Predstava "Djeca raja", koju su krajem prošlog ljeta pripremili i izveli šibenski srednjoškolci okupljeni u Dramskom studiju "Ivana Jelić", bila je jedno od najsnažnijih i najpotresnijih kazališnih iskustava u mom životu. Studio osnovan prije dvadesetak godina pod okriljem Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku posljednjih osam godina vodi šibenska glumica i kazališna pedagoginja Oriana Kunčić. Iza nje i njezina mladog ansambla već je deset predstava, a ove se godine čak devetoro članova njihove velike dramske obitelji priprema za prijemni na Akademiji.
Sada su napravili novu predstavu pod naslovom "Izgubljeni". Premijera će biti ove subote, 6. lipnja, na pozornici šibenskog HNK. Priča počinje tako što mladi ansambl počinje pripremati izvedbu mjuzikla "Kosa"... a onda usred proba započinje rat. O kazalištu koje spašava živote i daje smisao, o predstavama koje donose katarzu – kako izvođačima, tako i gledateljima – te koje bi trebalo igrati što češće i u što više gradova, razgovarao sam za Obzor s Orianom Kunčić u Šibeniku, svega nekoliko dana uoči premijere predstave "Izgubljeni".
Ovo nije tema ni povod ovom razgovoru, ali na početku ipak samo jedno pitanje: jesu li vaša kandidatura za mjesto intendantice HNK Šibenik i vaše zamjerke kompromitiranom natječajnom procesu ostavile traga na odnosu kazališta prema produkciji koju pripremate?
Apsolutno ne. Zapravo, čak bih rekla i suprotno. Čini mi se da su se pojedine kolegice i kolege baš dodatno aktivirali i da imam veliku podršku. Dramski studio u produkcijskom smislu nikada nije previše zahtjevan, ali imali smo i veliku pomoć. Doduše, ova je predstava tehnički prilično zahtjevna, s puno projekcija i drugih stvari.
Je li tehnički najzahtjevnija dosad?
Moji kolege kažu da jest, a imamo još jako malo vremena. Sve mora biti vrlo precizno izvedeno da u potpunosti ostvarimo čaroliju predstave. Probe s velikim ansamblom održavaju se svakodnevno.
Koliko će ljudi biti na pozornici?
Trideset i jedan. U tom smislu zaista je riječ o jako zahtjevnom autorskom projektu u koji smo krenuli bez teksta i bilo kakvog dramskog predloška. Uvijek radimo tako. Najprije zbog pedagoških razloga. Kad imate gotov tekst, morate odmah napraviti podjelu uloga, a ostalima što dopadne. Od početka sam tražila način da svatko od njih ima jednake mogućnosti. Zato sam vrlo brzo odustala od postojećih dramskih tekstova. Od tada svi naši projekti nastaju na isti način – iz improvizacije na temu koja nas zanima.
Dogovarate li se s mladima i o temi ili je vi odredite?
U šali im znam reći da u kazalištu nema demokracije, ali naravno da ih uvijek propitujem i o samoj temi. Uz razgovor i zajedničko promišljanje nastojim ih učiti dijalogu i kritičkom razmišljanju, no konačna odluka ipak ostaje na meni. Njima je to jasno, ali vjerujem da im je upravo proces koji vodi prema onome što će se dogoditi pred publikom iznimno važan. To su razgovori, pa knjige koje moraju pročitati, a znam da je riječ o generaciji koja baš i nije sklona čitanju, pa glazba i filmovi... U ovom slučaju bili su doista fascinirani.
Je li im "Kosa" bila potpuno nepoznata?
Apsolutno. To me čak malo i iznenadilo.
Prošle ste godine napravili "Djecu raja", a ta me predstava fascinirala snagom i ozbiljnošću s kojom ste se uhvatili ukoštac s temom svakovrsnog nasilja u društvu, uključujući ono vršnjačko, obiteljsko, u školi...
