Iskreno, ne znam kako ću vam sada odgovarati na pitanja. U glavi su mi jedino Luka Modrić, njegova sjajna igra i kako gubimo u tom polufinalu od Hrvatske – kroz smijeh nam na samom početku intervjua govori britanski glumac Joseph Fiennes referirajući se na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine.
To je, naime, bila njegova prva reakcija kada je čuo da daje intervju za hrvatske novine, što zapravo nije nimalo neobično s obzirom na to da smo razgovarali u povodu premijere nove serije "Dear England", u kojoj glumi ni manje ni više nego bivšeg engleskog izbornika Garetha Southgatea.
Radi se o BBC-jevoj biografskoj drami nastaloj prema istoimenoj kazališnoj predstavi britanskog dramatičara Jamesa Grahama iz 2023. godine, koja je vrlo brzo postala jedan od najvećih kazališnih fenomena posljednjih godina u Velikoj Britaniji te osvojila i prestižnu nagradu "Laurence Olivier" za najbolju novu dramu. Radnja serije, koja premijeru ima sutra na platformi HBO Max, tijekom četiri napete i emotivne epizode prati englesku reprezentaciju na tri velika turnira – Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018., Europskom prvenstvu 2021. te Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022. godine, te se pomalo neobično prije svega bavi pitanjem poraza i kako se nositi s njime. Među ostalim, tematizira upravo i utakmicu s Hrvatskom, čiji je ishod razočarao cijelu naciju.
Upitali smo stoga Josepha Fiennesa koliko je zapravo neobično ispričati inspirativnu sportsku priču koja nije utemeljena na velikoj pobjedi, kao što je to često slučaj u sportskim filmovima i serijama, nego upravo na porazu i razočaranju.
– Upravo je to možda najzanimljivije i najljepše u cijeloj ovoj priči. Mislim da bi autor James Graham vjerojatno rekao kako bi svima bilo puno jednostavnije da smo na kraju osvojili trofej. Naravno da bi bilo sjajno ispričati klasičnu priču o autsajderima koji na kraju slave. Ali mislim da baš zbog svoje teme ova serija otvara puno dublja pitanja. Da, ona govori o nogometu, o "lijepoj igri", o ljudima koje svi poznajemo, o igračima, izbornicima, velikim sportskim zvijezdama. No istodobno govori i o temama s kojima se kao društvo često ne želimo suočiti pa ih ovdje promatramo upravo kroz prizmu nogometa. I premda ovo nije priča o velikoj pobjedi, mislim da je zato možda čak i zanimljivija jer se bavi pitanjem kako se nositi s porazom. A to je često puno teže. Serija istražuje ogroman pritisak kojem su izloženi mladi ljudi, u ovom slučaju vrhunski sportaši, i posljedice koje takav teret može ostaviti na njih. Također, bavi se rasizmom, nacionalnim identitetom, pitanjem što zapravo znači zastava i reprezentacija jedne zemlje. Govori i o liderstvu, mentorstvu i važnim životnim prekretnicama. I u konačnici pokazuje da možda nije sve samo u pobjedi – kaže Joseph Fiennes.
Zanimljivo je da je ovaj 55-godišnji glumac Garetha Southgatea utjelovio i u predstavi i u seriji, a zbog sjajne izvedbe te nevjerojatne sličnosti s izbornikom hvale ga i publika i kritika.
– Činjenica da sam isti lik već glumio u kazalištu bila mi je velika prednost, ali i svojevrsna prepreka. Kazališna verzija bila je puno šira, ekspresivnija i u nekim trenucima gotovo karikirana, s puno više komičnih elemenata. Ipak, uvijek sam pokušavao ostati emocionalno autentičan i pronaći stvarnog Garetha unutar svega toga. No snimanje televizijske serije potpuno je drukčije. Kamera dolazi sasvim blizu i hvata svaki detalj. U kazalištu netko može sjesti malo dalje u publici, pogledati me i pomisliti kako sam isti Southgate. Ali u seriji nema skrivanja i zbog toga sam zapravo bio dosta nervozan. James Graham i ja morali smo prilagoditi cijeli ton priče pa je televizijska verzija postala puno ozbiljnija drama. I dalje postoji taj određeni humor, ali ovdje ipak govorimo o velikim i ozbiljnim temama. No važno je naglasiti da je ovo i dalje fikcionalizirana verzija događaja iza zatvorenih vrata. Mi kao glumci jako puno istražujemo i jako se puno pripremamo, ali istodobno moramo dodati i malo mašte i imaginacije kako bismo došli do neke dublje emocionalne istine – govori nam Fiennes.
