Tragični događaji koji se događaju diljem svijeta, a koji pogađaju baš svakoga tko je iole empatičan, već su odavno postali stalne teme naših svakodnevnih razgovora, no kako takve teške, pa i stravične teme, na pravilan način, predstaviti onim najmlađima - djeci? Teatar Poco Loco ima rješenje!
Naime, već treću godinu zaredom, od 22. do 27. rujna, u Centru kulture na Peščenici Teatar Poco Loco održat će festival “Bolje da o tome (ne) razgovaramo”, koji kroz kazališni ciklus od šest predstava djeci i mladima približavaju kompleksne, često prešućivane, ali relevantne teme, a ove godine u pitanju su seksualnost, rat, migracije te različitost. Također, nakon svake izvedbe održat će se tematski razgovor kojega svi mogu pratiti na društvenim mrežama Teatra Poco Loco te koji će kasnije, u formi podcasta, biti dostupan na njihovoj službenoj stranici.
Festival “Bolje da o tome (ne) razgovaramo” zapravo je nastao iz potrebe da predstave koje govore o važnim temama dođu do ciljane publike, kaže nam glumica i jedna od organizatorica festivala Dunja Fajdić, a ove godine na pozornici KNAP-a gledat ćemo tri predstave iz Srbije te po jednu iz Hrvatske, Slovenije i Argentine. Čast otvaranja pripala je predstavi “Seks za početnike” Pozorišta mladih Novi Sad, koja je nastala prema istoimenoj knjizi kultne autorice Jasminke Petrović, a Dunja Fajdić objasnila nam zašto je važno progovarati o temi seksualnosti.
- Razgovor o seksu uglavnom se vodi u rukavicama. Gotovo se nitko ne želi upustiti u primjerenu edukaciju djece i mladih ili se to jako često odgađa, a znamo kako djeca i mladi danas vrlo rano, iz različitih izvora, dobivaju informacije o seksualnom odgoju i seksualnosti - to je nešto što ne možemo spriječiti. Prošle godine na našem je festivalu igrala predstava "Cure", koja se također bavila temom seksualnosti, te nakon koje je uslijedio sjajan razgovor s Tanjom Jurin koje je istaknula koliko su mladi često puni netočnih i iskrivljenih informacija o seksu, upravo zato što ih crpe iz nepouzdanih izvora. Također je ukazala na činjenicu da je odraslima nerijetko teško prihvatiti koliko rano djeca počinju razmišljati o seksu, no umjesto da zatvaramo oči pred tim dijelom života, naš je zadatak, kao odraslih, pružiti djeci i mladima točne, primjerene i korisne sadržaje te razgovarati s njima otvoreno, bez straha i srama - kaže Dunja Fajdić koja dodaje kako će ove godine u razgovorima nakon predstava sudjelovati jedan glumac, redatelj ili autor predloška te jedno dijete.
Sljedeća predstava, koja je na programu 23. rujna, također dolazi iz Srbije te nosi naziv “Dječak s koferom”. Riječ je o predstavi Malog pozorišta Duško Radović iz Beograda koja je nastala po dramskom predlošku Mikea Kennyja, poznatog engleskog dramskog pisca specijaliziranog za kazalište za mlade, a ono što ovu izvedbu čini posebnom jest forma kojom je priča ispričana. Naime, predstava prati dječaka kojeg roditelji šalju u London kako bi se spasio od nedaća koje su zadesile njihovu zemlju te kako bi započeo bolji život, a kroz formu storytellinga, glumci tijekom predstave konstantno mijenjanju uloge, što je jaka poruka da se migracija može dogoditi bilo kad i bilo kome, kaže Dunja Fajdić.
- Takva djeca zaista postoje, a ova predstava u nama može pobuditi veliku empatiju za ljude koji su oko nas, a koji su došli iz dalekih zemalja. Smatram kako je vrlo važno za djecu da vide ovakvu predstavu kako bi bili svjesni da su ovakve situacije moguće te da lakše prihvate djecu oko sebe koja se možda nalaze u sličnim situacijama - rekla je Fajdić te dodala kako se na ovogodišnjem programu našla još jedna predstava o migraciji.