Hvala, znam da vas se predstava doista jako dojmila. I meni je iz više razloga posebno draga. Ponajprije zato što su članovi ansambla kroz taj proces prošli nešto iznimno važno i pritom su glumački znatno sazreli. Draga mi je i zato što predstavlja svojevrsni sažetak godina našega zajedničkog rada unutar Dramskog studija – riječ je o dvjema generacijama koje su stasale nakon pandemijskog lockdowna. Vrlo se jasno sjećam večeri kada su počeli otvoreno govoriti o svojim problemima i kada sam shvatila koliko im je takav prostor bio potreban i važan. Upravo je odatle krenuo moj daljnji rad s njima i usmjerenje prema temama koje smo kasnije zajedno razvijali. Tada sam čula za toliko problema da nisam znala što ću s tim. Shvatila sam da ta djeca, ti mladi ljudi, jednostavno neće biti dobro ako kazalište ne postane njihova "crna kutija", prostor u kojem mogu slobodno govoriti. Proganjala me spoznaja o tome s koliko se problema mentalnog zdravlja susreću, a o kojima naše društvo još uvijek vrlo malo govori. Naprosto sam svojim očima gledala te mlade i posljedice s kojima su se nosili kako su znali i umjeli. Išla sam čak i na nekoliko stručnih skupova jer me bilo strah odgovornosti. Nisam znala usmjeravam li ih dobro, nisam znala što ću sa spoznajom da se netko od njih samoozljeđuje. Do tada nisam ni znala koliko je to prisutno. Nisam znala što učiniti sa saznanjem da nekoga tuku ispred škole, a on to nikome ne smije reći. Bilo je to stvarno teško razdoblje.
Očito su vam pružili veliko povjerenje.
Da, osjetila sam veliku odgovornost upravo zbog tog povjerenja. Osobito kada sam shvatila da se tom temom zapravo nitko ozbiljno ne bavi, ni pedagozi, ni psiholozi, ni društvo u cjelini. Kao da smo svi zatvarali oči. A onda se dogodio zločin u školi u Prečkom i nakon toga više nije bilo moguće zatvarati oči. Da ne govorimo o svemu što vidimo u društvu: utakmicama koje više nalikuju ratovima, toj mladosti koja, kad je vidite u velikoj skupini, djeluje pomalo zastrašujuće. Sve nas je to kao grupu jako provociralo. Jednog smo dana sjeli i počeli razgovarati o tome čime ćemo se baviti te godine. Oni su rekli – nasilje. A ja sam pomislila: dobro, ali zar opet? Moram priznati da sam ih čak pokušala nagovoriti na nešto drugo, predlagala im, onako u šali, čak i neku komediju. Ali njih druge teme nisu zanimale, što je onda i meni postalo izazov. Počeli smo razgovarati o tome zašto je to tako, što je razlog i uzrok te silne agresije. I tada je krenuo jedan beskrajno lijep proces. Mi smo ga među sobom zvali Aristotelovom katarzom. Rekla sam im da ćemo odsad bez zadrške govoriti o svemu što nas muči. Onda sam jednog dana shvatila da neki od njih nikada u životu nisu napisali pismo. Pa sam im rekla da napišu pismo meni i u njemu ono što mi nikada nisu rekli. Mislila sam da će tu sigurno biti i dobrog materijala za predstavu. Ali to je bilo toliko snažno i dirljivo da smo mjesec dana čitali ta pisma i o njima razgovarali. Slijedilo je kopanje po vlastitoj nutrini. Rekla sam im: morate biti kritični i prema sebi. Ne možemo samo optuživati roditelje, profesore ili društvo. Moramo se zapitati i gdje smo mi u svemu tome. O svemu su vrlo otvoreno progovarali, suočavali se sami sa sobom i sazrijevali. I tako su nastala "Djeca raja".
Koliko ste puta igrali predstavu?
Pet ili šest puta. Igrali smo i na Hvaru, na Festivalu hrvatskog dramskog stvaralaštva za mlade, gdje smo dobili nagradu za najbolju predstavu u cjelini.
Nije li šteta što takva predstava nije dobila više prilika za izvedbe i gostovanja?
Ta me tema jako boli. Neću i ne mogu sada govoriti zašto je tako, ali koliko je to važno i o čemu se tu radi, jako se dobro shvati kada vidite gledatelje njihovih godina koji počnu plakati tijekom predstave.
I to u dobi u kojoj nije poželjno pokazivati takvu "slabost" i bilo kakvu ranjivost...
Oni glume ono što jesu. Oni na pozornici izgledaju, a i izvan nje izgledaju baš kao djeca koju svakodnevno srećete na ulici. To su oni isti "klinci" kojih se možda znate i prepasti jer vam izgledaju buntovno i agresivno. Zato mislim da je ogromna šteta što se predstava nije više igrala. Ansambl je velik i logistički je zahtjevna, ali ta je predstava snažna i važna za sve njih i za sve koji su je gledali. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Nije li to sama bit i svrha kazališta?
