Kazališna redateljica Saša Broz godinama uspješno djeluje na hrvatskoj kazališnoj sceni, surađujući s brojnim nacionalnim kazalištima i vodeći pojedine kazališne kuće, a prepoznatljiva je po režijama koje snažno naglašavaju glumačku igru i suvremeno čitanje dramskih tekstova.
Nakon baletnog obrazovanja u Zagrebu i Moskvi, umjetnički put usmjerila je prema režiji, ostvarivši brojne zapažene dramske i glazbeno-scenske projekte. U HNK u Osijeku režira prvi put i to dramu "Dok zvijezde ne padnu" britanske autorice Beth Steel, tekst koji se posljednjih godina sve češće pojavljuje na europskim pozornicama.
Razgovarali smo s njom uoči premijere uspješno realizirane tijekom vikenda, i to o radu na predstavi, suradnji s osječkim ansamblom i općenito o kazalištu kao prostoru susreta publike i suvremenih tema... uz malu napomenu da su nove izvedbe njezine predstave 19., 20. i 21. veljače.
Zašto vam je osobno intrigantan – ili kako vas je dirnuo – tekst i zašto mislite da je dobar repertoarni potez postaviti ga? Ljudski odnosi i identitet(i) izloženi socijalnim pritiscima vrlo su aktualna tema, a kroz vjenčanje Britanke i Poljaka reflektiraju se tu i univerzalne teme migracija, društvene dinamike i vjekovnog čovjekovog straha od "drugog i drukčijeg".
Tekst vrlo spretno prožima univerzalne teme kao što su međuljudski odnosi i dinamika unutar obitelji s naglaskom na sestrinskim odnosima. Tu je i vječna tema nemoguće ljubavi, prijevare i usamljenosti u starosti. Sve to ima snažan okvir aktualnih društvenih problema kao što su integracija, neprihvaćanje različitih kultura, uvjerenja i nemogućnost asimilacije u društvo. Sve to pod teretom rastuće nezaposlenosti i kapitalizma koji nas melje bez zadrške. Ovo nije važan tekst samo za HNK u Osijeku, ali je na sreću Osijek prvi teatar u regiji koji je prepoznao izniman značaj ove nagrađivane drame. Zato želim zahvaliti i ravnatelju Drame Dušku Modriniću i intendantu Vladimiru Hamu što su mi dali bezrezervnu podršku i prihvatili prijedlog da se ovaj tekst postavi.
Drama počinje gotovo komično, ali se postupno preobražava u intenzivnu refleksiju o međuljudskim odnosima i društvenim tenzijama. Koliko je to estetski i dramaturški bilo izazovno ostvariti?
Žongliranje žanrovima oduvijek mi je režijski vrlo privlačno, makar to može biti i vrlo sklizak teren ako ne postoji jasan koncept koji će nametnuti ritam, a koji će oprezno izbalansirati različite žanrove. U ovoj su drami oni jasno naznačeni kroz činove pa s dramaturške strane nije bilo izazovno, no trebalo je, kao prvo, pronaći kôd cijele predstave da bi to skakanje iz žanra u žanr teklo što prirodnije. Na to se nadovezuje intenzivan rad s glumcima, jer je taj dio najdelikatniji kada je riječ o naglim skokovima iz komedije u dramu pa i u tragediju.
Koliko vam je važno da predstava rezonira s današnjim društvenim kretanjima, globalnim pitanjima? I ne samo ova predstava nego generalno kazališni projekti u kojima sudjelujete i koje gradite.
Najvažnije mi je da tekst rezonira sa mnom. Traženje idealnog teksta za mene je vrlo dugačak i delikatan proces i uvijek mu se s posebnom pozornošću posvećujem. Važna mi je priča i kako je dramaturški montirana, kao i to pronalazim li u tekstu prostor da mogu kao redateljica "raširiti krila". Potpuno mi je nevažno koja je tema, osim što dnevno-političke refleksije i općenito teme koje su politizirane – izbjegavam.
Kako kao redateljica balansirate između emocionalne istine likova i strukturalne preciznosti teksta?
Emotivne palete karaktera u ovom tekstu proizlaze i usko su povezane sa samom pričom. Ono što će biti zanimljivo publici je da će oni znati neke vrlo teške i bolne istine s kojima će se likovi suočiti tek na samom kraju predstave.
Predstavu možemo doživjeti i kao zrcalo naših pogleda i predrasuda, prostor osobnog propitivanja. Polarizacija društva sve je izraženija, kao i potraga za 'identitetom' ili 'pozicijom' pa i mjestom pod suncem. Je li ovo tekst i o našim tjeskobama i o mogućnostima suživota – s drugima, drukčijima i samima sobom?
Prije bih rekla o nemogućnostima suživota, jer je to, na žalost, stvarnost koju živimo. Kao društvo smo površni i da, tjeskoba je osjećaj koji prati našu društvenu nemoć. Okretanje glave i nedjelovanje umjesto snažnoga poriva da napravimo sve i kao pojedinci i kao zajednica da bi se anomalije društva minimizirale. Ovaj tekst u svom fokusu prvenstveno ima emocije. S obzirom na to da se priča odvija na dan vjenčanja jedne od triju sestara te emocije dovode likove do granice pucanja. Kako je Tolstoj rekao: "Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način."
Ovo vam je, koliko znam, prva suradnja s dramskim ansamblom HNK u Osijeku. Po čemu se, ako se, razlikuje od vaših prethodnih iskustava?
Svaki svoj angažman radim maksimalno profesionalno i dolazim vrlo spremna. Radim intenzivno da bih predstavu, kada odem nakon premijere, ostavila na čvrstim temeljima da poslije može lijepo rasti. Proces u Osijeku zaista je ugodan i lijep. Ponosna sam na svoj glumački ansambl i autorski tim.
S obzirom na vaš dug, zreo i priznat rad u kazalištu te iskustvo u različitim vrstama režija, kako biste opisali svoju režijsku filozofiju?
Red, rad, disciplina i puno, puno mašte.
U svijetu u kojem kazalište sve više mora komunicirati s digitalnim i medijski neumoljivim okruženjem, gdje i kakvom vidite ulogu klasične drame i kazališnog susreta s publikom uživo?
Kazalište je mjesto živog susreta i kao takvo nikad neće biti ugroženo. Smatram da je divno to ispreplitanje drugih medija u kazalištu. I sama sam mu sklona. Novi mediji daju još jednu vizualnu dimenziju i, ako se pažljivo koriste, šire horizonte autorima, a rekla bih da ih i publika voli i očekuje.
Jeste li tijekom rada razmišljali baš o osječkoj publici?
Možda je zgodna činjenica da je Slavonija poznata po svojim vjenčanjima pa vjerujem da će publika rado prihvatiti i naše scensko vjenčanje.