snima u studijima, već je stvarne lokacije transformirao u maštovito izmišljene svjetove kako bi oni odgovarali pričama koje piše. Brojni predmeti pažljivo su izrađeni kako bi oživjeli te svjetove, a sve njih Anderson je pomno čuvao i veliki ih je broj predstavljen na ovoj izložbi. Radi se o maketama, koricama knjiga, slikama, fotografijama, lutkama, minijaturama, grafičkom dizajnu, kostimima. Filmske artefakte prati izbor rijetkih fotografija i polaroida te originalnih dokumenata koje je pisao, odnosno osmišljavao sam redatelj (bilježnice, scenariji, skice).
Posljednjih godina vrlo su popularni tzv. imerzivni događaji, odnosno imerzivne izložbe. U njima se posjetitelji potpuno isključuju iz stvarnoga svijeta i uživljavaju u doživljavanje prostora i/ili umjetničkih radova kroz dvodimenzionalne prikaze koji ih okružuju, tako da im oni u potpunosti zaokupe pozornost. Radi se o jedinstvenom iskustvu koje spaja vizualno i auditivno, a cjeloviti doživljaj moguće je steći aktivno sudjelujući gledanjem, slušanjem i šetnjom kroz prostore u kojima se događaju. Apsolutni imerzivni hit ovoga ljeta u Parizu je AURA Invalides. Riječ je o jedinstvenoj zvučno-svjetlosnoj predstavi u trajanju od 50-ak minuta koja se događa u unutrašnjosti veličanstvenog zdanja Les Invalides, domu grobnice Napoleona I., od 1861. godine, u kupoli i njezinih šest kapela. To je istraživanje arhitekture i povijesti Doma invalida putem svjetla, videomapiranja i orkestralne glazbe, koji su posebno osmišljeni za tu kultnu parišku znamenitost koju je u 17. stoljeću dao podignuti kralj Luj XIV. kako bi se zbrinuli veterani i invalidi francuskih ratova. Posjetitelje očekuje impresivan noćni obilazak, čarobni, kontemplativni posjet, jedinstveni multimedijski spektakl u kojem se klasična arhitektura susreće s digitalnom umjetnošću u hipnotičkom nizu vizualnih i zvučnih pejzaža, skladno spajajući povijesnu baštinu i digitalnu kulturu, otkrivajući iznimnu ljepotu i baštinu mjesta. Imerzivna tehnologija slike i prostorni zvuk evociraju ključne elemente toga spomenika kroz tri cjeline: stvaranje, sjećanja i univerzalna važnost. Nadahnuti su simbolizmom toga mjesta i otkrivaju vrhunski doseg njegova arhitekta Julesa Hardouina-Mansasrta.
U gradu u kojem svaka ulica priča svoju priču, a svaka večer nosi obećanje nezaboravnog doživljaja, ljubitelji profinjene estetike i intimne atmosfere neće zaobići ni Crazy Horse Paris. Na nekoliko minuta hoda od Eiffelova tornja, na prestižnoj Aveniji George V., taj kultni kabaret više od sedam desetljeća briše granice između plesne predstave, modne piste i umjetničke instalacije. Dvorana prima tek 250 posjetitelja, pa i oni koji sjede u zadnjem redu imaju osjećaj da su u prvom. To je prostor u kojem svaka koreografija, pokret i bljesak svjetla dopire do posjetitelja bez distance. Ime kabareta, nadahnuto legendarnim poglavicom Lakota Indijanaca, možda zvuči američki, ali njegova je duša duboko francuska, spoj slobode i discipline, erotike i umjetnosti, tradicije i avangarde. Od osnutka 1951. godine, Crazy Horse je magnetski privlačio umjetnike, intelektualce i slavne, od Elizabeth Taylor i Salvadora Dalíja, preko Johna F. Kennedyja, Grace Kelly i Madonne, do Rihanne i Marion Cotillard. Neki su dolazili iz znatiželje, drugi, poput Dite Von Teese, kako bi i sami zakoračili na pozornicu. Ono što taj kabaret razlikuje od svih drugih je filozofija tijela. Crazy Horse ne nudi kič ni sirovu provokaciju, nego rafiniranu estetiku. Svaka plesačica, ovdje poznata kao Crazy Girl (njih čak 800 od osnutka), prolazi rigorozne mjesece treninga, učeći koreografije do krajnje preciznosti. U svakoj točki dvije plesačice iste su visine, težine i boje kože, stvarajući gotovo zrcalnu simetriju, dok svjetlosne projekcije oblikuju njihova tijela u žive skulpture. Predstava koja je trenutačno na programu, Totally Crazy, hommage je više od 65 godina kreativnosti. U njoj se izmjenjuju najpoznatije točke, od legendarne "God Save Our Bareskin" do modernih interpretacija u suradnji s modnim kućama poput Christiana Louboutina ili Chantal Thomass. Glazba, svjetlo i pokret stapaju se u jedinstvenu cjelinu, toliko pomno režiranu da svaka minuta izgleda kao kadar iz filma. Kostimi, kojih gotovo i nema, zajedno s ručno izrađenim cipelama (do 250 pari u jednom šouu) i sofisticiranim svjetlosnim efektima, tvore iluzije koje mijenjaju percepciju tijela. Publika iz cijeloga svijeta, njih više od 150.000 godišnje, dolazi zbog osjećaja da svjedoči nečemu što je istovremeno intimno i spektakularno.