Upravo to. Zato i govorim o katarzi. Zadnjih se godina znamo šaliti i govoriti da smo postali prava inkluzija. Okupili smo se doslovno "s ceste", a u ansamblu ima toliko dirljivih priča. Lovre Pajić, moj asistent, jednom mi je na probi imao potrebu reći: "Znaš, nikad ti nisam rekao što mi je dramska značila u životu." Rekla sam mu neka to napiše i to je završilo u predstavi kao ona rečenica: "Što bih ja bio da nije bilo dramske?"
Lovre je danas student sarajevske Akademije?
Da. Odabrao je umjetnički put. Ja se ne mogu požaliti na svoju karijeru. Prošla sam Sarajevo, Berlin, filmove, nagrade... Ali ništa mi nije bilo toliko važno kao trenutak kada vidite tog "izgubljenog klinca" s ulice iz kojeg uspijete izvući sve ono što on u sebi zapravo već ima i date mu priliku da se realizira. To su neprocjenjive priče. Nakon predstava uvijek sjednemo i razgovaramo. Jedne su noći tako počeli govoriti: "Moramo vam reći koliko ste nam vi spasili živote." Počeli su jedno za drugim govoriti što su sve prošli, što su sve radili... U tom trenutku shvatite da nema tog "crvenog tepiha" koji takvo što može nadomjestiti. Uostalom, upravo uz njih i ja pronalazim svoj konačni smisao, razlog zašto sam odabrala ovakav život, glumu i pedagogiju.
Zato što je to najizravnije iskustvo kazališta, umjetnosti koja daje smisao životu, zar ne?
Da. To je sama suština u kojoj nema nikakve kalkulacije ni taštine. Kroz njih mi se napokon otvara sama srž tog prekrasnog poziva. Kad me moja prijateljica iz Berlina pozove i pita hoću li doći na Berlinale, jer sam dio velike mreže castinga, ja svaki put kažem: "Ne znam još." Onda me zove pet dana prije i pita: "Nisi još potvrdila, hoćeš li doći?" I odmah doda: "Samo mi nemoj opet reći da ne možeš zbog djece." A moj odgovor je uvijek isti. U izboru između njih i bilo čega drugog oni uvijek imaju prednost.
Za sada je osim premijere zakazana još samo jedna izvedba u ponedjeljak.
Da, vidjet ćemo kako ćemo je i kada još moći igrati.
Svaka izvedba zapravo je i nova proba, s obzirom na to da se oslanjate i na improvizaciju. To je proces koji ne završava premijerom...
Tako je. Oni su mi sami rekli: "Ako ovo ne budemo previše igrali, možemo li se ponekad naći, doći u kazalište i igrati sami za sebe?" Naravno da mogu. Predstava je jako topla i jako tužna u isto vrijeme. Ljudi koji gledaju probe kažu da ih "izludi"– čas su sretni, pa plaču, pa se opet smiju.
Ansambl čine sami srednjoškolci. Kraj je školske godine, vrijeme pripreme za polaganje državne mature. To im je sigurno silno zahtjevno.
Jako im je zahtjevno. Ali ako kažem: "Večeras idemo ranije spavati", nastane lom. Oni inzistiraju da sve odradimo i završimo. Strašno su posvećeni.
Kako je došlo do inspiracije "Kosom" za ovu predstavu i kako je nastao projekt pod naslovom "Izgubljeni"?
Dugo sam htjela raditi "Kosu" s tom generacijom. Međutim, svaki put kad bih razmišljala o tome, odustajala sam jer mi se činilo da je to nešto što pripada našoj generaciji, da oni nisu dovoljno zreli. A i produkcijski mi se uvijek činilo preveliko, prezahtjevno pa sam to potiskivala. Ali nakon "Djece raja" otvorio se i u meni prostor. Nisu samo oni sazrijevali tijekom tog procesa, sazrijevala sam i ja. Propitivala sam samu sebe o generacijskoj agresivnosti koja zna preplašiti. Kamo nas kao društvo to vodi? I ta su me pitanja dovela do moje generacije, do mog brata, do Leona Lučeva, do Voje Markovića i drugih ljudi iz tog kruga. Mi smo bili "Djeca raja" i nešto nas je presjeklo.
Govorite o ratu?
Govorim isključivo o ratu. Bojim se da smo kao društvo potpuno neodgovorni. Zašto mlade ljude odgajamo u tako militantnom duhu? Jesmo li svjesni svega što smo prošli i želimo li to prenijeti njima? Otvorio se niz pitanja upravo u "Djeci raja", a sada i u "Izgubljenima". Ako probudimo generaciju koja je netolerantna — što onda? Zašto se onda čudimo kad se dogode incidenti? Kada se dogodi zločin u Prečkom? Zašto se čudimo da postoji neki klinac koji će u Splitu mrtvo-hladno prebiti drugog klinca zato što navija za "krivi" klub? Ili ako neki klinci pretuku imigranta u Rijeci? Je li to društvo koje želimo? Odakle nam pravo da za to optužujemo mlade? To su vrlo osobna pitanja. Mi smo svi odgovorni.