- "Alondra, djevojčica migrantkinja" napravljena je za nešto mlađi uzrast, za djecu od šest i više godina, no također se, jednim poetskim jezikom razumljivim djeci bavi temom migracije. Tekst predstave nastao je na temelju istraživačkog rada glumice i autorice teksta Ivane Verónice Altamirano te se temelji na pričama djece migranata iz Perua i Bolivije koji žive ili su živjeli u Córdobi, a ovu nježnu predstavu, koja govori o tome kako je migracija teška situacija za pojedinca, režirala je María Laura Gallo.
Vjerojatno najteža predstava ovogodišnjeg programa festivala “Bolje da o tome (ne) razgovaramo” jest “Negdje drugdje” Lutkarskog kazališta iz Ljubljane, koja će igrati 26. rujna. Kroz inventivnu uporabu suvremene tehnologije i tehnika filmske animacije ova predstava progovara o užasima i besmislu rata iz perspektive djeteta, a ono što priču čini još strašnijom, kaže Fajdić, jest njezina bezvremenost.
- Ove se godine podosta predstava bavilo temama migracija i rata, pa nismo bježali od toga, no ono zbog čega je vrijedno pogledati predstavu “Negdje drugdje” je posebnost izvedbenog medija te promišljen odnos autora prema publici. Predstave koje govore o ratu sve su češće zbog društvenog konteksta, a u besmislu rata najmanje se misli na one najosjetljivije - djecu. Svaka od ovih predstava gradi svoj poseban poetski jezik i na specifični način pruža snažnu antiratnu poruku, potiče publiku na suosjećanje i razmišljanje o posljedicama rata - kaže Fajdić.
Kao i “Negdje drugdje”, i predstava “Giga pravi more” namijenjena je djeci starijoj od sedam godina, a riječ je o još jednoj izvedbi koja se temelji na tekstu Jasminke Petrović. Predstava, u režiji Milje Mazarak Marinkov, donosi priču o Gigi koji svom prijatelji Cvrčku za rođendan poklanja more, a koje će im, osim za igru i zabavu, poslužiti i kao utočište kada život postane previše surov, težak, bolan ili neshvatljiv.
- Postoji mnogo dodirnih točaka između konteksta u koji je ova antiratna priča smještena i trenutka u kojem danas živimo jer je svijet uvijek jednako surovo mjesto. Važno je da se svakodnevno trudimo stvarati svoje intimne priče koje su odvojene od svega ružnog, ali koje su istovremeno spremne da prigrle sve lijepo, što svako mjesto na svijetu, u svakom trenutku može pružiti - kaže redateljica predstave Milja Mazarak Marinkov.
Posljednja, ali ne manje važna predstava, koja 27. rujna zatvara program festivala jest predstava “Moris”, koja nastaje kao suradnja između Umjetničke organizacije Clou i Lutkarske organizacije koju fakat trebamo. Ova emocionalna i aktualna predstava za učenike nižih razreda osnovne škole nastala je prema slikovnici "Morris Micklewhite and the Tangerine Dress", a koristeći lutkarske elemente i pročišćen vizualni identitet, predstava govori o dječaku koji se ne uklapa u stereotipe, ali se ne odriče svojih snova, kreativnosti i identiteta, kaže nam Dunja Fajdić.
- O takvoj je djeci u našem patrijarhalnom društvu nužno govoriti, osobito malima koji su još slobodni ili tek počinju osvješćivati svoju posebnost. Često se događa da nam nakon predstava kao što su, primjerice, "Pola pola" ili "I Cyrano i djevojčica" djeca ili odrasli zahvale što smo radili takvu predstavu, točnije što smo govorili o nekoj temi koja ih se tiče, uz riječi: "Da sam bar gledao tu predstavu kad sam bio mlađi, ne bih se osjećao tako izgubljen" - otkriva Dunja Fajdić koja je naposljetku istaknula koliko je kazalište, kao medij, važno za osvješćivanje ovakvih teških tema.
- Kroz jezik umjetnosti, koji kazalište objedinjuje, možemo govoriti o najdramatičnijim, najtežim trenutcima bez previše objašnjavanja i dociranja, ali uz veliku odgovornost umjetnika prema svojoj publici. Nadamo da našim festivalom podižemo svijest o tome koliko kazalište može povezati djecu, mlade i odrasle, potaknuti ih na suosjećanje, razgovor, pomoći im da bolje razumiju sami sebe, a naposljetku im poručiti da nisu sami - zaključuje Dunja Fajdić.