Ističe kako uvijek osjeća veliku odgovornost kada glumi stvarne ljude. A posebice je to ovdje slučaj kada se radi o personi koja je poznata diljem svijeta. Southgate je pritom prikazan kao osoba koja je promijenila lice engleske nogometne reprezentacije i način na koji se u Engleskoj govori o muškarcima, emocijama i nacionalnom identitetu. Naslov "Dear England" inspiriran je upravo otvorenim pismom koje je Gareth Southgate tijekom pandemije 2021. godine napisao navijačima i građanima Engleske.
Upravo to pismo postalo je simbol njegove drukčije filozofije vođenja reprezentacije, one koja se ne temelji na strahu, agresiji i pritisku, nego na empatiji, zajedništvu i emocionalnoj otvorenosti. A upravo se tim temama bavi i sama serija, koja nogomet koristi tek kao polazišnu točku za puno širu priču o društvu i suvremenoj muškosti.
– Kada reprezentacija izgubi, posebno na razini Svjetskog prvenstva, količina mržnje i agresije koja se pojavi u javnosti može biti zastrašujuća. A danas je sve to još pojačano društvenim mrežama. Zato mislim da je važno da mladi sportaši danas imaju puno bolju zaštitu nego što su je imali nekada, kada je dominantan model bio neka vrsta toksične muškosti u kojoj se emocije nisu smjele pokazivati. I upravo zato mislim da je ova priča toliko važna i zanimljiva. I mislim da nosi važnu poruku, posebice za mlade ljude koji se bave sportom, bilo da su to dječaci ili djevojčice. U početku nekako svi igraju iz ljubavi i radosti, posebice kao djeca. Ali kako okruženje postaje ozbiljnije, kako dolaze pritisci, očekivanja i cijela struktura koja okružuje profesionalni sport, ta radost često nestane. Tada pritisak preuzme sve. I upravo zato su potrebni lideri i mentori koji će mladim ljudima pomoći da ostanu povezani s onime što vole i da se pritom osjećaju sigurno i zaštićeno – smatra ovaj glumac.
Stoga je u seriji poseban naglasak stavljen na psihološki pritisak kojem su izloženi igrači, ali i na Southgateovu odluku da u reprezentaciju dovede psihologinju Pippu Grange, što je u tadašnjem nogometnom svijetu mnogima djelovalo revolucionarno. Kroz razgovore, dnevnike i suočavanje s vlastitim strahovima igrači su počeli graditi drukčiji odnos prema emocijama, porazu i vlastitoj ranjivosti.
Grange, koja je danas i priznata autorica, u seriji je pak utjelovila britanska glumica Jodie Whittaker, s kojom smo također razgovarali o važnosti psihološke pomoći u sportu.