Kako ta generacija percipira narativ o Domovinskom ratu kao temelju današnje Hrvatske, države i društva?
Oni to uopće ne propituju; svjesni su da je rat nešto što je prošlo. S njima razgovaramo na zdrav i otvoren način. Iako se predstava dotiče i Domovinskog rata, ona ga promatra na drukčiji, univerzalan način – kroz priču o tome kako se ratovi mogu izbjeći. Upravo je to ključna tema.
A u svijetu generalno to uopće nije tema.
Da, upravo to – pitanje kako izbjeći rat.
Kako ti mladi ljudi doživljavaju militarizaciju Europe i prisutnost rata u javnom govoru kao nečeg što će se, sasvim izvjesno, dogoditi?
Onako kako sam ja nekad doživljavala priče moje bake o Drugom svjetskom ratu. Oni nas gledaju slično – klimaju glavom, ali to im je daleko kao što je i nama svojedobno bilo. Na dan kada je počeo rat u Šibeniku ja sam došla s kupanja, otišla u kafić ne shvaćajući u potpunosti što se događa, iako su ulice već bile zatvorene. Ali u tim godinama vi ne možete sjediti u strahu, to nije prirodno. I to je odgovor na vaše pitanje: oni nemaju odnos prema ratu. S jedne strane, to je prekrasno – mladost je takva. A s druge strane, bolno je gledati iz moje perspektive. Jer ja u njima vidim svoju generaciju koja je iz maturalnog odijela otišla na prvu liniju fronta.
Ratovi se zapravo hrane neustrašivošću mladosti, upravo je proždiru, zar ne?
Tako je. Oni se ničega ne boje. Ja bih o tome mogla napisati knjigu, o svim tim mladim, predivnim ljudima iz moje generacije koji su prošli rat, a nakon što je sve završilo više nikada nisu uspjeli nastaviti živjeti kao prije. Iz svijeta gitara, Morrisona, rock'n'rolla, iz te neke mladosti i slobode odjednom su morali otići na prvu liniju. I više se nikada nisu uspjeli vratiti. Mnogi su, kako to na ulici kažemo, "prolupali". U Šibeniku je jako puno ljudi moje generacije završilo tako. Moj brat i Leon Lučev jedan su drugog nakon rata zvali "preživjeli". Moj brat, nažalost, na kraju nije preživio. To su posljedice o kojima se premalo govori. Jer kada govorimo o ratu, stalno govorimo o teritorijima, brojkama, granicama, strategijama, pobjedama i porazima. A mene zanima čovjek. Mene zanimaju ti prekinuti životi i snovi. Zato često kažem da me je rat oplemenio. To može čudno zvučati, ali iz tog iskustva dolazi moj univerzalni pacifizam. Ja rat ne želim nikome. Nikada. Ne želim ga ni Izraelcu, ni Palestincu, ni Ukrajincu, ni Rusu, ni bilo kome drugome. I zato mi je bliska ona TBF-ova rečenica: "Mrzim svakog onog gada željnog rata." Dijete je dijete. Tu više nema razlike. Moje, tvoje, bilo čije. Nema nacije ni vjere kada govorimo o toj vrsti patnje. I to je ono čime se mi zapravo bavimo u ovoj predstavi. Ne bavimo se statistikama ni ideologijama. Ovo nije predstava o brojkama i zastavama. Ovo je predstava o snovima koje je rat prekinuo. O mladosti koja nije stigla živjeti svoj život. O momku koji nije stigao poljubiti svoju curu.
Može li se itko od njih zaista zamisliti u nekom novom ratu?
Njima je to potpuno daleko, oni jednostavno ne mogu zamisliti da netko želi ubiti drugog čovjeka.
Pa vjerojatno ni to da netko od njih traži da budu spremni ne samo poginuti, nego i ubiti drugog čovjeka?
Da, to je ta granica na kojoj ljudi "pucaju". Gledam to kroz iskustvo svog brata i brojnih prijatelja i poznanika i mislim da je upravo u tome, u pomisli ili spoznaji da si ubio, najveći problem za nastavak života. Bez obzira na opravdanost, na obrambeni karakter, na kontekst, na poziciju u kojoj se to "moralo". Ne znam kako je tek živjeti ljudima koji nemaju ni takva opravdanja, koji su sudjelovali u očito nepravednoj i napadačkoj agresiji.
