Bilo je vrijeme ručka. Njih dvoje sjedili su za stolom. Svatko na svojoj strani. U tišini. Bez razgovora. Isto kao i posljednjih petnaest godina.
Navike se nisu odricali. Sve drugo odavno je prošlo.
Jeli su juhu od povrća.
Muž je posegnuo za još jednom kriškom kruha, kad se pod ispod njih iznenada pomaknuo u stranu.
Staklo na prozorima se počelo tresti. Ispod zgrade je dolazio težak zvuk, nešto kao tutanj.
Žena je rukom pridržala tanjur, ali se juha ipak prelila, ostavivši trag na stolnjaku. On je svoj držao u zraku.
"Juha ti je preslana", rekao je, nezadovoljno.
Nije ništa rekla. Niti ga je pogledala.
Kad se podrhtavanje načas smirilo, nastavili su jesti polako, kao da vrijeme ima obavezu prema njima.
Tanjuri u kuhinji su zvečali, udarajući u metalne predmete pokraj njih. Stol se pomicao zajedno s njima.
Uslijedio je drugi udar, te su kroz prozor mogli vidjeti da su se balkoni u susjednim zgradama počeli urušavati, jedan za drugim.
Zvuci su stizali do njih, s odgodom.
Kao eho.
Prašina je prekrila stakla.
Jedan prozor je bio otvoren i on ga je krenuo zatvoriti, boreći se s ravnotežom.
Vidio je kako se zgrada nasuprot savija, kao tijelo koje više ne može držati vlastitu težinu.
Neki su vani vikali.
Glasovi su im se sudarali.
Sirene su se uključile i više se nisu gasile.
Vratio se za stol i nastavio jesti.
"Juha ti je preslana", ponovio je.
Zid iza njih dobio je pukotinu koja se širila.
Potres je jačao, zgrada se nagnula na stranu i sav njihov namještaj otklizao je u kut, do prozora.
Nestalo je struje. Zbog dima je stan ostao u mraku.
Žena je obrisala usta papirnatom salvetom i uredno je složila pokraj tanjura.
Svijetlo se nakratko vratilo, pa su mogli vidjeti kako se sve u stanu razmjestilo, uključujući i njih.
Dvije stolice ležale su na boku, ali sat je radio, iako je bio nakrivljen.
Vani se nešto opet urušilo, uz tup, težak i monoton zvuk, kao da se cijeli grad prelama.
Grad je gubio ravnotežu, ali njih dvoje nisu gubili nezainteresiranost.
Ulica im više nije bila cijela, sredina joj je nestala. Potonula je negdje u bezdan, zajedno s parkiranim automobilima.
Žena je ustala i odnijela tanjure u razbacanu kuhinju. Doviknula je mužu da ima još kave od jutros, što ga je razveselilo.
Voda je tekla iz slavine mutno, ali ravnomjerno.
Dovoljno da isperu ruke.
Kroz prozor su vidjeli ljude s vrećicama kako stoje bez smjera i plana.
Neki su sjedili na pločniku, neki stiskali djecu, a neki zurili u zgrade na kojima više nije bilo ulaza.
Jedna od zgrada bila je presječena po sredini.
Uz tu pukotinu je cijelom visinom bilo ljudi, koji nisu uspjeli izaći. Držali su se za golu metalnu konstrukciju, zadržavajući dah. Novi potres mogao je udariti, svaki čas.
Par se odmaknuo od prozora i sjeo natrag za stol. Pili su hladnu kavu. Smireno.
Njihova smirenost nije bila prkos, nego nevoljkost da se maknu izvan granice svojih navika.
Potres se ponovno oglasio, ovoga puta kraće.
Odnekuda je sukljao dim, ali nisu vidjeli vatru.
Grad je gubio ravnotežu.
Kao da se rješavao svoje strukture.
Raspadao se u segmentima.
Nisu raspravljali o tome.
Treći udar stigao je sat vremena kasnije i bio je razoran.
Stan im se prepolovio. Katastrofa je prolazila kroz sve sobe, kao nepozvan gost, kojeg su ignorirali.
Sklonili su se uz zid, sa šalicama u ruci.
Sat je prestao raditi.
To je bila promjena koju su prvu primijetili.
Zatim su vidjeli da je kauč je ostao stajati na istom mjestu, uz nosivi zid.
Imat će gdje spavati, pomislili su, zadovoljno.
Sjeli su na kauč, odmaknuti jedan od drugog.
Žena je uzela u ruke roman koji je jučer kupila na kiosku i počela čitati.
Muž je preslagivao časopise koji su se rasuli.
Dok su se zgrade rušile, njihov ritual ostao je netaknut.
Potres nije uspio poremetiti njihovu rutinu koja je bila stabilnija od temelja grada.
Svijet je gubio oslonac, ali oni nisu gubili svoje navike.
Razoren stan, otvoreni vanjski zid, polomljeno pokućstvo, prašina od koje su jedva disali – njima je to sve bilo prihvatljivo. S tim su mogli živjeti. Bez primjedbi. Čak su osjećali olakšanje znajući da se vanjski svijet gasio i da im predstoji sloboda od nametnute kontrole, strukture, pravila i institucionalnog terora. Neko duže vrijeme za njih nitko neće pitati; ni banke ni porezni uredi, inkasatori, država, vlada, a zaboravit će ih i novi nameti, povećanje cijena, uredbe, takse, odredbe, paragrafi i izmjene zakona.
Kad je postalo premračno, legli su, pokrivši se dekama.
Grad je nestajao glasno, a oni su nastavili živjeti tiho. Još tiše nego prije.
Nisu planirali preživljavanje. Samo su bili u trenutku. Cjeloviti u svojoj rasterećenosti.
Katastrofa koja ih je zadesila tražila je neki plan, oni su ga odbili bez rasprave. U ritmu propadanja bilo je važno samo to hoće li sutra biti struje u štednjaku.
U smočnici su imali zalihu hrane i pića.
U kuhinji, ostatak juhe.
Ostali dijelovi stana više nisu postojali.
Ali njima je to bilo u redu, dokle god je njihova ustrojena praksa ostala cijela. I dok im nitko nije smetao.
Muž je nakon nekog vremena ustao i pogledao kroz otvoreni zid u kuhinji. Vladao je potpuni mrak. Bez ulične rasvjete. Vidio je vatrogasce, kola hitne pomoći, dobrovoljce i policijske pse. Svi su tražili. Krikovi majki i plač ljudi, dozivanje i lom betona parali su tišinu.
Okrenuo se prema ženi i pitao: "Možeš li juhu sutra razrijediti da bude manje slana?"
"Mogu", odgovorila je i isti čas zaspala.
Bilješka o autorici:
Diana Dauenhauer rođena je u Zagrebu 1959. godine. Danas živi na relaciji između Zagreba i Pule. Do sada nikada nije objavljivala niti sudjelovala na natječajima, no ime našeg natječaja "Ranko Marinković" ima, kaže, za nju posebno značenje. Upravo završava pisanje knjige idejno-egzistencijalne proze s ontološkim naglaskom. Fotografija koju je poslala odražava i njezin identitet jer uvijek nosi tamne naočale.