– Psihološka podrška konačno je počela biti jednako važna kao i fizička priprema igrača. Ti nogometaši imaju tijela osigurana na milijune funti, svaki mišić, stopalo ili ruka tretiraju se s najvećom pažnjom, a istodobno je mozak, koji upravlja svime time, godinama bio potpuno zanemaren. Iz današnje perspektive možda je teško zamisliti vrijeme u kojem se o mentalnom zdravlju gotovo uopće nije govorilo, ali to i dalje nije nešto što se radi posvuda. I danas postoje akademije u kojima mladi igrači svakodnevno treniraju pod ogromnim pritiskom, a pritom možda nemaju nikoga s kim mogu razgovarati. Zato mislim da je važnost Garetha Southgatea ogromna. Naviknuli smo se na ideju liderstva koja se temelji na strahu, pritisku i agresiji. A Gareth je napravio nešto potpuno drukčije. Vodio je uz empatiju i dobrotu, ali istodobno vrlo jasno i odlučno. Nije razmišljao kratkoročno i nije pokušavao na brzinu ostvariti uspjeh zbog vlastitog ega. Postavljao je temelje za budućnost čak i u trenutku kada nije ni znao hoće li dugoročno ostati izbornik. To mi je zaista izvanredno. I upravo je zato bilo toliko važno što je uza sve to u reprezentaciju doveo i psihologinju, u vrijeme kada nogometni svijet za takvu ideju gotovo nije imao razumijevanja – kaže glumica i dodaje da ju je ova priča i samu iznenadila na osobnoj razini.
– Iskreno, mislila sam da cijelu tu priču poznajem napamet. Međutim, poznavala sam je samo kroz ono što nismo ostvarili, kroz poraze i ono što je pošlo po zlu. I sama sam upala u tu zamku navijačkog razmišljanja: "Ma da, opet smo izgubili", kroz sve te tipične narative o neuspjehu engleske reprezentacije. A onda shvatiš da je prava priča zapravo nešto sasvim drugo. Ono što je meni posebno zanimljivo jest činjenica da nam, osim utakmica i rezultata kojih se svi sjećamo, pokazuje i koliko je ta momčad zapravo napredovala kao grupa ljudi i tko je zapravo bio zaslužan za tu promjenu. Mislim da je posebno zanimljivo to što prikazujemo sport za koji svi mislimo da ga dobro poznajemo, ali iz potpuno drukčije perspektive. Ne pokušavamo rekreirati samo onu poznatu adrenalinsku euforiju i devedeset minuta utakmice, nego ulazimo puno dublje u ono što se događa iza svega toga – kaže Whittaker.
Ističe da joj je ova serija na neki način vratila radost navijanja za reprezentaciju.
– Živimo u vremenu u kojem je u Velikoj Britaniji zastava svetog Jurja često istaknuta na način zbog kojeg više nemamo osjećaj da predstavlja samo podršku nogometnoj reprezentaciji. Uz nju su se s vremenom počele vezati i određene političke i identitetske konotacije koje mnogim ljudima nisu bliske. I zato mi je bilo posebno važna ova priča. Sjećam se da sam do kraja predstave, kada sam je gledala, već potpuno emotivno bila dio tima, pjevala sam i navijala, i pomislila kako taj osjećaj nisam osjetila godinama. S vremenom sam se jednostavno udaljila od svega toga jer sam imala osjećaj da su nogometnu simboliku na neki način prisvojili ljudi s kojima se nisam željela poistovjećivati. No činjenica je da je nogomet poseban jezik. I osjećam veliku sreću što je to tema preko koje se gotovo uvijek mogu povezati s ljudima. Ako se nađete u društvu u kojem nemate puno zajedničkih tema, uvijek možete razgovarati o nogometu. I upravo to volim kod njega, činjenicu da je na neki način univerzalni jezik – kaže Whittaker, kojoj je drago da predstava i serija otvaraju i neke teže teme koje su obilježile posljednje godine engleskog nogometa.
Serija se tako bavi i rasističkim napadima kojima su bili izloženi tamnoputi igrači nakon poraza od Italije u finalu Europskog prvenstva, pitanjima nacionalnog identiteta, ali i pritiskom koji javnost i mediji stvaraju oko reprezentacije koja desetljećima nosi teret očekivanja da "nogomet vrati kući".
– Ono što je prekrasno u ovoj priči jest način na koji nas Gareth Southgate podsjeća zašto je nemoguće ne stati iza tih igrača kada vidite koliko ulažu, koliko se žrtvuju i s kakvim se pritiscima nose. I pokazuje da podržavati reprezentaciju ne znači nužno poistovjetiti se s onim dijelom navijačke kulture koji postaje agresivan i ružan kada stvari krenu loše – kaže Jodie Whittaker, a s njome se slaže i Joseph Fiennes.