Koliko njihov doživljaj ovisi o iskustvima iz vlastitih obitelji? Sigurno ih ima dosta koji su djeca branitelja?
I ja sam dijete i sestra branitelja i dragovoljca. Ali mi se nismo uopće bavili tom vrstom dnevno-političkih podjela koje danas često postoje. Djeca su nevjerojatno čista u tome i iskrena. Nije bilo nikakvih problema ni s njihove strane ni sa strane roditelja, bez obzira na različita obiteljska iskustva. Zato što se ova predstava zapravo ne bavi političkim pozicijama i ideologijama. Bavi se snovima koji su prekinuti.
Koliko ste razgovarali o mirotvorstvu, o izbjegavanju ratova?
Jako puno. Zato i povezujem "Kosu", odnosno "Izgubljene", s "Djecom raja". Mi se nekad šalimo da su "Djeca raja" uzrok, a "Izgubljeni" posljedica. Ako na vrijeme ne razgovaramo o nekim stvarima, ako stalno podgrijavamo sukobe i netrpeljivost, onda će se dogoditi da umjesto pluralizma i demokratskog društva koje zna razgovarati argumentima dobijemo društvo u kojem netko umjesto razgovora bira oružje. Zato smo puno razgovarali o tome koliko je šutnja opasna. Živimo u vrlo čudnim vremenima. Time smo se bavili još u "Djeci raja", kroz njihove generacijske probleme, a onda smo to prenijeli i na "Izgubljene". Tu se radi o svim onim situacijama u kojima se pravimo da ne vidimo što se događa. Jer šutnja je oblik sudjelovanja. Ako ne progovorite, ako nekoga ne zaštitite, onda se događa upravo ono što gledamo oko sebe.
Koliko mladih svake godine sudjeluje u programima Dramskog studija i pripremi predstava?
Posljednjih smo godina u tom smislu prilično stabilni. Ovo je ansambl, a mi se doista zovemo tako, koji je nastao još od "Djece raja" i tako funkcionira. Kao pedagog imam problem jer dramske skupine zapravo ne bi trebale imati više od dvanaest članova i jako je teško raditi s većim brojem. Pedagoški rad, a i sama gluma, vrlo su individualan proces. Ono što vrijedi na sceni za jednog, za nekog drugog uopće ne vrijedi. Kad ih je puno, jedva stignete svakome posvetiti dovoljno pozornosti. Ali nisam imala srca ograničiti broj, reći im da ih u predstavi može biti samo dvanaest. Zato za jednu grupu imamo jako velik broj srednjoškolaca, što je posebno važno u vremenu svih ovih podjela i sve manjeg interesa za kulturu i umjetnost. Danas općenito nije lako dovesti mlade u kazalište. Zato sam jako ponosna na njih. Oni zaista stasaju u ozbiljne mlade intelektualce.
I vjerojatno u buduću kazališnu publiku?
Apsolutno. Oni bez kazališta više ne mogu živjeti.
Ali publiku s najvišim mogućim očekivanjima i kriterijima?
Tako je i tako treba biti. Ako kao društvo ne postavljamo visoke kriterije, što onda možemo očekivati? Ako postavite nizak kriterij, dobit ćete i loš rezultat. To vrijedi za sve.
Riječ je o gradskom projektu koji je povjeren kazalištu. Možemo to slobodno spomenuti.
To je gradski projekt koji je povjeren kazalištu i u koji polažem velike nade. Sredstva su osigurana, ali sada slijedi realizacija. Projekt tek treba zaživjeti. Upravo tu vidim mogućnost da konačno dobijemo nešto što u šali zovem šibenskim ZKM-om.
Što bi to konkretno značilo?
Prije svega, značilo bi prostor koji bi bio njihov dom. Ne mogu reći da se mi u kazalištu ne osjećamo kao kod kuće. Moja je generacija ondje odrasla i to mjesto nosi puno uspomena. Ali naše je kazalište praktički jedini veći javni prostor u gradu koji se koristi za razna događanja, a stalno se mora balansirati između umjetničkih programa i komercijalnih ili protokolarnih događanja. Evo, dok razgovaramo, u HNK se osniva novi nogometni klub. Zato se nadam da bi Centar za mlade mogao postati prostor koji bi pripadao upravo njima. Mjesto na kojem bi mogli stvarati, raditi, okupljati se i razvijati svoje projekte bez stalne borbe za termin ili prostor. To bi za njih bilo neprocjenjivo.