Kada je francuski violinist Emmanuel Coppey 31. ožujka stao na pozornicu muzeja Unterlinden u Colmaru, gradiću u francuskoj regiji Alzas, publika je očekivala večer posvećenu glazbi i vinu. Tijekom koncerta zasvirao je na četiri iznimna instrumenta: violini Nicole Amatia iz 1624., Guarnerijevoj iz 1735., jednoj modernoj iz 2023. te, naposljetku, na violini koju je 1719. godine izradio Antonio Stradivari. Nitko u publici tada nije slutio da bi upravo taj posljednji instrument mogao biti ključ za rješavanje jedne od najvećih zagonetki iz svijeta umjetnosti - misterija nestanka neprocjenjive violine koju su nacisti ukrali prije osamdeset godina. No, kratka vijest o događaju u lokalnim novinama "Dernières Nouvelles d’Alsace" zapela je za oko osobi kojoj je godina "1719." bila signal za uzbunu.
Ta osoba je Pascale Bernheim, osnivačica organizacije Musique et Spoliations, koja se bavi pronalaženjem glazbenih instrumenata i materijala opljačkanih tijekom Drugog svjetskog rata. Za Bernheim, koja je godinama slijedila hladne tragove, pojava Stradivarijeve violine s tom specifičnom godinom proizvodnje bila je prevelika slučajnost. Odmah je pokrenula istragu koja ju je, kako tvrdi, dovela do zaključka da je instrument na kojem je Coppey svirao upravo legendarni "Lauterbach", violina procijenjena na deset milijuna eura, koja se od 1944. vodi kao ratni gubitak Poljske. U izvješću koje je objavio Le Parisien, Bernheim je ustvrdila kako je metodom eliminacije došla do svog zaključka, koji bi mogao predstavljati povijesni trenutak u povratu opljačkanih umjetnina.
Njezina je logika naizgled jednostavna i uvjerljiva. Antonio Stradivari je 1719. godine izradio svega devet violina, od kojih se dvije vode kao nestale: "Lauterbach" i "Lautenschlager". Prema povijesnim zapisima, "Lautenschlager" se od "Lauterbacha" razlikuje po ključnom detalju - poleđina joj je izrađena od dva komada drveta, dok "Lauterbach" ima poleđinu iz jednog komada. Violina koja se pojavila u Colmaru ima jednodelnu poleđinu. "Apsolutno sam uvjerena da je to Lauterbach", izjavila je Bernheim za novinsku agenciju AFP. Na stranicama svoje organizacije objavila je: "Deseci lažnih tragova, analiza, stručnih mišljenja... ukratko, tim koji nikada ne odustaje! Stradivarius iz 1719., u svakom pogledu identičan Lauterbachu. Povijesni presedan: u 80 godina nije pronađen nijedan opljačkani instrument ove vrijednosti."
Međutim, ondje gdje Bernheim vidi rješenje misterija, organizator koncerta Emmanuel Jaeger vidi pogrešku. Jaeger je javno osporio njezine tvrdnje, izjavivši za lokalne novine kako violina s koncerta nije ukradeni instrument. "Prema mojim saznanjima, ovo nije ukradena violina", rekao je, tvrdeći da je riječ o drugoj, legalno posjedovanoj violini iz 1719. godine. Njegovo poricanje otvara niz pitanja, a cijeloj priči daje dodatnu dozu intrige, pogotovo jer je upravo Jaeger, prema riječima Bernheim, još 2017. kontaktirao nju kako bi utvrdio podrijetlo violine u vlasništvu Jean-Christophea Graffa, graditelja violina iz Strasbourga. Bernheim je na Jaegerovu tvrdnju odgovorila protupitanjem: "Ako je to doista Stradivarius iz 1719., a nije Lauterbach, koji je onda?"
Sudbina violine "Lauterbach" dostojna je filmskog scenarija. Nazvana po jednom od svojih vlasnika iz 19. stoljeća, njemačkom virtuozu Johannu Christophu Lauterbachu, početkom 20. stoljeća došla je u ruke poljskog industrijalca Henryka Grohmana. Nakon njegove smrti 1939. godine, violina je pohranjena u Nacionalnom muzeju u Varšavi, gdje je trebala biti sigurna. Tijekom razornog Varšavskog ustanka 1944., glavni konzervator Bohdan Marconi sakrio je violinu i druge instrumente u dvostruku vitrinu od mahagonija, koju je zazidao u jednoj dvorani. Nažalost, njemačke snage otkrile su skrovište i zaplijenile violinu.
Nakon rata, instrumentu se gubi svaki siguran trag, a njegova sudbina postaje predmetom legendi. Povijesni zapisi i istraživanja poljskog Ministarstva kulture sugeriraju da se pojavila 1948. godine u domu bivšeg pripadnika SS-a, Theodora Blanka. Pronašao ju je američki časnik Stefan P. Munsing, a američke vojne snage su je zaplijenile i u svojim dokumentima zabilježile kao "slavnu violinu". Vjeruje se da je nakon toga završila u Zapadnoj Njemačkoj, da bi se kasnije pojavila u Istočnom Berlinu 1989., a posljednji put je navodno viđena u Francuskoj početkom devedesetih godina, nakon čega joj se ponovno gubi svaki trag - sve do sada.
Iako je Bernheim uvjerena u svoje otkriće, službena potvrda još uvijek ne postoji. Da bi se identitet instrumenta sa sigurnošću utvrdio, bit će potrebna detaljna znanstvena analiza, uključujući i dendrokronologiju, kojom se može precizno odrediti starost drveta. Priča je dodatno zakomplicirana činjenicom da je pokojni britanski stručnjak Charles Beare, jedan od najvećih autoriteta za gudačke instrumente, prije svoje smrti pregledao violinu. Potvrdio je da je riječ o autentičnom Stradivariusu iz takozvanog "zlatnog razdoblja", ali je navodno izrazio i zabrinutost da u rukama drži ukradeni instrument.
Čak i ako se potvrdi da je riječ o "Lauterbachu", postavlja se pitanje kome violina pripada. Nacionalni muzej u Varšavi smatra je svojim vlasništvom. No, odvjetnica Corinne Hershkovitch, koja surađuje s Bernheim, otkrila je da oporuka Henryka Grohmana navodi da je violina muzeju dana na čuvanje, a ne u trajno vlasništvo, koje je trebalo ostati obitelji Grohman. Dodatnu pravnu zbrku unosi i poljski zakon iz 2021. godine, koji postavlja rok od 30 godina za podnošenje pravnih zahtjeva za povrat zaplijenjene imovine. Kako je poručila Pascale Bernheim: "Priča nije gotova. Violina se mora vratiti svojim zakonitim vlasnicima. Posao se nastavlja..."