– Ja obožavam nogomet, ali i sport općenito. Volim gledati sportska natjecanja, ali i sam sudjelovati u njima. Uvijek kažem da sam poput Jack Russellova terijera; bacite mi loptu i odmah trčim za njom. Zapravo to govorim jer kod kuće imamo jednog takvog psa pa dobro to znam iz prve ruke. Ali ono što mi je posebno zanimljivo nakon rada na ovoj predstavi i seriji jest to da danas nogomet gledam potpuno drukčijim očima. Kada gledam utakmice Premier lige ili Svjetsko prvenstvo, sada puno više razumijem što se događa iza kulisa. I zbog toga sam se još dublje povezao s nogometom i igračima. I upravo zato danas još više poštujem ono što su Gareth Southgate, Pippa Grange i cijeli stručni stožer napravili za englesku reprezentaciju. A vjerujem da su na neki način promijenili i način na koji mnoge reprezentacije diljem svijeta danas pristupaju svojim igračima – ističe glumac. Dodaje da bi volio da publika nakon gledanja prihvati poruku: "Da bismo u potpunosti razumjeli radost pobjede, prvo moramo prihvatiti i razumjeti bol poraza".
To je nešto što su zapamtili i Whittaker i Fiennes, a oboje se slažu kako je riječ o univerzalnoj poruci i univerzalnoj priči koja će privući i one gledatelje koji uopće nisu nogometni fanovi.
– To je prije svega priča o pritisku, identitetu, emocijama, ranjivosti i ljudskim odnosima. I upravo zato vjerujem da može dotaknuti ljude na puno različitih razina, bez obzira na to vole li nogomet ili ne. I mislim zapravo da će mnoge ljude iznenaditi ova serija, posebno one koji na prvu pomisle da nije za njih. To je bila čar i predstave, koja je okupila najraznovrsniju publiku, koja možda nije tipično kazališna. I upravo je to ljepota cijelog projekta jer imate prilike vidjeti kako netko tko možda uopće ne prati nogomet odjednom potpuno uranja u priču o nogometu. Zato mislim da ovo nije serija samo za ljude koji već imaju emocionalnu vezu s engleskom reprezentacijom ili sportom općenito – kaže Whittaker.
Fiennes dodaje da smatra da će publika ovu priču doživjeti vrlo emotivno jer su nogomet i život kod mnogih ljudi duboko povezani.
– Kada razmišljam o svim velikim prvenstvima, od Europskog prvenstva 1996. pa kroz sva svjetska i europska prvenstva nakon toga, odmah se sjetim gdje sam tada bio u životu: koliko sam imao godina, s kim sam gledao utakmice… Sjetim se prijatelja, obitelji, svega što sam prolazio u tom razdoblju. I zapravo su mnoga moja osobna sjećanja povezana upravo s nogometom, jer su te utakmice u određenim trenucima života imale snažan emocionalni utjecaj. Mislim da će i publika prateći ovu seriju ponovno proživljavati vlastite uspomene, odnosno gdje su bili, s kim su gledali utakmice, kakvi su im tada bili životi. Sjetit će se prijatelja s kojima su slavili, ali i ljudi koje su u međuvremenu izgubili. Nogomet je na neki način stalno bio u pozadini svih tih životnih trenutaka. I mislim da je upravo to James Graham napravio jako pametno, isprepleo je naš odnos prema nogometu s vrlo osobnim i emotivnim uspomenama iz života – zaključuje. A mudro je odlučeno i da serija izlazi baš uoči još jednog Svjetskog prvenstva, kojeg i Fiennes i Whittaker željno iščekuju, a hrvatskoj publici poručuju kako se posebno raduju prvoj utakmici njihove reprezentacija, baš onoj protiv Hrvatske, kojom se u Dallasu otvara borba u skupini L.