Amerikanci imaju svoj "Great American Novel", a što imaju Hrvati? Pitanje je to koje mi je palo na pamet kada sam nedavno na r/croatia na Redditu pročitala dretvu koju je započeo jedan Južnoamerikanac hrvatskih korijena.
"Pozdrav svima! Ne znam gotovo ništa o Hrvatskoj, ali htio bih to promijeniti. Profesor sam književnosti, pa sam zaključio da bi odličan način za upoznati Hrvatsku i njenu kulturu bilo čitati hrvatsku književnost. Tražim beletristiku, bilo romane ili poeziju koji predstavljaju vašu zemlju, klasike, ili jednostavno dobre knjige hrvatskih autora", napisao je naš južni rođak.
Odgovori su bili sjajni, šaroliki i neočekivani. Najviše je komentara i glasova pritom dobila Ivana Brlić Mažuranić i njene "Priče iz davnine". Mnogi su naveli Krležu, posebice "Na rubu pameti", kao i Kristiana Novaka i njegove "Črna mati zemla", "Ciganin, ali najlepši" i "Slučaj vlastite pogibelji". Više ljudi spomenulo je Roberta Perišića i Antu Tomića, od kojih prvi ima prednost što je dosta prevođen na engleski, ali začudilo me što više podrške nisu dobili Jergovićevi "Dvori od oraha", koje je jedan komentator usporedio s Márquezovih "Sto godina samoće". Žestoka rasprava razvila se oko Alana Forda, talijanskog stripa koji je, koliko god da savršeno, pogotovo zahvaljujući prijevodu Nenada Brixyja, uspijevao uhvatiti hrvatski duh, na koncu ipak diskvalificiran.
Međutim, vrag mi nije dao mira i zagolicala me potraga za mogućim "velikim hrvatskim romanom", pa sam isto pitanje upitala svoje redakcijske kolege i sve prijatelje koji su me željeli slušati. Jedan od popularnijih naslova bilo je "Putovanje u srce hrvatskog sna" Vlade Bulića, genijalan roman o ratnoj i poratnoj zbilji čiji je najupečatljiviji dio svakako putovanje "iza devet sela" ilitiga u srce hrvatskog sna negdje duboko u slikovitoj zabiti dalmatinske Zagore. "Konstantin Bogobojazni", svojedobno kontroverzni i beskrajno duhoviti roman Sime Mraovića o srpskom pjesniku u ratnom Zagrebu 1991., bio je još jedan prijedlog, kao i jednako skandalozna Karakaševa "Kino Lika" i pjesma "Hrvati mi idu na jetra" Borisa Marune... "Svit se konča", nastavila je u revijalnom tonu zatim moja prijateljica, naravno kroatistica, i tu srednjovjekovnu glagoljašku poemu opisala kao "prvu hrvatsku svjetovnu pjesmu o tome kako ništa više ne valja, svijet je otišao kvragu i bolje bi bilo da dođe smak svijeta jer sve ionako ide na gore".
"Kakvi su to dovraga prijedlozi", iziritirano sam im rekla. "Pa vi ste sigurno mrzitelji svega hrvatskog. Postoji li iti jedna naša knjiga koja ne kritizira Hrvatsku"?
"Naravno da ne", rekao je moj bivši kolega komparatist. "Kakva je to književnost gdje je sve bajno? Nema od toga literature".
I doista, postoji li veliki nacionalni roman koji nije ujedno i brutalna kritika društva o kojem piše? Je li Mark Twain bio mrzitelj svega američkoga kada je u "Huckleberryju Finnu" iznio do tada neviđenu kritiku rasizma i licemjerja američkog Juga? Ili F. Scott Fitzgerald kada je "Velikim Gatsbyjem" zatro mit o američkom snu, razotkrivši truli klasni sustav, korupciju i materijalizam jazz doba? Ili Steinbeck kada je napisao "Plodove gnjeva"? Gotovo kao da je kritika, a ne hvalospjev, najsnažniji iskaz domoljublja. Kako je to uostalom, najljepše sročio Maruna u "Bilo je lakše voljeti te iz daljine":
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja.